Srpska Sparta i ristobiologizam

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Jedan od najžilavijih narativa kolonijalne politike prema Crnoj Gori je onaj o Srpskoj Sparti. Sinonim za tzv. tradicionalnu Crnu Goru, kakvu redovno prizivaju sljedbenici ideologije krvi i tla, skriveni iza parola o ugroženosti i čuvanju svetinja, taj bi naziv opravdanje morao naći u oba dijela sintagme.

Zašto srpska to već nije potrebno posebno objašnjavati. Svojevremeno je jedan od najuglednijih jugoslovenskih etnologa XX vijeka Špiro Kulišić, pišući o ideološkim obrascima svojega učitelja Jovana Erdeljanovića, zapazio: „Erdeljanović je i kamene gomile, zapuštena stara groblja 'od Lužana' i tragove suhomeđnih kuća proglasio za ostatke srpskog stanovništva.“

U Crnoj je Gori Cvijić-Erdeljanovićeva etnološka škola, podstaknuta političkim ciljevima njihovih nalogodavaca, srpskim proglasila ne samo ukupno duhovno i materijalno nasljeđe Crnogoraca, već i – mogile i suvomeđe.  

Ako nam je jasno što će u sintagmi „Srpska Sparta“ ovaj prvi član, ajde da vidimo što će tu onaj drugi. Razumije se, zgodna asocijacija za slavnu ratnu tradiciju Crne Gore moglo je biti jedno glasovito antičko ratničko društvo – Sparta.

Uostalom, za tom je asocijacijom posezao i onaj za kojim svi u Crnoj Gori posežu – Njegoš. Ali ovđe ćemo spomenuti samo dva aspekta spartanskoga društva koji bi mogli pokazati da oni koji promovišu Srpsku Spartu nijesu pronašli, s obzirom na njihove svjetonazore, najpodesniji uzor. Kao prvo, Sparta je država poznata po svojim prekaljenim ratnicima i njihovu patriotizmu.

Saga o Peloponeskom ratu, vojno nadgornjavanje s Atinom, odbrana otadžbine kao primarni društveni interes... sve to nekako ne liči na Srpsku Spartu kakvu zamišljaju projektanti Velike Srpske Atine. Šta, bre, tu ima da se slavi i brani otadžbina kad je srpskim Spartancima istorijska misao da nestanu tako što će postati srpski Atinjani!?

Da vidimo sad drugi primjer. Kao što je poznato, homoseksualnost je u antičkoj Sparti bila sasvim uobičajena pojava. Što o homoseksualnosti misli, a povodom prijedloga Zakona o istopolnim brakovima, glava srpskospartanske politike u Crnoj Gori, Amfilohije Radović zovom Đedo, evo da čujemo iz njegovih usta: „One koji to ne prihvataju proglašavaju 'homofobima'.

Međutim, ne samo Crkva hrišćanska, Islam i Judejstvo, nego sveukupno religiozno iskustvo svijeta, od pamtivijeka do danas, to i takvo proglašenje polnog nagona za čovječnost, samo za sebe, doživljavalo je i doživljava kao čovjekomržnju. Jer ono što je ugrađeno u čovjeka za rađanje, za stvaranje novog života, obogotvoriti samo za sebe, lišavajući ga njegovog prirodnog smisla, proglasiti ga za smisao čovjekovog postojanja, znači obogotvoriti smrt i ništavilo, mrziti čovjeka i njegovu prirodu, njegov vječni smisao i dostojanstvo.“

Da je ristobiologizam zaokružen pseudonaučni sistem, potvrdio je svojevremeno kad je o homoseksualnosti izrekao i ovo: „Ne mogu se graditi ljudi, narodi, države i kulture na gadosti, nečistoti, smradu, na bezobraštini!“ Oni drevni Spartanci, skloni ljubavi među pripadnicima istoga pola, su, kako izgleda po Đedovu naukovanju, bili lišeni „prirodnoga smisla“, propagatori smrti i ništavila, čovjekomrsci i hulitelji na „vječni smisao i dostojanstvo“.

Pa ne ide, brate, reći će svaki čestiti homofobični ristofil, baštinik prepoznatljivoga ośećaja ugroženosti od svega Drugog, da nam takvi opskurni tipovi budu uzor za naše velikodržavne projekcije. Radi mira među njegovim vjernim sljedbenicima a uime njegove vizije humanosti, „prirodnoga zakona“ i dostojanstva, apelujem na Đeda da, onako ka umije, tri puta i po trista puta prokune svakoga ko u svoja usta turi tu bogomrsku sintagmu „Srpska Sparta“. Dosta je i ovo Srpska. Eto, po sili državne administracije može se dodat i ono Republika i tu ga veži.

U najnovijoj epizodi rijalitija koji teče, pop-ikona MoleRban revolucije, popularni Đedo, nije ovđe zastao s analizom Zakona o istopolnim brakovima, već je iskoristio priliku da u prepoznatljivom biologističkom maniru, toj zvijezdi vodilji svih fašista svijeta, poentira: „’Sve je čovjeku slobodno', po riječi apostola naroda, no da li je sve ono što čovjek čini, a čini bezbrojna zla i grijehe – djetoubistva i čovjekoubistva – istinska sloboda i istinska čovječnost?

