Zvijer nije dovoljno porasla da pojede državu

Piše: Darko Šuković

Šta je četrnaest godina u odnosu na vječnost? Dobro, ne bukvalno vječnost, ali dozvolićete barem jedno pozivanje na subjektivan osjećaj u kolumni koja se, na Dan crnogorske nezavisnosti, bavi novim pokušajem obrednog prinošenja građana i teritorije Crne Gore, na oltar povampirenoj ideji Velike Srbije. Tema je, fakat, sve bez nova, ali šta da se radi kad su na Balkanu nacionalizam i izdaja „endemskiji“ od kriminala i korupcije. 

Jučerašnji pres dvojice srpskih glavara, patrijarha i predsjednika, neoboriv je „corpus delicti“ postojanja političke platforme, odgajane na istorijskim falsifikatima, a sukobljene sa temeljnim principima međudržavnih odnosa i ljudskih prava, po kojoj Beograd polaže prirodno pravo na sve crnogorsko. Nepokretno, a po patrijarhu – i pokretno.

Ko o čemu, Irinej o Paveliću

Kakav je to bio udruženi propagandni poduhvat neznanja, drskosti i zle namjere!!!

Patrijarh srpski već drugu godinu halucinira o ustašama u Crnoj Gori. Kao da mu se opšte stanje zdravlja popravi kad izgovori morbidarije o navodnoj nakani da se trećina Srba u Crnoj Gori iseli, trećina pokrsti, a trećina ubije. Ako su Irineju, na javi, Pavelić, Jasenovac, NDH i Otomanska imperija prve asocijacije na Crnu Goru, mogu misliti s kakvim strahom ide na počinak.

Srpskog patrijarha baš nimalo ne zanima egzaktan podatak o utrostručenom broju Srba u Crnoj Gori, u posljednje tri decenije. Zacijelo smatra dobrim trendom što je Crnogoraca danas 40% manje nego '91. Ali je poglavaru Srpske pravoslavne crkve i to malo što nas je ostalo – mnogo! On bi da Crnogoraca ne bude uopšte, da svi i svuda budu Srbi. Naravno, zvuči i bolesno i karikaturalno, ali nije manje istinito i potvrda je lucidnog zapažanja Milorada Popovića da velikosrpski hegemonizam ima tu karakteristiku da hoće – sve! U njemu, prosto, nema mjesta za bilo kakvu različitost. (Otud, valjda, tako mršavi rezultati, jer se najjače brane suočeni sa nestankom)

Zato slučaj Irineja Gavrilovića nije moguće objasniti samo njegovom požutjelom krštenicom ili Ćosićevim mini-esejem o važnosti laži za razumijevanje stanja duha srpske nacije. Patrijarh je, jednostavno, samo karika u lancu (pre)nosilaca ideologije u kojoj nema mjesta za Crnu Goru i Crnogorce. U svetosavlju to je kanon. Nacionalni Crnogorac i nezavisna Crna Gora samim svojim postojanjem prijetnja su svemu u šta Irinej, njegova firma i država vjeruju. Prisjetimo se da je 1992. SPC optužila Slobodana Miloševića za sijanje sjemena podjela u srpskom korpusu, zato što je u govoru pomenuo Srbe i Crnogorce kao dva naroda?!

I Maca je svetinja

Nije, dakle, pitanje je li na čelu Srpske crkve patrijarh Pavle ili Irinej, nego kako se odbraniti od pretrajalog zla kojim upravlja kolektivno srce tame. A, da je zlo dobro odabrana riječ, pokazala je premijera dokumentarnog filma „Svjedok božje ljubavi“ i, još više, repriza „Svetaca i zločinaca“, na crnogorskom Javnom servisu. Crkva u kojoj su već punih petnaest godina sveci dvojica pljevaljskih koljača, pop Milorad Vukojičić – Maca i kolega mu po kami i mantiji Slobodan Šiljak, nema prava da se legitimiše kao čuvar Božjih zapovijesti.

Pa, ipak, baš ta i takva SPC i njenje četiri eparhije u Crnoj Gori, dugo i uspješno održava(ju) sliku o sebi kao žrtvi režima bezbožnih „novocrnogoraca“.  Zahvaljujući raspamećujućoj propagandi, ravnoj onoj što je Ratko Mladić sprovodio granatama, danas za Amfilohijem Radovićem idu hiljade vjernika, koji bi na poligrafu lagano prošli s odgovorom da „brane svetinje“. Ne samo da idu, nego u Macinim i Šiljkovim Pljevljima nasrću na policiju, uvjereni da čine bogougodno djelo!?

