Svetitelji Petar Cetinjski i Vasilije Ostroški, ili koljač Maca Vukojičić?

Piše: Vladimir Jovanović

Umjesto propovijedanja životvorne riječi Gospodnje, blagodatnoga sabiranja i liturgijskoga mirenja i smirenja svih vjernih pravoslavaca Crne Gore u jedno tijelo Hrista Spasitelja, bez obzira na ovozemaljske, nacionalne ili političke razlike, Amfilohije Radović već tri decenije sa pozicija srpskoga šovinizma sije sotonske podjele u narodu, potpaljuje nemire i raskole među braćom.

Mitropolit crnogorsko-primorski SPC nasrće na zakonitu vlast i državu u kojoj je rođen i boravi, suprotno sveštenim kanonima i svotootačkome predanju, između ostalih:

„Episkop, prezviter ili đakon, nek ne uzimlje na sebe svjetovnih poslova; inače neka se svrgne” (Apostolska pravila, 6, 81)

„Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju; jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti, od Boga su postavljene. Tako, koji se suproti vlasti, suproti se naredbi Božijoj; a koji se suprote, primiće grijeh na sebe“ (Sveti apostol Pavle, Rim. 13, 1-3).

U svojoj grešnoj gordosti, nalakćen na ćivot Svetoga Petra Cetinjskoga, bez imalo poštovanja i poniznosti pred ovim Božijim ugodnikom, on po ko zna koji put pred TV kamerom prije neki dan sebe uporedi ni manje ni više nego sa Svetiteljem – samoproglašavajući se i njegovim nasljednikom!

Ni Svetitelja Petra, ni njegova sinovca – Petra II Petrovića-Njegoša, koji ga je 1834. kao vladika autokefalne Crkve i kanonizovao – za arhipastire crnojevićke mitropolitske katedre nije birao i postavljao niko drugi do pravoslavni Crnogorci.

Nasuprot njima, iz Srbije su gospodina Amfilohija imenovali i prije tri decenije na Cetinje poslali.

I Petar I i Petar II Petrović-Negoš su, za razliku od Amfilohija, nosili bijelu pankamilavku – u pravoslavnim južnoslovenskim crkvama simbol dostojanstva poglavara autokefalne Crkve.

A svi Petrovići-Njegoši – arhijereji, knjaževi i kralj – ugradili su sebe u nezavisnost Crne Gore i autokefaliju Crkve u kojoj se naši preci vijekovima krštavali, pričešćivali, miropomazali, vjenčavali i sahranjivali.

Njegoš je pjevao Crnogorcima: „Spomenik je vašega junaštva, Gora Crna i njena svoboda”. Tog njegoševskoga zavještanja, naslijeđa pomjesne crkvene nezavisnosti i narodnoga državotvorstva, odriče se upravo gospodin Amfilohije, pokušavajući Njegoša krivotvorinama i „kanonizovati” – što je naišlo na podsmjeh i u episkopatu SPC.

Nikad ni jedan Petrović-Njegoš nije radio ništa protiv Crne Gore i njezine državne nezavisnosti, niti je ikad neko iz ove svetorodne dinastije učinio išta ne štetu autokefalnosti njene Crkve.

Nasuprot njima, Amfilohije propovijeda i slavi sotonsku ideologiju koja je 1918. Petroviće-Njegoše detronizovala, Crnu Goru mučki razdržavila, njezinu crnojevićevsku i njegoševsku raspetu Hristovu crkvu nasiljem i nekanonski uništila, unijela bratomržnju i bratoubilaštvo među Crnogorce, te promovisala, prvi put u istoriji Crne Gore, ateizam i bogoborstvo.

Amfilohije se, svojim klevetama i kletvama, odriče i nasljeđa i zavještanja svih istorijskih glavara Moračana, koji sebe ugradiše jedino i isključivo u nezavisnost crnogorske države i njezine Crkve: kneza Raška, vojvode i crnogorskoga senatora Mine Radovića, serdara Mijata Dulovića, igumana moračkih Dimitrija Radojevića i Mihaila Dožića-Medenice…

Upravo je Amfilohije unizio pravoslavlje: Božjim ugodnicima – kakvi su, slava im i milost svetitelji Petar Cetinjski ili Vasilije Ostroški – „pribrojao” koljača „sveštenomučenika” Milorada-Macu Vukojičića i četničkoga ubicu Slobodana Šiljka!

