Ne-idiotizam

Piše: Viktor Ivančić

Nino Raspudić više neće biti idiot. Tako je, naime, u emisiji Aleksandra Stankovića prošle nedjelje obrazložio svoj motiv da se politički angažira i sudjeluje na sljedećim izborima na stranačkoj listi Mosta: dozlogrdilo mu je biti idiot, rekao je, pa je odlučio postati političar. Sam tok emisije, međutim, kod nekih je gledatelja pobudio skepsu. Što ako su želje jedno, a mogućnosti drugo? Što ako se radi o olako danom obećanju, koje ne može biti ispunjeno? Što ako Raspudić nastavi biti idiot i nakon što se politički angažira?

Jedan rukavac jednosatnog razgovora u televizijskom studiju potencirao je tu sumnju. Mene je, priznajem, uhvatio nespremnoga: najprije sam zurio u ekran s blago obješenom donjom vilicom, ne vjerujući vlastitim ušima, a potom me nezaustavljivi napad smijeha, zbog kojeg sam zamalo pao s fotelje, onemogućio da pratim nastavak emisije. Šteta, jer možda sam propustio kakvu kapitalnu opservaciju što ju je budući ne-idiot, kao besprijekorni reprezentant hrvatskoga političkog besmisla, izrekao o nacionalnoj budućnosti ili nečem sličnom.

Elem, Raspudić se taman bio opet rasprdio o demonskoj ulozi Ferala i ‘feralovaca’, o njihovoj kriminalnoj roli u medijskoj historiji Hrvatske, što već godinama strpljivo radi, da bi ga voditelj prekinuo pitanjem zbog čega je onda svojedobno surađivao s Feralom, a ovaj na to kategorično odgovorio: ‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’ Voditelj ga potom suočava s tekstom objavljenim 2006., a Raspudić, meškoljeći se u nepodatnoj stolici, daje sljedeće objašnjenje: on je tada bio gost Sajma knjiga u Puli, sedam dana je proveo u društvu Umberta Eca, pa su ga organizatori sajma zamolili da napiše tekst, ‘tipa Eco u Puli’, i on je to učinio. ‘Napisao sam tekst po zamolbi organizatora, Feral je to medijski pokrivao i to je otišlo u Feral.’

Stanković: ‘Jeste li znali za to?’ Raspudić: ‘Pa sad, jesam li znao za to… to nije bio politički tekst…’ Stanković: ‘Jesu li vas pitali može li se to objaviti u Feralu?’ Raspudić: ‘Pa nisam uopće ni propitivao… Nisam ja zatvoren čovjek, što me briga gdje će to otići…’ Stanković: ‘Jesu vas platili za to?’ Raspudić: ‘Dobio sam honorar za sudjelovanje na tom skupu…’ Stanković: ‘Je li vam Feral platio za tekst?’ Raspudić (nakon kraće pauze): ‘Ma nemam pojma, ne sjećam se…’

Drugi primjer kojim je gost u studiju osnažio svoju tvrdnju – ‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’ – odnosio se na ‘intervju u Talijanskom institutu’, gdje je sugovornik bio ‘drugi velikan talijanske književnosti’, Claudio Magris. ‘Napravio sam s njim intervju koji je onda Talijanski institut dao Feralu’, rekao je. Stanković: ‘Jesu li vas tad pitali – možemo li objaviti vaš tekst, i jeste li ga vi odobrili?’ Raspudić (nakon pauze): ‘Ma nemam pojma…’ Stanković: ‘To bi trebalo biti autorski zaštićeno, zar ne?’ Raspudić: ‘Ma nemam pojma…’

Nakon što sam se konačno prestao smijati – jer obavještenje da je Feral Tribune dobivao tekstove od organizatora Sajma knjiga u Puli i od nekakvog ‘Talijanskog instituta’ nije me moglo ostaviti ozbiljnim – shvatio sam da je taj televizijski prizor, u kojem se hrvatski intelektualac vrpolji i crveni, u kojemu muca i panično mulja, u kojem poseže za novim i novim nesuvislostima ne bi li odagnao sumnju da je nekoć paktirao s vragom, na svoj način dirljiv, a u nekom opscenom pogledu i vjerodostojan: Nino Raspudić priložio je prijesnu laž kao ulaznicu u politički život, što je za domaće prilike savršena licenca. Primjereno početku karijere, ta je laž investirana u redizajn vlastite prošlosti, kako bi ova zadovoljila ukus publike u onome dijelu političkog tržišta u kojem budući ne-idiot kani loviti glasove.

