Malo si se, đedo, ugrijao

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

MoleRban revolucija u Crnoj Gori donijela je jedan neobičan paradoks. Naime, svojoj pop-ikoni učesnici protesta nađenuli su nadimak Đedo. Ne ni Djedo, ni Dješo, ni Deda ili Deka, nego baš – Đedo. Prelistate li bilo koji pravopis srpskoga jezika koji se pojavio od 1993. godine na ovamo, leksemu đed kao dio standardnojezičke norme nećete naći ni u jednome od njih. S druge, pak, strane, jedini standardni jezik proistekao iz štokavskoga jezičkog sistema u kojem je leksem đed normiran kao dio standarda jeste – crnogorski. Sviđalo se to autorima toga nadimka ili ne, tek svoju pop-ikonu, inače osobu koja crnogorski jezik naziva goveđim, imenovali su Đedom na prepoznatljivome crnogorskom jeziku, priznajući tako, s izvjesnim njima svojstvenim civilizacijskim zakašnjenjem, postojanje toga jezika!

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori i njeni velikodostojnici tokom i nakon pandemije pokazali su da im đavo ne da mira. Prvo su pastvu uvjeravali da su litije siguran lijek protiv virusa, zatim su prkosili mjerama Ministarstva zdravlja, a njihov je mlađahni portparol promovisao novu hrišćansku dogmu bezvirusne kašičice (u danima kad su u Srbiji i Rusiji od posljedica izazvanih virusom Covid19 umirali i najviši crkveni velikodostojnici), potom su se na prvi signal popuštanja, uprkos epidemiološki jasno definisanim zabranama, riješili na ponovna masovna okupljanja. Kad su uslijedili pozivi na saslušanja sveštenika, a potom i hapšenje Joanikija Mićovića, aktiviran je provjereni narativ o ugroženosti. Nije mirovala ni njihova pastva.

Kad je jedva punoletnji mladac, inače agilni učesnik MoleRban revolucije, u Piperima polomio spomenik posvećen pokretačima antifašističkoga ustanka, a potom pred tužiocem i policijom priznao što je učinio, oglasila se njegova familija s objašnjenjem da je priznanje rezultat ośećaja ugroženosti. Zbilja je mučan taj tjeskobni ośećaj koji je od Memoranduma SANU iz 1986. godine konstanta ideologije srpske političke elite. Kad je SPC svojevremeno, kroz realizaciju Memoranduma, pokrenula narodno osvješćenje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mnogi se Ličanin, Banijac, Hercegovac, Romanijac ili Krajišnik jednoga jutra probudio s poput mamurluka teškim ośećajem ugroženosti. Zbog toga su ośećaja neki „pogrešni“ građani Prijedora u proljeće 1992. godine oko ruku morali nositi bijele trake, prije no su raspoređeni po konc-logorima, proćerani ili likvidirani, a slična je sudbina zadesila i brojne stanovnike Bijeljine, Zvornika, Foče, Višegrada, Bratunca, Brčkog, Banjaluke... Nakon što je ostavio pustoš đe gođ je u proteklih 30 godina proklamovan, ośećaj ugroženosti se kao nikad prije glasno aktivirao evo i u Crnoj Gori. Iz ośećaja ugroženosti od antifašizma klinac zadojen MoleRban ideologijom malo je stukao spomenik. Docnije je iz toga istog ośećaja odlučio da to prizna, ali, ne lezi vraže, ništa od toga ne bi bilo da država Crna Gora samim svojim postojanjem ne indukuje ośećaj ugroženosti kod dijela svoga stanovništva.

Eto zato je ideolog MoleRban revolucije, narečeni Đedo, riješio da stvar prekrati i ponudi rješenje, obrativši se crnogorskim vlastima: „Pozivam ih da ne muče moj narod i sveštenstvo, već da to riješe mojom likvidacijom.“ Ovom samokandidaturom za velikomučenika Amfilohije Radović je, nadajući se valjda da će barem posthumno njegovo opskurno žitije priskrbiti neki smisao, otvorio sezonu pregrijanih strasti. Osim što je demonstrirao jedini njemu poznati način rješavanja problema – ništa zakon i sud, samo likvidacija – najavio je u kome će se pravcu kretati njegovo dalje političko djelovanje. Nije trebalo dugo čekati da stigne nova instruktivna poruka: „Čovjek koji vjeruje u Boga i za koga je crkva svetinja, nek ne glasa takvu bezbožnu i antisvetinjsku vlast.“ Neuspjeli kandidat za velikomučenika izgubio je strpljenje pa se u najnovijim porukama oglasio za Boga lično, dijeleći pouke svojoj vjernoj pastvi kako bi u Božje ime trebalo glasati.

Da je Radović hrišćanin, a oholost kao njegova izrazita osobina i bogohuljenje kao ustaljeni retorički manir kazuju da nije, znao bi da je u hrišćanskome svjetonazoru svaka vlast od Boga, a da poslanje jednoga episkopa nije niti da kune, kako je naučio, niti da poziva narod za koga će glasati. Ona prva uloga svojstvena je kakvome paganskom žrecu, a ova druga najmljenome agitatoru. Ni jedna ni druga svakako baš nikakvih dodirnih tačaka nemaju ni s vjerom ni s vjernicima.