U taj svoj pandemonijum, Amfilohije je uvrstio Joanikija Lipovca – slugu italijanskih fašista i njemačkih nacista, propovjednika bratoubilaštva, učesnika Petrovdanskoga sabora 12. jula 1941. i potonjega predśednika četničkoga Nacionalnoga komiteta za Crnu Goru, Boku i Stari Ras!

Amfilohijeva je dušepogubna jeres da pravoslavac u Crnoj Gori može biti samo – Srbin. U sveštenstvu njegove eparhije i u cijeloj SPC nema niti jednoga sveštenika koji je javno saopštio da je po nacionalnosti Crnogorac tj. iz naroda koji je najborojniji u Crnoj Gori!

Nepoznata mu je, ili je prezire, soteriološka misija spasenja ljudskih duša: da u pravoj Hristovoj crkvi „nema Grka ni Čivutina, obrezanja ni neobrezanja, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Hristos“ (Kol. 3,11), jer Gospod „ne gleda ko je ko“ (Ef. 6, 9)…

SPC nije autohtona Crkva Crne Gore, koja je utemeljena 1485. godine na prijestolnom Cetinju, nego je nakon 1918. ovdje vojnom okupacijom od strane Srbije importovana.

Amfilohije i SPC u Crnoj Gori se pokoravaju sekularnim i imperijalističkim centrima van Crne Gore i ne pokazuje volju ili interes, kako nalažu pravila i misija iskonske Hristove crkve, da sav vjerni pravoslavni narod Crne Gore majčinski prigrli i eklisiološki (crkveno) objedini, bilo da su Crnogorci, ili Srbi.

Upravo su svojim necrkvenim, sekularanim djelovanjem, izazivajući raskole, Amfilohije i SPC obnovu autokefalije Crkve neopozivo stavlili na dnevni red.

Niti je država Crna Gora nastala 2006. niti je na referendumu te godine obnovila svoju nezavisnost bez nisposlanja i dopuštenja Božijeg.

Crkveno pravo jasno određuje ulogu države u vanjskim poslovima Crkve, što uključuje njezine kompetencije u pitanjima uređenja crkvenih granica i autokefalnosti pomjesne Crkve. Uloga države u tom poslovima je osveštana tradicija, stara oko milenijum i po, vuče porijeklo od vizantijskih careva.

U Istočno-pravoslavnoj crkvi država nije objekt, već subjekt crkvenoga prava.

I Crkva i država su božanske ustanove. Prema pravoslavnome učenju, država takođe ima svoj početak u nacrtu Božijega promisla o svijetu.

Na temelju kanonâ, da razdjeljenje državnih prati i razdjeljenje crkvenih granica, 1920. nastala je i SPC. Na temelju istih kanonâ će se obnoviti autokefalna Crkva Crne Gore.

Tri decenije je Amfilohije osporavao istinu da je Crna Gora imala svoju tradicionalnu autokefalnu Crkvu – molio je onomad i Rusku crkvu da je „izbriše” iz svojih istorijskih diptiha – da bi u posljednje vrijeme tvrdio da je, eto, ipak „slovila za autokefalnu”!

U bahatoj gordosti, Amfilohije nema monaške poniznosti da se pokaje zbog svojih sagrješenja, izdaje uzoritih predaka i izdaje države Crne Gore, niti razumnoga uvida da shvati ništavilost suprotstavlja Božjoj volji da je bogohranima Crna Gora postojala, postoji i postojaće.

Nažalost, on ostaje da prebiva u demonskoj zajednici lažiproroka i krivokletnika. I kad je „stani-pani”, pilatovski „pere ruke” čak i od najbližih saradnika – kao nedavno prilikom privođenja Joanikija Mićovića…

Crna Gora ne stvara nikakvu novu Crkvu – Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska Crkva je osnovana prije oko dva milenijuma. Crna Gora će samo obnoviti pomjesnu autokefaliju Crkve, iste one Crkve za koju su u Ustavu Sv. Sinoda naši 1904. preci zapisali da je – Avtokefalna pravoslavna Mitropolija; da joj je „pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos”; da „čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnima avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka”.