Šta će ti stanovništvo kad ti crkne ekonomija?

Piše: Andrej Nikolaidis

Je li se koronavirus vratio? Ili nije, jer nigdje nije ni otišao? Je li ovo drugi val? Ili sve nas, što bi rekao Jura Stublić, još uvijek nosi isti, prvi val? 

Ljudi smo svog vremena, dakle: pamćenje nam je kokošije, ali pokušajmo se prisjetiti kako je tekla priča o Covidu 19. Probajmo, jer bi bilo poučno, kad bismo se, mnogo docnije, možda i cijela dva dana docnije, mogli prisjetiti šta smo iz priče naučili... 

Dok je virus ubijao u Kini, pratili smo zbivanja, nezainteresovani. Em je bilo daleko, em se dešavalo ljudima nama ne-bliskim. Gdje vlada ignorancija, empatija može biti samo načelna. Mrziti one o kojima ne znaš – to je rasizam. Biti blagonaklono ravnodušan prema onima o kojima ne znaš  – to se zove biti civilizovan.  

Kad je smrt došla po komšije, zabrinuli smo se. Mediji su nas zatrpavali kataklizmičnim informacijama iz Italije. To je bio uvod za karantin u koji su nas naše države poslale. Nismo se bunili, jer nas je bilo strah. To je ono što mi ljudi radimo: kad je vani opasno, bježimo u svoju pećinu. Države su se pretvorile u pećine a nacije u plemena. Opet.

Ispostavilo se da je od koronavirusa u Ujedinjenom Kraljevstvu umrlo gotovo za trećinu više ljudi nego u Italiji. Ko bi rekao: mediji su 5, 10, ili 20, možda i cijelih 30 puta više i dramatičnije izvještavali o tragediji u Italiji nego o tragediji u, što bi mi ovdašnji rekli, Engleskoj.

Najviše su umirali Amerikanci, ali podanici sa periferije ne prolivaju suze zbog nesreće koja zadesi one u centru imperije.

Oštre mjere su nužne jer je najvažnije spasiti ljudske živote, objašnjeno nam je kada smo poslati u karantin.

Popuštanje mjera je nužno jer je najvažnije spasiti ekonomiju, objašnjeno nam je kada smo pušteni, ili bi bolje bilo reći, istjerani iz karantina.

ŽIVOT U PEĆINI

Računica se promijenila. Čak i idiotu je moralo biti jasno da će popuštanje mjera dovesti do novih slučajeva zaraze i novih smrti. Tako je i bilo. Spašavanje ekonomije je ipak bilo važnije od ljudskih života.

Koji su važni bili samo zato što je virus stigao u kasnu zimu/rano proljeće. Da je stigao u junu, kad je vrijeme turističke sezone, ne bi nas ni zajebavali sa frazama o ljudskom životu koji je važniji od para. Tada bi, kao racionalan i superioran, bio sproveden „švedski model“. Bilo bi nam objašnjeno da taj model čuva ekonomiju i radna mjesta, a dugoročno i ljudske živote. Mi bismo rekli: dobro. Mi uvijek kažemo: dobro.        

Dobra je pećina. Dobro je i van pećine. Dobri su životi, a dobra je i ekonomija. I vakcina i imunitet krda. Sve je dobro: i u pojedinostima i u cjelini.

I tako... Raste broj zaraženih. U Crnoj Gori i Hrvatskoj nestrpljivo čekamo turiste koji će nam donijeti virus, ali i pare. Opštinari iz Ulcinja su išli u Prištinu, da urgiraju da građani Kosova, ako je moguće svi, dođu u Ulcinj na more, da sunarodnicima u dijaspori spasu turističku sezonu – da ovi najesen mogu kupiti novi audi i sagraditi još jedan sprat kuće. To što niko ne zna koliko je zaraženih na Kosovu, ali se zna da ih je sva sila, pa se zna da će biti i sva sila zaraženih u Ulcinju, nije valjan argument u raspravi koje nema. 

Ljudi iz primorskih opština u kojima tradicionalno ljetuju građani Srbije ljuti su na crnogorske vlasti i optužuju ih za diskriminaciju: zašto se građani Kosova pozivaju da donesu virus u Ulcinj, a građanima Srbije se brani da virus spuste do Budve ili Kotora? Zašto  crnogorske granice nisu otvorene za Srbe iz Srbije, a jesu za one iz Bosne i Hercegovine? Ima li kraja Đukanovićevom antisrpstvu? 

Zar je to što je od tridesetjednog novog slučaja zaraze koronavirusom njih dvadesetšest uvezeno iz Srbije razlog da se širom ne otvori granica? Rožajci su išli u Pazar pa je sada u Rožajama 13 zaraženih. Oko 300 građana Crne Gore otišlo je na legendarnu Vučićevu repliku utakmice Atalanta – Valencia, majke italijanske pandemije - „večiti derbi“ pred 20-30 000 ljudi. Oni su se u Crnu Goru vratili preko Bosne i na granici malo lagali da nisu bili u Srbiji. Onda su, neki od njih, svratili i na Amfilohijeve litije. Sad su neki od njih u bolnici a ostali spremaju čisti donji veš, da bude pri ruci kad dođe njihov red za respirator.

ČEKAMO EKSPLOZIJU

Junačka, slavna covid free Crna Gora čeka eksploziju virusa. A turistička sezona, zbog koje smo dozvolili povratak zaraze, još nije ni počela. Srbija bi, po svemu sudeći, odmah poslije izbora na kojima će Vučić dobiti 276 posto glasova, mogla u karantin. Naročito ako Vučko za koji dan u Vašingtonu potpiše sporazum sa Kosovom. Pa narod poželi da protiv toga demonstrira na ulicama. Svi uslovi za karantin su već tu, jer u Beogradu, kažu medijski izvještaji, gomile zaraženih kriju da ne bi naudili velikoj pobjedi Velikog Vođe. Zaraženih je sve više i u Bosni i Hrvatskoj. 

Da je februar ili mart, rekoh li, svi bismo već bili u karantinu, a ljudski životi bi, ipak, bili najvažniji. Ovako, na ljeto, dobar je i „švedski model“. Jer šta će ti ljudi ako nema para? Kakav je to život u siromaštvu? Šta će ti stanovništvo kad ti crkne već triput crkla ekonomija?  

Šta god da bude, mi se buniti nećemo. Jer nama je, rekoh li, sve dobro: i pašnjak i obor, i trava i sijeno, i nož na grlu i sjekira na čelu.