Istina, o kojoj kao nekadašnji član uredničkog tima mogu pouzdano svjedočiti, bitno je drugačija od humorističko-televizijske verzije i uz to sasvim prozaična: Raspudić je redakciji Ferala ponudio svoje tekstove, pa su oni tako i objavljeni – najprije intervju s Magrisom, 20. listopada 2005., a potom reportaža s Ecom, 7. prosinca 2006. – da bi mu za svaki od njih bio isplaćen i honorar, što će reći kako je, suprotno onome što danas servira širokom auditoriju gledajući Stankovića u oči (‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’), ne samo surađivao s ‘medijskim bastionom jugokomunizma’, odnosno s ‘listom koji kipti od mržnje prema hrvatskoj državi’, i to na vlastitu molbu, nego je za to i primao ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’.

U drugoj od spomenutih reportaža – uzgred budi rečeno – Raspudić s priličnom količinom prezira piše o nacionalizmu, priklanjajući se, kako reče, ‘tezi Uga Vlaisavljevića o etno-nacionalizmu kao zadnjem stadiju socijalizma’, pa bi njegov aktualni etno-nacionalistički aktivizam, uz uvjet da iz čiste zabave ranije pisanije uzmemo ozbiljno, možda mogao biti shvaćen kao socijalistička ruina prilagođena političkoj ponudi Mosta, neka vrsta blebetavoga muzejskog eksponata na izbornoj listi.

No, rekoh, nakon smijeha je uslijedilo nešto slično sućuti. Zašto ga ta davna efemerna epizoda toliko žulja da o njoj bezočno i nepotrebno laže, pa još pred televizijskim kamerama? Otkud toliki strah od susreta sa sobom od jučer? Otkud potreba da svoje nekadašnje odluke i postupke retroaktivno pripiše upravi Sajma knjiga u Puli i ‘Talijanskom institutu’? Otkud nagon da svoje pamćenje organizira kao teritorij na kojem caruju teorije zavjere?

Meni, recimo, ni najmanje ne smeta što je Raspudić napisao dva teksta za Feral – nije on bio jedini mamurni putnik što se u tome vlaku provozao na kratkoj relaciji, a bogami ni jedini koji je po napuštanju vagona promijenio identitet – ali Raspudiću očito smeta, štoviše, činjenica da je Raspudić surađivao s Feralom Raspudiću je toliko nepodnošljiva da je želi zbrisati iz Raspudićeve memorije i javne percepcije. I tako je cjepidlački raspoloženom Stankoviću pokušao prodati muda za bubrege, naime – fikciju za sjećanja.

Zar to nije tužno? Zar postoji sumorniji vid intelektualne bijede od onoga kad vlastitu biografiju nosiš kao nož u leđima? I kada se prošlost ukazuje kao neprijateljska sila, dovoljno jaka da ti ugrozi (političku) budućnost? I kada dva beznačajna tekstuljka u zloglasnoj tiskovini tajiš istom odlučnošću kakvom su Ivan Aralica ili Vladimir Šeks tajili partijske knjižice?

Gadni su, očito, ‘rani jadi’ Raspudićevi; pred-hrvatska i pred-katolička faza njegova javnog djelovanja puna je nestašnih avantura koje ne mirišu na dobru investiciju, barem iz perspektive nacionalno i vjerski jednolične mase kakvoj se uoči izbora obraća: Bruce Lee umjesto kralja Tomislava, Eco umjesto Starčevića, Feral umjesto Hrvatskog slova… i umjesto da, kao konvertit sa stanovitim iskustvom, prihvati taj stjecaj okolnosti sa zrncem zdravog razuma, ili sa zrncem morala, dakle da prijateljski popriča s nekadašnjim sobom kao muškarac s muškarcem, Raspudić se raspada po svim šavovima, malo od srdžbe, malo od stida, demonstrirajući na otvorenoj sceni takav intenzitet samozaborava i retuširanja uspomena da je svojoj političkoj karijeri osigurao rijetko viđenu tragikomičnu uvertiru – naravno, uz poruku kako to čini zato jer više nije idiot.

Nastup u emisiji ‘Nedjeljom u dva’ predstavljao je očajnički pokušaj budućeg političara da izmašta postojanje intelektualne i moralne dosljednosti u vlastitoj ličnosti. To je vraški težak zadatak, no Raspudić mu očito pristupa s grozničavim žarom: pokušava umijesiti samoga sebe od blata, vjerujući da će formom prikriti sadržaj, da će izradom adekvatnog imidža kamuflirati temeljna svojstva karakternog gliba što je bačen na političko tržište.

Vodeći računa o profilu tog marketa, čini mi se da bivši Feralov suradnik ima izgledne šanse za uspjeh. Najprije zato jer se spretno uklopio u provjerenu populističku formulu, te je istovremeno i sit svega i gladan javne pažnje, a zatim i radi toga što u Raspudićevu slučaju doista može biti riječ o posebnome fenomenu, o malome psihopolitičkom čudu, takoreći, jer već i površan uvid u njegove javne nastupe pronicljivijega promatrača navodi na pitanje – kako se tako veliki Hrvat i tako veliki katolik uspijeva smjestiti u tako sitnu dušu?