Ljudima je moguće, često i lako, manipulisati. Do jedne ure. Nakon podsjećanja na svece koji su oreol zaslužili klanjem žene kojoj je beba ostala u kolijevci, nakon svjedočenja kćerke koja je, a imala je tek četiri godine, posljednji put vidjela majku kako leži u lokvi krvi, raščupanih pletenica i „ponižena“, nakon svih onih jezivih svjedočenja - neznanje i neobaviještenost nikome ne mogu biti alibi.

Da, svaki zločin je pojedinačan! Ali je odluka o proglašenju Mace i Šiljka za svece bila kolektivna, donio je Sveti Sinod SPC. Svako ima pravo da se pokaje i popravi. Kad Srpska pravoslavna crkva smogne snage da prizna posrnuće sa dvojicom Filaretovih (šta tek reći za njega i sličan kadar u kojem pliva SPC) svetaca, onda će njene poruke ljubavi, koje od početka protestnih litija štancuje na tone, možda i poneko van kruga šetača shvatiti ozbiljno.

 Za potrebe krečenja ovakvih i drugih stranica iz žitija aktuelnih i budućih svetaca SPC upregnuta je cijela medijska mašinerija i bulumenta političara, novinara, aktivista civilnog sektora, botova i trolova... One koji to ne rade za dnevnicu, spaja i motiviše lik i djelo prvosveštenika SPC u Crnoj Gori. Koliko god izgledao sulud i antihrišćanski pokušaj da se kreira slika o bezgrešnom Amfilohiju&comp, toliko se dio njihovog stada upinje da baš to postigne.

I, nije baš da su sasvim bez rezultata! U institucijama je dovoljno slabih, spremnih na trule kompromise i kamufliranih, da se javnosti može podvaliti kako je problem podsjećanje na zločin i sramotu uzdizanja zlikovaca među svete? I kako nije bijedno i neljudski, ne samo ćutati dok akteri te blasfemije izigravaju oličenje hrišćanske ljubavi i vrline, nego orkestrirati prljavu, režeću hajku na one koji se usude da popu kažu – zločinac!

Samo Tanji Fajon nije jasno

Ali, bit nije u rukavcima pojedinačnih primjera izopačenosti, nego u zaključku pored kojeg bi trebalo staviti oznaku „crveni alarm“: SPC je i dalje bastion velikosrpskog nacionalizma i četništva, negator crnogorske nacionalne posebnosti i neprijatelj nezavisne države Crne Gore! Pride, sve upućuje da ni od jednog prepoznatljivog sredstva, korišćenog kroz istoriju za ostvarenje tih ciljeva, ni danas ne bi prezala.

Moraš bit politički slijepac ranga Tanje Fajon, pa ne uočiti da je upravo negiranje prava Crnogoraca da budu to što jesu i da imaju vlastitu državu, najdrastičnije kršenje ljudskih sloboda u Crnoj Gori. Jednom su nam saveznici svezali ruke i noge, ostavivši nas tako „spakovane“ da budemo okupirani, asimilirani, ubijani i ponižavani. Jedna 1918. dovoljna nam je za, sada i bukvalno, cijelu vječnost.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, tu mu je olakšavajuću okolnost lako prihvatiti, nema pojma o Crnoj Gori. On, možda, vjeruje onima koji ga lažu da je Srpska crkva stvorila Crnu Goru, da su svi pravoslavni hramovi njeno djelo i da je sasvim u redu da joj pripadaju i danas. Uprkos tome, ili baš zato, što bi to značilo da je Beograd vlasnik svega što predstavlja crnogorsku kulturnu baštinu, svih svjedočanstva o istorijskom trajanju jednog naroda i jedne države.

Simulakrum stvarnosti koji stvaraju mediji pod njegovom direktivom, međutim, nije opravdanje za Vučićevo plačljivo junačenje i promovisanje sebe u zaštitnika od nekakve predstojeće crnogorske „Oluje“! Stvar je podnošljiva dok je komična, dok se političkim Srbima iz Crne Gore predsjednik Srbije obraća kao etnički poglavica. Konačno, ako je neki ovdašnji domorodac odlučio da na takav način tjera inat sa zemljom u kojoj su svi njegovi ponikli i sahranjeni, a Srbiju uglavnom upoznavali po čuvenju i, kasnije, gledajući „Karavan“ Milana Kovačevića – njegovo pravo.

