Maca, žica, grobnica

Piše: Draško Đuranović

Odade se mladi ravnogorac: široj javnosti nepoznati, osamnaestogodišnji Luka Vojvodić detaljno je opisao kako je macom razvalio dvije mermerne ploče na spomeniku u Piperima, jednom od simbola crnogorske borbe za slobodu.

Mlađanom litijašu, "grobaru" koji voli da se šepuri i slika u majicama sa natpisom "Kosovo je srce Srbije", zasmetao je spomenik-sjećanje na slavni dan kada su komunisti odlučili da podignu narod protiv fašizma. Nije fanatičnom navijaču "Partizana" (ej, partizana) bilo neugodno što uništava partizanski spomenik. Nije mnogo uticalo ni to što je zapis na spomeniku urezan u mermeru ćirilicom; brana vandalskom piru nijesu bili čak ni Njegoševi (ej, "srpski" Njegoš) stihovi iz "Luče mikrokozma", i oni urezani ćirilicom...

Uzalud, kad caruje mržnja, razum se gubi. I ćirilicu i stihove Njegoša valjalo je uništiti jer - slave antifašizam i borbu za slobodu Crne Gore.

Policija kaže da je mladić, taj nosilac fašističkog čekića, od ranije poznat kao učesnik brojnih incidenata; da je sa grupom jednoumaca ispisivao novočetničke parole po javnim površinama i da je uspio na početku huliganske karijere da zaradi prekršajne prijave kada je, zaštićen iz gomile litijaša, psovao i omalovažavao policajce koji su obezbjeđivali kolonu pristalica SPC.

I, ko zna, možda je baš taj Luka iz Donje Gorice bio u onom horu fanatika, koji su, u februaru ispred Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, uz sveštenike dirigente, pojali zakletvu zloglasnih "Crvenih beretki", onu njihovu, srpsku borbenu himnu "...Na tri sveto i na tri sastavno/ Odlazimo na Kosovo ravno/ Odlazimo na suđeno mesto / Zbogom majko, sestro i nevesto"...

Samo, nije ovdje glavni krivac jedan ostrašćeni mladić. Ruka koja je držala čekić, polomila mermerne ploče i uništila spomenik borcima protiv fašizma bila je ruka mlađanog fašiste Luke Vojvodića, ali je on bio tek mali opskurni izvršilac, moguće i neznaven posljedica svojih postupaka. Sjeme mržnje, ono iskonsko zlo koje je Lukinu ruku navodilo na zločin, posijali su mitropolit Amfilohije i patrijarh srpski Irinej, promoteri ideologije krvi i tla, kame i mace, progona druge vjere ili nacije...

I nije tek slučajnost što se momak iz Podgorice koji je skrnavio spomenik u Ravnom Lazu, pridružio onoj trojici kabadahija što su lomili crnogorske barjake u Bijelom Polju, onoj bandi što je udarila na bistu narodnog heroja Vaka Đurovića, ili onima što su palili baklje u Danilovgradu i skrnavili partizanske grobove. Nijesu to izolovani incidenti: ti mladi momci su jedan novi soj, posljedica satanskog preoblikovanja mladih generacija koje stasavaju u otrovnom kolopletu laži, pod teretom religijskih obmana, uz svakodnevne primjere nesojluka ljudi iz redova SPC...

Ti su novi huliganski naraštaji odgajani na tom univerzitetu laži, tamo gdje je mitropolit Amfilohije jedan od glavnih predavača. Tamo se uči da je Arkan u Cetinjskom manastiru – srpski patriotizam; da onaj Filaret sa lobanjom i mitraljezom u rukama, na tenku JNA jeste - "odbrana golorukog srpskog naroda"; da je otmica u Štrpcima "izolovan incident", a morbidni poklič "Nož, žica, Srebrenica" – junačka pjesma srpskih boraca...

Za tri decenije od kako je u Crnoj Gori prvi čovjek srpske crkve, Amfilohije uz podršku svešteničke bratije uporno, uz mnogo državnog novca – uvijek uz prećutnu ili glasnu podršku crnogorske vlasti - gradi kulise lažne istorije i lažnog morala.

I zato u toj Amfilohijevoj/Joanikijevoj/ Atanasijevoj/Irinejevoj reviziji istorije - Crnogoraca kao nacije nema: jer su oni, kako reče Amfilohije, "Đilasova kopilad" ili "đavolji nakot". I zato u toj lažnoj SPC realnosti postoji "istraga poturica" i samo u toj rasističkoj stvarnosti Musimani/Bošnjaci su "lažni ljudi lažne vjere".

I samo su u toj SPC lažnoj verziji istine o Drugom svjetskom ratu četnici – antifašisti, a komunisti su – kolaboranti.

Uništenje kolektivnog pamćenja, gušenje u istorijskim lažima i, na kraju, nestajanje Crne Gore i njeno utapanje u srpski korpus odavno je misija popova Srpske pravoslavne crkve na čelu sa glavnim – Amfilohijem Radovićem. I zato se ne treba čuditi onim mladim litijašima koji skrnave crnogorska znamenja: samo slijede svoje uzore u mantijama.

Problem je što se sve događa tu, oko nas. I što mnogi besramno ćute. Kao da ne žele da vide: ako Crna Gora tom tirjanstvu "ne stane nogom za vrat", onda nema bolje budućnosti.