Odatle valjda i opsesivno dijaboliziranje Ferala, tjednika koji je blaženo pokojan već punih dvanaest godina, ali se Raspudić njime pasionirano bavi, iz tjedna u tjedan, gusli li ga gusli, lupa li ga lupa, s neposustalom nekrofilskom energijom. Nije mi, iskreno govoreći, uopće poznat sličan primjer višegodišnjeg postmortalnog obračuna, niti se mogu dosjetiti čemu bi on mogao poslužiti osim utvrđivanju novog identiteta ‘polemičara’, onoga koji zauzima karakteristični kritički gard crva na lešu. A naposljetku se, zbog puke halapljivosti, dogodi isporuka pravde, i to u nedjeljnom televizijskom terminu, pa mrtvi Feral živoga Raspudića uhvati u laži.

Jer dok je Feral bio živ – eto zgodna materijala za Freudove sljedbenike – Raspudić je u njemu pisao, 2005. i 2006., s trideset i nešto godina u guzici, dakle ne u dobi za koju bi važila izlika tipa mladost-ludost, već kao skoro sredovječno kljuse, od kojeg bi se očekivalo da donosi zrele samostalne odluke. Tada je on još zastupao inače problematičnu tezu o ‘etno-nacionalizmu kao zadnjem stadiju socijalizma’.

Nešto ranije, povodom podizanja mostarskog spomenika Bruceu Leeju, Feralovu je reporteru objašnjavao kako mu je dozlogrdilo da ga pitaju je li iz istočnog ili zapadnog Mostara, ‘kao da je to životno presudna odrednica’, pa mu je zbog toga i sinula ideja o monumentu univerzalnoj filmskoj ikoni. Veselin Gatalo, tadašnji Raspudićev sudrug u akcijama multikulturalnog manekenstva – a današnji pravoslavni pandan zadrigloga katolika s izborne liste Mosta – bio je još izravniji, kazavši kako spomenik podižu ‘zbog toga što Bruce Lee nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Bošnjak’. Vrijeme, međutim, radi svoje, briše rane ideale i mijenja karijerne prioritete, učinivši da i Mali Zmaj, kako je primijetio jedan moj prijatelj, evoluira u Maloumnog Zmaja, i to u hrvatskoj i srpskoj varijanti.

Kada je o konvertitsvu riječ, uostalom, Raspudić bi mogao biti miran, jer se zatekao u dobrome društvu. Njegova ideološka blizanka, Željka Markić, u devedesetima je – na primjer – bila suradnica međunarodne organizacije Human Rights Watch, s opisom posla koji bi se njenim današnjim vokabularom zavodio kao ‘beskrupulozna izdaja domovine’. Sastavljala je raporte pune primjera koji pokazuju kako autoritarni hrvatski režim ‘guši slobodu govora’, ili ‘maltretira nezavisni tisak’, ili ‘ponižava i diskriminira Srbe, Muslimane i druge ne-Hrvate’, a za to primala ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’.

Ne mogu odoljeti napasti da, shodno temi, fragment njezina izvještaja iz ‘94., gdje upozorava međunarodnu javnost na prisilnu mobilizaciju tadašnjeg urednika Ferala, još jednom ponovim: ‘Ivančić i njegovi kolege su u Feral Tribuneu pisali satirično i kritički o hrvatskoj vlasti, članovima vladajućeg HDZ-a i pripadnicima hrvatske vojske. (…) Zabrinuti smo da je Ivančićevo novačenje u hrvatsku vojsku bio novi način da se zastraše novinari Feral Tribunea.’

Danas to Željka Markić ne bi ponovila ni da joj prijete paklenim mukama, ili homoseksualnim brakom, ali tko zna što će biti sutra, kao i s Raspudićem, budući da parazitiraju u svijetu gdje uvjerenja ne vrijede pišljiva boba i gdje je samo kratko pamćenje dugoga vijeka. Krivotvoriti prošlost da bi se proizvela fikcija o ‘dosljednosti’, osim svega, u hrvatskim je okolnostima sa stajališta političke pragme potpuno izlišno. I Tuđman je, naposljetku, imao svoju malu partizansku epizodu, da bi kasnije romantičnim svjetlom obasjao Endehaziju, pa je politički kandidat Mosta na iskustvu Vođe mogao naučiti makar to da je upravo konvertitstvo ono što će honorirati njegove biračke mase.

Nepotrebno je, dakle, da se bakće tegobnim pitanjem integriteta. Po nekim iskustvima, taj ili ne umire ili ne postoji, barem kada je riječ o ‘fenomenima’ koji silom prilika, kao posljedica jedne televizijske besramnosti, defiliraju kroz ovu priču: o pokojnom Feralu i predsmrtnim ostacima Nina Raspudića.