Fašizacija Srbije

Za Antenu M piše: Boško Crnojević

Zlo fašizma je ustalo iz groba u potrazi za živim tijelom. Kao neprolazna kategorija, ono je besmrtno, ali ga u kovčegu može držati samo konstantno sjećanje ljudi na njegovo pravo lice. Međutim, specijalnost fašizma je pretvaranje, laž i obmana. Taj beskičmenjak gmiže ljudskim umom sa ciljem da ga navede na zlo, propast i nesreću. Namamljuje veličanjem naroda, države, njene pravičnosti i istorijske važnosti. Uzgred crta neprijatelje, izmišlja prijetnje i unižava drugačije kulture i vrijednosti. Taj fašizam lažima želi da dobije vlast, ne bi li žrtvu svojih laži uništio. U tim pokušajima on otkriva svoje namjere. Kada zlo pokaže svoje lice, ono počinje da radi u korist dobra.

Svaka fašistička ideologija počela je propovijedanjem velike nepravde učinjene na štetu naroda i predstavljanjem određene elite, militantne i agresivne, kao spasioca, vođu koji će vratiti oteto i isporučiti pravdu. Tako je Benito Musolini htio da nađe mjesto pod suncem za Italiju i okrenuo je protiv svijeta. Hitler je počeo propovijedanjem žrtve njemačkog naroda pred nepravednim sudom iz Prvog svjetskog rata, da bi ga gurnuo niz liticu propasti. Fašizam je srušio Jugoslaviju tako što je propovijedao ugroženost Srba i neophodnost njihove odbrane. Braneći Srbe, Milošević ih je razjedinio i uništio, ekonomski, politički ali najviše otrovom antizapadnih osjećanja.

Za razliku od svojih pojava u drugim mjestima, fašizam u Srbiji nije sahranjen kada je ubijena Jugoslavija. Kao majstor obmane, najboljeg njegovog zanata, skriva se u očima navodnih demokrata, kako onih na vlasti tako i nekih u opoziciji. Međutim, u momentima porivi fašizma prorade i nad nejakim ljudskih duhom prevlada zlo, kao mrtvac koji se koristi ljudskim tijelom.

U Srbiji fašizam je svojim propovjedima pustio korijenje iz kojeg rastu nove generacije mladih, opijene nacionalizmom, konzervatizmom i lažima o Srbiji kao istorijskom mučeniku i Srbima kao stalno ugroženom zajednicom u zemljama susjedstva. Ubijeđeni u pobjedu nad svjetskom zavjerom protiv Srba, oni u koje je ušao fašizam propovijedaju postojanje „genetskih“ neprijatelja, onih koji „prijete“ srpskoj naciji: Albanaca i Hrvata. Gori sud od neprijatelja čeka „izdajnike“, one koji su navodno Srbima okrenuli leđa da bi išli svojim putem: Crnogorce.  

Ministar Dačić brani Srbe u Crnoj Gori kao što ih je branio Milošević, istim metodama i sličnim stavom. Poručio je da Crna Gora može da ide, ali da ne smije da dira Srbe. Predsjednika Vučića brine da ih ne bude dovoljno posle sledećeg popisa stanovništva, dok moralna glava Srba, patrijarh Irinej, gađa Crnu Goru otrovnim strijelama mržnje, nipodaštavanja, negiranja Crnogoraca i prisvajanjem njihovih manastira i crkava. On poziva na pobunu, a njegovi predstavnici u Crnoj Gori obećavaju dugu borbu protiv države. Sve njih veže nit fašizma, propovijedanje lažne ugroženosti naroda i njihovo utrkivanje u spasavanju koje je samo štit za giljotinu nezavisne Crne Gore, kao putokaza liberalnoj i građanskoj Srbiji, koju polako sahranjuju.

