Kako ćete pred Njegoša, Crnogorci?

Piše: Radmila Vojvodić

Ukoliko vjerujemo da se unutrašnje kulturne kontroverze liječe same od sebe, ili da se kulturni i državni identitet afirmiše  isključivo političkim putem, predugo smo  u toj slatkoj zabludi. Ponovno čitanje kulture je ozbiljan posao.

Kulturno – identitetsko dostojanstvo u regresiji Visoko mišljenje o sebi, busanje  u prsa krupnim riječima o modernizaciji i napretku, provincijalno samoreklamerstvo i birokratska  narcisodnost odjevena  u  opšta politička mjesta, lakirovka za mnogo statista i malo profesionalaca – mentalitetski folklor, reklo bi se. No, to se zapatilo sistemski i – gle, belaja.

Neka ne zvuči defetistički, ne da se ta inercija u svečarske optimističke maske i privide. Stvarnost je neumoljiva. Što će reći:  sporadičnu produktivnost  i jalovu dekorativnost naših institucija treba nazvati pravim imenom, baš kao i   prakse partijskog kadrovanja u njima. Drugačije valjda i nema  odgovornosti za mjerljive profesiolane rezultate, a neće ih biti ni boljih,  traći se i vrijeme i novac, i ponižava struka(termin je postao popularan u periodu represivnih antipandemijskih mjera), ukoliko dozvolimo da se potope profesionalni kriterijumi i reference. 

Zato, hajdemo, struka, o -  ruk, struka,  ili će se nizbrdicom, kojom klizi integritet kulturnih i obrazovnih institucija Crne Gore -  zadnjicom o ledinu.

 Ili, ispaljujući ironijsku municiju moglo bi se reći i ovako:  ako se pitamo kako se gubi sistem vrijednosti, ako je to ovoj državi cilj, onda smo na dobrom putu.

 Da se odmah razumijemo, projekti nacionalne kulturne izgradnje koji su karakterisali osamnaesti i devetnaesti vijek, dogmatični i radikalne  čvrste ruke, oni kakvima je i sama Crna Gora podvrgavana  u Kraljevini SHS -  oni, dakle, koji su pogubno determinisali naše nacionalo i identitetski podijeljeno društvo i označili naš  kulturni diskontinutet -  odavno su prevaziđeni instrumentariji. U ovim globalnim i transnacionalnim promjenama, u  eri  globalnih trendova kulturnog plurazima  - u najzad, nezavisnoj  državi – trebalo bi da slijedim dugoročnu kulturnu strategiju  i razlikujemo postignuto od nedostignutog u postavljenim ciljevima, ali  mi to ne činimo. Ukoliko vjerujemo da se  unutrašnje kulturne kontroverze liječe same od sebe, ili da se kulturni i državni identitet afirmiše  isključivo političkim putem, predugo smo  u toj slatkoj zabludi. Ponovno čitanje kulture je ozbiljan posao.

Naprotiv, barem ja tako mislim,  naša društvena nepokretnost je svojevrsna  dijagnoza, a tzv. izgradnja  kulturno – identitetskog dostojanstva je u regresiji, beznadežno nazaduje.   

 Tranzicijom do  kulturnog kapitala Važno je znati  da se  proces kulturne tranzicije -  za razliku od političke i ekonomske -  nikad ne okončava.  Samo to ne znači ništa utješno za nas, jer mi  već zaostajemo. A  može biti i porazno, jer  smo skloni da počinjemo iz početka, da svako ko stane na čelo naših institucija tobože sve mora  ispočetka… Palanački karijerizam, partijsko - politička legitimacija iznad profesionalne, esnafska nesolidnost, neubjedljiva društvena kompetitivnost, sve to, uz  nepostojanje utemeljemenog javnog kritičkog suda, u  našoj maloj i neanonimnoj sredini dodatno otežava uspostavljanje sistema vrijednosti. A kulturni identitet se ne da graditi  izvan okvira profesionalizma i odgovornosti!

 Lako je, bogatim i razvijenim društvima, velikim kulturama koje su prošle sve faze svjetske kulturne evolucije.    Mi ne možemo sebi dozvoliti da smetnemo s uma kako savremena kulturna složenost koju globalno živimo donosi  procese snažnog preoblikovanja identiteta novim formamama u svim oblastima kulture. Kao i da se kulturni identitet  u vlastitoj procesualnosti modela obnavlja i mijenja, te da se  i pogled na njega mijenja.

No, to je stručniji dio priče i samo kopča da kroz ovaj osvrt pogledamo malo dalje od svog nosa.