Izazivanje zla je Vučićeva ozbiljna poruka kako on ima obavezu da građane Crne Gore štiti po osnovu te virtuelne nacionalne veze. Uz to, vrijeđa inteligenciju očekivanje da neko kupi bajku o „ugroženim Srbima“, dok oni, u stvarnosti, mjesecima sladostrasno pokazuju da zakone i institucije države Crne Gore ne zarezuju za suvu šljivu. I jednako otvoreno najavljuju da im je cilj preispitivanje „pokradenog“ referenduma i „nasilnog“ članstva u NATO!

Subordinacija: Moskva, Beograd, Amfilohije...ili Joanikije?

Zvanična Srbija, zvaničnim stavovima države i crkve o dešavanjima u Crnoj Gori, zapravo je otvoreni podstrekač na pobunu u susjedstvu. Očigledna je i subordinacija u toj anticrnogorskoj raboti: na njenom vrhu je Moskva, ovoga puta glasnogovornik je bio sam šef diplomatije Segej Lavrov (Marija Zaharova, izgleda, više nije dovoljan kalibar, pa je sam ministar vanjskih biranim riječima dohvatio Đukanovića), ispod je srpski patrijarh, predsjednik i premijerka, sa Vulinom, Dačićem i još nekoliko pratećih vokala, a na dnu su izvršioci radova – sveštenstvo predvođenom mitropolitom crnogorsko-primorskim i episkopom budimljansko-nikšićkim, te DF i još nekoliko istoku okrenutih strančica.

Valja primijetiti da je koloplet dešavanja nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti bjelodano pokazao da je SPC nesporni predvodnik dijela građana koji se izjašnjavaju kao Srbi. Klasične političke partije prethodnih su mjeseci svedene na takmace za što bliže mjesto uz skut Amfilohija Radovića, koje treba da im donese veće parče izbornog kolača. Pritom, način na koji to čine, pogotovo kako se primiču izbori, postaje sve kompromitantniji za samu crkvu. Ni za Amfilohijeve standarde javne komunikacije više nije prihvatljivo ono što nekolicina poslanika DF izgovaraju u Skupštini Crne Gore. Eto, dotle je došlo.

I još nešto, slet koji je u Beranama priređen u čast Joanikijevog izlaska iz tamnice i naknadno, teatralno Amfilohijevo nuđenje sebe na žrtvu režimu, signalizira da episkop nikšićko-budimljanski polako izbija u prvi plan, barem među političkim ekstremistima. To bi, nema sumnje, izazvalo osmjeh na licu Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja, jer jogunasti Moračanin i dalje strasno ne odustaje od Kosova, koje mu dođe kao svojevrsna kompenzacija za, ipak, neuzvraćenu ljubav jedine prave majke – Crne Gore. No, dovoljno je da se Joanikije Mićović pojavi pola minuta u medijima, pa da svako trezven konstatuje koliko ovaj Banjanin još mora da radi na sebi, kako bi se primakao manipulatorskoj razini harizmatičnog uzurpatora stolice Svetog Petra Cetinjskog.

Sad je kasno

Izbori u Srbiji samo što nijesu. Već 22. juna pokazaće se koliko su bili u krivu analitičari koji besprizornu anticrnogorsku harangu Beograda interpretiraju kao dio Vučićeve predizborne kampanje. Ne, ovo nije ad hoc politika, ovo je strateški odnos Srbije prema Crnoj Gori i tom se zlu kraj ne nazire.

A, ima i gore – ovo što se valja ulicama, kuje i zakletvama pritvrđuje u hramovima, važan je dio geostrateških planova Rusije. Crna Gora je riješila pitanje državnog statusa na refrendumu i to nije izazvalo ni približno ovakve tenzije. Tek kad je na red došlo članstvo u NATO, antizapadni korpus otvoreno je krenuo u destabilizaciju Crne Gore i pokušaje da je skrene na istočni kolosijek.

Srećom – kasno. Daljinski upravljač, sam po sebi, nije dovoljan za ostvarenje cilja. A, zvijer koju je crnogorska vlast decenijama tolerisala i prihranjivala najboljim komadima svoje prošlosti i sadašnjosti, nije porasla dovoljno velika da proguta državu.

Pokazaće se to i mnogo prije narednog Dana nezavisnosti.

Zato, uprkos brojnim greškama koje nijesmo platili najskupljom cijenom i, nadajmo se, naučenim lekcijama, od kojih će koristi imati buduća pokoljenja, a ni za ovo nije kasno, uskliknimo s ljubavlju:

DA JE VJEČNA CRNA GORA!