Srpka pravoslavna crkva udahnula je ovom fašizmu život tako što je rat za raspad Jugoslavije proglasila svetim, njegove generale za branitelje Pravoslavlja, sa ciljem odbrane vječnih ognjišta Srba sa one strane Drine, kojih od tada ima znatno manje. Danas predvodi litije a njeni popovi su novi generali u ovoj najnovijoj odbrani Srba koji navode narod da se „dogodi“ ne bi li isprovocirali državu, „martirski“ pretrpjeli bič zakona, a u cilju prikazivanja vladavine prava kao tiranije. Ono što sljeduje svakog građanina koji prekrši zakon predstavljaju kao arbitrarnu odluku „izdajnika“, kao namjernu naredbu koja se lomi o leđa „nejakog“ vladike.

Fašizam ubjeđuje Srbiju da su joj neprijatelji na Zapadu, tamo gdje je najveća srpska emigracija i gdje je najbolja garancija za ekonomski razvoj i prosperitet. Prijatelje joj nalazi na mjestima koji su van civilizacijske orbite Srbije na Dalekom istoku i u neslobodnoj, nazadnoj i nedemokratskoj Rusiji, dakle među onima koji predvode međunarodnu internacionalu protiv Zapada. Uprkos deklarativnom zalaganju za evropske vrijednosti, Srbija ih gazi svakom prilikom kada mora da odabere između praktične i ispravne koristi za svoj narod ili ideološke antizapadne zakletve. Fašizam stavlja veo laži i obmane na oči srpskog naroda, ubijeđujući ga da je Kosovo i dalje u Srbiji.

Srpski fašizam je rođen iz frustracije porazom u ratu za raspad Jugoslavije koji su vodili Miloševićevi generali, među kojima je bio sadašnji ministar spoljnjih poslova, ministar vojni, i predsjednik, ona elita koja želi da spasi Srbe u Crnoj Gori, da Srbiji nađe mjesto pod suncem. Ovaj orkestar zla i propasti svira simfoniju koja uspavljuje demokratske snage razočarenjem, oduzima im snagu i vezuje ruke intelektualnoj, liberalnoj i prozapadnoj Srbiji.

Nepriznavanje genocida u Srebrenici je samo jedan u nizu nemoralnih poteza srpskog fašizma, i njegova najveća obmana: da su Srbi bili oslobodioci. Prebacivanje krivice za rat i raspad Jugoslavije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, osuda priznavanja Kosova nelogične su konstrukcije kojima se narod u Srbiji truje. Mediji kojima upravlja služba državne bezbjednosti, koje ohrabruju izjave političkih i vjerskih poglavara, urušava samosvjesnost naroda i usađuje nove biljke fašizma, čiji će plodovi da rađaju do daleko u budućnost.

Želja za ujedinjenjem svih Srba i rasparčavane svih tvorevina u kojima žive sa drugim narodima ostaje politička vodilja elite koja traži pravedno rješenje za Srbe. To je ideja koja objašnjava njihovo političko postojanje i umjesto sa razuvjeravaju narod od ove gubitničke misli, njihovom politikom ona se ukorjenjuje još jače. Korijeni fašizma postaju snažniji i evropske integracije postaju manje važne. Bolji život, bolji standard, nisu toliko bitni koliko povratak Kosova, odbrana nenapadnutih Srba u regionu, ali i ktitorstvo globalnih savezništava sa vrijednosno veoma udaljenim zemljama i sistemima.

Osuda rata i uloge koju su zločinci srpske nacionalnosti imali imperativ je sveukupnog razvoja srpskog društva i condicio sine qua non njene budućnosti. To moraju da znaju najprije mladi ljudi u Srbiji. Te osude i dalje nema sa adresa koje moraju da je isporuče. Do tada, fašizam izjeda Srbiju i davi glasove koji žele da razotrkiju njegove obmane. Usađena osjećanja bijesa prema „neprijateljima“ i „izdajnicima“ Srbiju će ugušiti. Osuda domaćeg fašizma jedino može osloboditi Srbiju a fašizam vratiti u zemlju i zakopati zanavijek.