Saopštenja koja su uslijedila iz Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori pokazala su da je ta paradržavna ustanova konačno odlučila da ozvaniči svoju primarno političku ulogu. Dugo su traženi lideri i liderčići koji bi mogli okupiti oko sebe sve ono nazadno i naopako što se taložilo i fermentiralo u Crnoj Gori od 1918. na ovamo. Lideri nesrazmjerno manji od svojih ambicija i sujete nijesu uspijevali stvoriti dovoljno moćan politički front da Crnu Goru vrate na ideološko štelovanje iz ljeta gospodnjega 1992. Jedini kojemu je to sve vrijeme moglo poći za rukom bio je upravo Amfilohije Radović. Deklarisani ksenofob, mrzitelj svega crnogorskog, islamofob, slavitelj ratnih zločinaca i iz onoga i iz ovoga rata, ratni huškač, homofob, antievropejac, promoter „vječnoga fašizma“, samo su neki od kvaliteta zahvaljujući kojima je Amfilohije Radović postao simbol otpora sekularnoj, građanskoj, multikulturnoj i antifašističkoj Crnoj Gori.

SPC se u svojim najnovijim saopštenjima više ne trudi ni da fingira nekakav duhovni obol. U tim saopštenjima, pisanim stilom prekaljenih partijskih aparatčika, vlast u Crnoj Gori okrivljuju kako im nepravedno nameće etiketu antidržavlja. Kad jedan subjekt decenijama ignoriše sve zakone jedne države, kad odbija da se registruje, kad upražnjava divlju gradnju i devastaciju kulturnih dobara, kad njegovi velikodostojnici vrijeđaju pripadnike cijelih nacija i vjera, a za državu tvrde da je fildžan država „rođena u Brozovom jajcu“, kad omalovažava sve nivoe vlasti, kad zbog legalno donešenog zakona izaziva nemire u državi, odbijajući da u propisanoj proceduri ospori njegovu ustavnost, kad otvoreno i drsko krši mjere koje država donosi u ośetljivim uslovima pandemije, kad promoviše velikodržavnu doktrinu država iz suśedstva, kad svojim sljedbenicima poručuje da se spreme na dugu borbu protiv države... pitanje je li takvo ponašanje antidržavno može biti samo retoričko! Jer uzalud ćete na spisku članica Ujedinjenih nacija, na geografskim atlasima i kartama i u turističkim prospektima tražiti neku drugu državu Crnu Goru u kojoj se ovakvo ponašanje SPC ne bi imalo smatrati antidržavnim.

Crna Gora je takva kakva jeste, ima svoj ustav i svoje zakone, građanska je i sekularna država koja promoviše multikulturalizam i antifašizam. Ta neka druga, imaginarna Crna Gora, koju redovno nazivaju „tradicionalnom“, zasnovana na nekim drugim principima koje bi propisala SPC, pošteno govoreći, pod jednim drugim imenom zaista i postoji. Znamo je kao manji entitet države Bosne i Hercegovine, nastao na platformi o segregaciji („potrebi za vjekovnim razgraničenjem“), operacionalizovanoj kroz etnička čišćenja, masovna ubistva i genocid.

U tom Eldoradu po mjeri SPC, ta je ustanova iznad zakona, a njene kačavende ugledni i bogati građani, abolirani od svih moralnih i pravnih normi... U toj zemlji Dembeliji po parkovima niču spomenici osuđenim ratnim zločincima iz Drugoga svjetskog rata, a studentski domovi nose imena ratnih zločinaca iz potonjih balkanskih ratova... Ne dao ti Bog dragi da tamo pomisliš a kamoli štucneš štogod o modernitetu, prosvjetiteljstvu, multikulturalizmu, ljudskim i manjinskim pravima. Prostor je to u kojem časni Bursaći više nijesu heroji, nego izdajnici...

Kad god od kakvoga razočaranog građaniste čujem da su litije izraz građanskoga bunta, umjesto da ga pošaljem u tri lijepe Republike Srpske, napuštam svaki dalji razgovor. Nakon te konstrukcije koja je sama sobom mentalni oksimoron, redovno uslijedi otvaranje teme o potrebi za pomirenjem. Postalo je više no degutantno ljudima objašnjavati jednu tako očiglednu stvar da Crna Gora ima ustav i zakone, organe vlasti, sudske, izvršne i zakonodavne, i da svako pomirenje mora početi od toga da se pomirimo s tim da je riječ o nezavisnoj državi, a potom da se pomirimo s tim da treba da poštujemo njen ustav, zakone i demokratski princip da se vlast ne bira na litijama i na ulicama već na izborima.

Pomirenje je, dakle, jednostavan proces i počiva na određenim vrijednostima, poznatim u svim demokratskim zemljama svijeta. A kad se jednom pomirimo s tim da zakon jednako vrijedi za sve, pa da ni predśednik države ni njen premijer nemaju pravo da nude obustavu zakona koji je donijela Skupština Crne Gore, makar kakvom pritisku bili izloženi, valjda ćemo biti kadri i da djelovanje jedne paradržavne i paramilitarne organizacije podvedemo pod zakonske okvire.