Litije uticale na porast podrške Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi

Za Antenu M piše: Nemanja Batrićević

Srpska crkva u Crnoj Gori, kroz organizovanje litija, mjesecima već prikazuje se kao legitimni predstavnik cjelokupnog pravoslavnog naroda. No, osim uspješnog homogenizovanja svojih vjernika pred parlamentarne izbore (i popis stanovništva), neumorno kidisanje na kulturni identitet i nacionalnu samobitnost Crnogoraca imalo je, za njih, i jedan neočekivan efekat.

Naime, u odnosu na period prije početka organizovanja litija, zabilježen je značajan porast podrške Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Kao rezultat izostanka institucionalne podrške, neposredno prije izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti procenat pravoslavnih građana koji je u anketama izražavao privrženost CPC iznosio je 9%. Po istraživanjima sprovedenim dva mjeseca nakon početka održavanja litija, na uzorku od hiljadu ispitanika, taj broj je gotovo udvostručen - iznosi 17%.

S obzirom na pasivnost CPC u prethodnom periodu, kao i ambivalentnost crnogorske vlasti povodom finalnog rješenja crkvenog pitanja u Crnoj Gori, ovako značajan rast u kratkom periodu mogao bi iznenaditi mnoge. Ipak, visok rast podrške treba, prije svega, tumačiti kao reakciju nacionalnih Crnogoraca na omalovažavanje kulturno-istorijske baštine Crne Gore, osporavanja njene državnosti, te negiranja nacionalne zasebnosti Crnogoraca od klera i vjernika SPC.

Ovđe se prirodno nameće pitanje do koje mjere može dalje rasti podrška za CPC? Odgovor, prije svega, zavisi od šire raspodjele snaga unutar provaslavnog korpusa. Uprkos upornom insistiranju SPC da predstavlja „70% Crne Gore“, ta konstatacija daleko je od istine. Naime, procenat pravoslavaca u Crnoj Gori koji se u anketama izjašnjavaju bliskim SPC obično je od 55% do 60% (kako prije Zakona, tako i danas). To čini svega trećinu ukupnog stanovništva u Crnoj Gori.

Tvrdnja da SPC predstavlja sve pravoslavce u Crnoj Gori zasnovana je na dvije, jednako pogrešne, premise. Prva je apsolutno negiranje činjenice da postoje građani koji podržavaju CPC, a druga je da monopolizacija vjerskih objekata nužno znači da svi pravoslavci prihvataju autoritet SPC. U prośeku, međutim, svaki četvrti pravoslavac samo preferira pripadnost religijskoj denominaciji, što znači da svoje pravoslavlje ne veže ni za  SPC, ni za CPC. 

U tom smislu, ključno pitanje postaje: kojoj crkvi, i u kojem trentku, bi se ti “neopredijeljeni“ pravoslavci mogli prikloniti? S obzirom na to da su njih (neopredijeljenih između SPC i CPC) 85% nacionalni Crnogorci, a da više od dvije trećine toga korpusa preferira izmjenu sadašnjeg stanja, realno je pretpostaviti da ova grupacija prirodno gravitira instituciji koja bi u svom imenu nosila odrednicu Crne Gore.

Da li će se ovaj potencijal pretočiti u podršku poziciji Vlade Crne Gore, zavisi, prije svega, od toga da li će konačno rješenje neupitno dati do znanja "neopredijeljenim" da je status i naziv pravoslavne crkve u Crnoj Gori ne samo vjersko, nego i identitetsko pitanje.

Autor je saradnik u nastavi na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta Crne Gore.