Kulturni kapital male Crne Gore je pouzdano veliki E, sad, lako je to reći.  “Kako biti moderan, a ostati vjeran tradiciji”, pitao bi nas Pol Riker – to je taj teški put ponovnog čitanja kulture…

Trebalo bi svjedočiti kroz koje to nove prakse i kako primjenjene, koje su to nove kulturne vrijednosti na crnogorskim važnim toponimima   stvaranja  identitetskih iskaznica i specifičnog kulturnog   kapitala…  Sa čim to pouzdano autentičnim  ulazimo u integracije na globalnu scenu. I – opet - imamo li takvu strategiju, slijedimo li je…?! Iako, nije samo pitanje na osnovu koje strategije, nego  na osnovu kojih znanja i kojom kritičkom sviješću! Pa nije valjda samo problem da crnogorsko odbranimo od srpskog hegemonistickog svojatanja…?! Možemo se, valjda, u svojoj državi postaviti superiornije…?!

Njegoš u tranziciji  Evo, samo jednog primjera… 

Kako objasniti, osim potpunom beslovesnošću,  da do danas u Crnoj Gori ne postoji naučni institut koji se bavi djelom Petra II Petrovića Njegoša, onakav poput Geteovog ili Danteovog, zašto ne…

Ne  da  bismo raščišćavali čiji je Njegoš, on je samosvojan i njegovo djelo samodovoljno - i bez lovćenskog mauzoleja i bez posvećene mu  crnogorske naučne institucije. Već zato  što Njegoš jeste naš kulturno- identitetski temelj i dokazano i nepresušno naučno - istraživačko  izvorište. 

S druge strane,  u svjetlu  kulturno – političkog svjedočenja današnjici, trebalo bi svakako da raščivijamo jednu aktuelenu sitnicu: zašto u crnogorskoj skupštini nije proglašen dan kulture, praznik  vezan za Njegoševo rođenje, i da li bi nemogućnost demokratskog konsenzusa oko ovog pitanja trebalo da znači da njegovo djelo nije  kulturni kapital crnogorske  zajednice identiteta? I zašto nije. Odnosno, da li pristajemo  na kvalifikaciju da je Njegoš genocidan pisac? Da li bi trebalo da se bavimo  njegovom rehabilitacijom?! 

Ili, evo još jednog slikovitog primjera:  Što je to najstarija crnogorska naučna ustanova  pod okriljem državnog univerziteta – naš Istorijski institut - za ovih trideset godina tranzicje doprinio na rasvjetljavanju kontroverzi, istorijskih falsifikata i korumpirane istoriografije? Koji je učinak ove obrazovne i naučne institucije u tkz. izgradnji kulturnog i državnog identiteta?

Jesu li se to pitali poslanici kad su onomad u našem parlamentu danima uzimali hleb istoričarima, čitali i iz glave saopštavali  kao da su ih iz vlastitog prsta isisavali,  istorijske lekcije i pouke iz 1918?  A bilo im je, dakako, korisno, i to nimalo zahvaljujući produktivnosti tog našeg državnog instituta, već individulnim pregnućima istoričara.  Ili je tu  tačka, za toliko koliko i kad politici posluži  - tu se  interesovanje za jednu instituciju države završava…   Zaboga, kratkovido li je to…?!

Unutar živog gibanja društvenog konstituisanja,  kultura je suštinski agens, naučili to prije ili kasnije  ljudi koji determinišu državnu politiku– tako je. Nema identiteta bez institucionalnog integriteta –  to je pouzdana istina. 

O - ruk, za “struku” Naravno, uvijek je riječ o mnogo Crnih Gora. U toj mnogostrukosti je kulturna istina i njenog trajanja i njenog zaostajanja -   njene mučne emancipacije.  U Crnoj Gori plurastičkoj i partitokratskoj  i u  nacionalno – žizofrenoj. Istina njenog identiteta je i nacionalistički namračena i  multietnična i građanska, i slobodarska i  neslobodna,  i urbana i primitivizmom ustajala…  I tako dalje, i tako dalje…  Zavisi od nas. Tu smo, gdje smo. A možemo li ubrzati sve te procese kakvim profesionalnim poštenjem, svako u svom ataru – može to  mnogo brže i mnogo bolje, naravno.  

Hajdemo, zato, donosioci odluka, o - ruk za ono što terminološki svrstavate kao kulturno - identitetsku izgradnju. Ali strateški osmišljeno, mjerljivo, i nikako grebanjem sa dna državne kase, već značajnim ulaganjem u kulturu, pa i  po cijenu zaduživanja.  

Za kulturnim vrijednostima utemeljen patriotizam – jer takav nje prijetnja ničijoj slobodi…