Corona Free Country - naša jedinstvena turistička šansa

Za Antenu M piše: Peđa Popović 

Crna Gora “Corona Free Country” (država bez korona epidemije)

Kažu da “nije svako zlo za zlo” pa evo ispade  i da  nam globalna epidemija može pomoći da  nadoknadimo ono što smo izgubili prije trideset godina, turiste više platežne moći. Pa, evo prilika da ih počnemo još intenzivnije vraćati jer nam se pruža jedinstvena šansa koje možda nema skoro nigdje u svijetu - “ Turistička destinacija u kojoj nema epidemije”.

Epidemija jeste žestoko pogodila svijet, ali i u svakoj  nevolji, uvijek u životu, neko prođe bolje, a neko gore. A oni koji su prošli bolje nijesu izgubili volju za morem, odmorom, putovanjem. Ali gdje ići?  Od onih u EU, pa do zemalja preko okeana, ljudi koji žele da idu nekud na odmor imaju izražen strah - na koju stranu da se usude!? Hoće li se tradicionalni gost francuske, španske, italijanske rivijere, koliko god je navikao i preferira te destinacije, radije odlučiti da ove godine, ako uopšte negdje ode, to budu  te zemlje ili možda u tu Crnu Goru u kojoj nikada nije bio, nikada joj nije inklinirao, ali nema opasnosti za svoje zdravlje i svoj život? A nama ne treba premnogo njih, mali smo.

Moglo se pročitati da su, primjera radi, Česi ponudili Hrvatskoj da avionima šalju svoje građane na ljetovanje, garantujući pritom da se niko ne može ni ukrcati u avion ako nema validnu potvrdu da nije zaražen. Znači, “lopta” je kod njih da obezbijede sigurnost. Može li se Česima vjerovati da će bez ikakvih improvizacija, predrasuda, seriozno  i profesionalno odrađivati svoj dio posla? U to niko ne sumnja. Ima li još neko u Evropi i svijetu kome se može vjerovati? Naravno da ima.

A ima li onih kojima se ne može vjerovati, koji to neće uraditi kao pomenuti Česi? E ima i tih. Vrijeme u kojem živimo, vrijeme Vibera, Whats App-a, Skype-a, omogućava nam da lako kontaktiramo i razmjenjujemo informacije sa cijelim svijetom i sa dalekima i sa najdaljima i tako autentičnije sagledavamo sliku gdje se šta zbiva u odnosu na onu, počesto varljivu,  koju znaju da slikaju mediji i poltičari diljem svijeta. Pa tako znamo, iz tih naših kontakata, da ima zemalja koje otvaraju granice za slobodan protok ljudi, a pandemija kod njih hara i krije se broj preminulih. 

Naravno da zaraženi može stići i, recimo, iz Njemačke, ali u njihove standarde i profesionalnost u svijetu se mnogo više vjeruje. Može li selektivno otvaranje granica da proizvede političke neprijatnosti i pritiske? Dabome da može, ali se moramo odlučiti šta nam je od čega važnije. Prvo je zdravlje naših građana kao apsolutni prioritet i realno sagledavanje mogućih posljedica za nas same. A što se efekata turizma tiče,  ako “prevarimo” goste koje privučemo na reklamu “država bez epidemije”, a širom otvorimo granicu za sve, pa se  gosti počnu razbolijevati, možemo “ugasiti svjetlo” i vratiti se na turizam iz perioda sankcija.

Oni koji duže pamte sjetiće se kako se razvijao crnogorski tuizam, kako je izgledao i  kakva je bila struktura gostiju, sve do raspada Jugoslavije. Iako je to bila komunistička država, zapadnih gostiju nije falilo, od Ulcinja do Herceg Novog. Turizam se strukturirao prema gostima za koje je Crna Gora pretežno avio destinacija i kao takav se razvijao. Kao mali turistički prostor u odnosu na, recimo, Hrvatsku, a posebno Grčku, Crna Gora nije bila popularna destinacija za masovni turizam pa se  mogla razvijati, unapređivati i graditi kapacitete u skladu sa strukturom svojih gostiju i svojim potencijalima. I da se Jugoslavija nije onako krvavo i divljački rasturila, već po česko-slovačkom modelu, sve bi se nastavilo kako je i išlo.

Ali da se nijesmo rastavljali tako kako jesmo, ne bi onda bili Balkan. No, tada je došlo do totalne promjene srukture gostiju, strani gosti su nestali, a crnogorska rivijera zagušen je masovnim turizmom gostiju iz regiona. Njihova masovnost, prirodno, iscrpi sve resurse, ceste, plaže, parkinge, što je i dan danas dominantna turistička slika. A u njoj se hoteli pretvaraju u oaze izvan kojih se sudaraju dva svijeta značajno različite kulturološke i platežne moći. I koji nijesu previše kompatibilni, koliko god da to ostavlja sliku koloritnosti. Samo, pimjera radi, otići na večeru iz Svetog Stefana u Budvu ili Kotor, da ne pominjemo ulcinjsku Adu, u špici sezone je avantura koja može da traje koliko i let od Londona do Njujorka. 

Dakle, šta Crna Gora hoće, ima li političke snage  i umije li da iskoristi ovaj momentum? Jer da udovolji svima ne može.  Sasvim je sigurno da i turistički poslenici i Vlada prave računicu šta je manja šteta ili veća korist? Ali ne samo za ovu sezonu, nego i za budućnost turizma. Bude li selektivan pristup, može se zamisliti utisak gosta sa tih poželjnih destinacija koji je bezbjedno proveo svoj odmor  u Crnoj Gori i vratio se zdrav i zadovoljan. Jer mi imamo što da ponudimo gostu. I šta će to značiti na dalje.

Najveću štetu bi, najvjerovatnije, pretrpio onaj dio turističke privrede strukturiran za masovni turizam. Ali zašto se država ne bi i zadužila ako treba da se ta šteta koliko god može umanji pa i da im se omoguće sredstva da unaprijede svoje kapacitete koji će ih  pripremiti za novo “proljeće” crnogorskog turizma, koje sada imamo šansu da počnemo. A vratiće se državi te pare višestruko.

Ali, budemo li neselektivni i pristupimo li nekim kompromisima  i improvizacijama, možemo se na jesen spremiti na prebukirane bolnice i duge karantine, tokom kojih možemo da lamentiramo kako smo prokockali šansu  “Crna Gora – zemlja bez epidemije”, a  koja nam je nenadano, istina sticajem ružnih okolnosti, sletjela u krilo.