Je li to dostignuće modernog čovječanstva, kojim se ono hvali? Čovjek je slobodan da pogazi i očinstvo i materinstvo, pretvarajući dar i nagon rađanja u nagon čovjekoubistva i smrti, ali smije li to proglasiti za čovječnost i čovjekoljublje? Svetinja braka predstavlja žižu vječnog smisla svega što čovjek jeste i radi čega postoji. Ljudi vjere, bez obzira kojoj od svjetskih religija pripadaju i ljudi istinskog humanizma, odričući se tog vječnog smisla, odriču se Boga u koga vjeruju, prihvatajući bezakonje i nečovječnost za zakon i čovječnost. Zaista, sve je čovjeku slobodno, ali mu nije sve na korist.“

Da je ove mudropucatelne riječi izgovorila majka devet Jugovića, čovjek bi morao reći: alal vjera, gospođo. Majka devet zor delija i još jedne knjeginje pride ima dakako kredibilitet, ma koliko ti stavovi zvučali društveno problematično, da prozbori o svetosti bračne zajednice i božanskoj prirodi materinstva.

Ali avaj, iskaz „Svetinja braka predstavlja žižu vječnog smisla svega što čovjek jeste i radi čega postoji“ izgovara jedan kaluđer, zaklet na celibat i askezu, i makar kakva visokoparna objašnjenja za takav izbor pružalo svetootačko predanje, nije li ovakav sud iz usta zavjetovanoga neženje potvrda besmisla njegova izbora.

Ako je svetinja braka žiža vječnoga smisla svega što čovjek jeste, odbijanje da se ta svetinja praktikuje, kako to rade kaluđeri, trebalo bi, dakle, da znači ono suprotno – promociju nečovještva i besmisla. Ili se Đedo pod starost prepustio dražima nihilizma ili je na njegove retoričke kalambure uticaj ostvario aktuelni porast temperature. Ni po jada da je tu stao.

Stavom da „Ljudi vjere, bez obzira kojoj od svjetskih religija pripadaju i ljudi istinskog humanizma, odričući se tog vječnog smisla, odriču se Boga u koga vjeruju, prihvatajući bezakonje i nečovječnost za zakon i čovječnost“ Đedo je zakucao potonji ekser u ostatke iluzije da pripada zajednici vjerujućih. Kako vidimo, ljudi od vjere ne odriču se svetinje braka kao esencije vječnoga smisla, a oni koji ga se odriču – kojoj grupi pripada po svojoj funkciji i narečeni Đedo – u Boga ne vjeruju i prihvataju bezakonje i nečovječnost za zakon i čovječnost.

Za trideset godina svoje predane misije u Crnoj Gori slavni nas je orator mnogo puta uvjerio da su bezakonje i nečovječnost njegov kredo, no ovo je prvi put da javno priznaje da u Boga ne vjeruje. Nije da se to i ranije nije moglo zaključiti, no vlastito priznanje je ipak dokaz protiv koga se ne može.

Ali i to je malo našoj pop-ikoni pa nastavlja svoju biologističku seansu: „Zar nije uvijek isto dijete, ubijeno bilo poslije začeća šest mjeseci ili poslije šest godina?

Zar se i jedni i drugi koji to ozakonjuju – ne pitaju za sebe: da su moj otac i majka sklapali istopolno partnerstvo ili prihvatili da me po začeću ubiju (abortiraju), da li bih ja danas postojao/postojala? Da li je ubistvo djeteta ljudsko pravo koje treba ozakoniti,“ Đedo, dakle, smatra da je abortus ravan ubistvu, a na posredan način to je i istopolni brak. Ali, ako ćemo baš da budemo dosljedni, zašto bismo krenuli od začeća, a ne od spermatozoida, recimo.

Nauka nam kazuje da muškarac koji nema zdravstvene probleme proizvede dnevno od 70 do 150 miliona spermatozoida. Svaki od njih potencijalni je jurišnik na začeće. Osoba koja poput našega Đeda odbija da ovaploti „prirodni smisao“, recimo to njegovim riječima, i nekog od tih jurišnika iskoristi za reprodukciju familije i, još važnije, nacije, e taj bi se vidiš, dosljedno istolkovanim Đedovim biologističkim modelom, imao smatrati đecoubicom, a kako se đeca, je li, rađaju na polzu nacije, protraćiti 70 do 150 miliona potencijalnih nacionalnih radnika dnevno – što je to do genocid!

A kad se već pita da li bi ubistvo đeteta bilo da su njegov otac i njegova majka sklopili istopolni brak ili riješili da ga abortiraju, zašto se ne bi mogao isto tako lijepo zapitati da li bi đecoubistvo bilo i da se njegov otac opredijelio za kaluđersku rizu i time trajno onemogućio potencijalni spermatoristoid da se realizuje u aktuelnog ristobiologistu.

Znam da će vjernim našim praznovjercima i Đedovim zatravljenim sljedbenicima od ovolikoga bogohuljenja (jer svako preispitivanje Đedovih neofašističkih propovijedi nije ništa drugo do bogohuljenje) skočiti cukar, no autor se u ovome tekstu bavio samo dosljednjim izvođenjem krajnjih zaključaka na osnovu premisa i sudova izrečenih u Đedovim beśedama.

Ako se kome ti zaključci ne dopadaju, neka ne izliva svoju srdžbu na autora ovoga teksta, nego nek lijepo zatraži od Đeda da mu istolkuje što mu je bilo na umu kad je neženje, uključujući valjda i sebe, proglasio bezbožnicima, a odbijanje da se učestvuje u reproduktivnome lancu ubistvom đece.

Od vlastitih logičkih zaključaka našega bi Đeda moglo amnestirati samo ako se zaista dokaže ono što se u kuloarima odavno šuška – da Đedo nije od ovoga svijeta, da dakle ne podliježe vlastitoj analizi, već je proizvod srpskospartanskoga demonološkog imaginarija.