Mitovi i stvarnost

Piše: Drago Bojić

U Beogradu je 13. lipnja u Centru za kulturnu dekontaminaciju objavljena Deklaracija „Obranimo povijest/Odbranimo historiju/Odbranimo istoriju“ koju su zajednički sastavili povjesničari iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Deklaracija je predstavljena na završnoj konferenciji projekta „Tko je prvi počeo? – Istoričari protiv revizionizma“ i ona je nastavak prethodnog projekta udruženja KROKODIL „Jezici i nacionalizmi“ te Deklaracije o zajedničkom jeziku.

U uvodnom dijelu Deklaracije o povijesti kaže se da je u svim državama nastalim raspadom SFRJ prisutan snažan revizionistički odnos prema prošlosti koji zloupotrebljava historijsku znanost i zlonamjerno iskrivljuje slike o prošlosti. Povijesni revizionizam prilagođava prošlost suvremenim političkim potrebama, izdvaja i naglašava poželjne i fabricira nepostojeće podatke, pravi selekciju povijesnih izvora i odbacuje sve što ne odgovara vladajućim političkim idejama i programima. Sastavljači Deklaracije upozoravaju i na opasnosti samoviktimizacije koja stvara paranoidnu svijest o povijesti, koja žrtvu oslobađa svih moralnih obzira i potiče želju za osvetom. U Deklaraciji se naglašava da je historija dinamična znanost, disciplina kritičkog mišljenja, multiperspektivna, nadnacionalna, kontekstualna, racionalna, slobodna i odgovorna. Sastavljači i potpisnici Deklaracije zahtijevaju od povjesničara, nastavnika povijesti, političkih elita, parlamenata, sudskih vlasti, ministarstava znanosti i obrazovanja, medija i lokalnih vlasti da prestanu sa zloupotrebljavanjem prošlosti i da vode odgovorne politike povijesti.

Nekoliko dana nakon što je objavljena Deklaracija, navršilo se deset godina od smrti Bogdana Bogdanovića koji je često upozoravao na razornu snagu južnoslavenskih mitova. Genijalni arhitekt koji je gradio antimitske, povijesne, nadvremenske i humane spomenike, sanjao je o svijetu bez spomenika, pogotovo spomenika izgrađenih na mitovima. Bogdanović se, slično kao i Deklaracija s kojom smo započeli tekst, zauzimao da se mitsko odvaja od stvarnog. Evo njegovih riječi iz jednog intervjua 2007. godine: „Naša južnoslavenska zla sudbina su mitovi. Mitovi su po sebi veoma fini. Svijet bi bio siromašniji bez jedne Ilijade ili Odiseje. No, južnoslavenska pamet ne dijeli mitsko od realnog. To je velika opasnost. Kad se pobrkaju mitovi i stvarnost – onda nastaje katastrofa. Mjesta žrtava i patnje valja osloboditi od mitskog kako u budućnosti ne bi bili razlogom novih stradanja i patnje.“

Kad god se u našoj javnosti povedu razgovori o prošlosti, kao što je primjerice nedavno bilo u vezi s misom za žrtve Bleiburga u Sarajevu, sjetim se ovih Bogdanovih riječi. Koliko neznanja o povijesti, koliko pogrešnih interpretacija, koliko pokušaja da se povijest prilagodi sadašnjim ideološkim, političkim i religijskim interesima, koliko mitskoga u našim povijestima. Zato je važno da se pojavila Deklaracija o povijesti jer je ona znak da na južnoslavenskom prostoru ima povjesničara i intelektualaca koji ne pristaju na mitologiziranje naših prošlosti. Jasno je da ovu Deklaraciju o povijesti neće uvažiti službene politike i obrazovni sustavi, ali je svejedno dobro znati da postoje povjesničari i intelektualci koji se suprotstavljaju krivotvorenju prošlosti.

Sve suvremene južnoslavenske povijesti su velikim dijelom izgrađene na mitovima. Funkcija mita je, piše Dejan Jović u svojoj knjizi Rat i mit, da izbriše činjenice, a naročito one koje su nekorisne za njegovu političku i društvenu funkciju, te da umjesto njih ponudi jednostavnu i za stvaranje novog identiteta korisnu, upotrebljivu, novu priču. Da ponudi story kao history, a mit kao povijest. Mitovi pojednostavljuju činjenice i pričaju zavodljivu i atraktivnu priču o nama. Oni nas konstruiraju kao subjekte, naše kolektivno MI, a potom nas predstavljaju kao heroje, žrtve, pravednike, kao izabrane narode, patničke i herojske prošlosti.

Mitologizirane povijesti ne uvažavaju činjenice i ono što se stvarno dogodilo. One izmišljaju prošlost, tumače ju nekritički, neobjektivno, neargumentirano i s mnoštvom zloupotreba prilagođavaju prošlost svojoj sadašnjosti – za potrebe države, nacije, politike, religije. Iz prošlosti se pabirči ono što nam odgovara, prošlost se tretira kao veliki supermarket iz kojega uzimamo ono što nam ide u prilog i odbacujemo, prešućujemo ili negiramo ono što se ne uklapa u romantičnu priču o nama. Uz prekrajanje i prilagođavanje prošlosti prema mehanizmima Prokrustove postelje usko se veže i „izmišljanje tradicije“ (E. Hobsbawm), nasilno nametanje vrijednosti i normi ponašanja koje impliciraju kontinuitet s prošlošću. Takav postupak nužno uključuje falsificiranje prošlosti radi sadašnjosti pa nacionalni povjesničari stvaraju povijest koja odgovara željama i interesima sadašnjosti, a ne činjenicama iz prošlosti.

Narodi koji svoju sadašnjost i budućnost hrane iz monstruoznog rezervoara mitologiziranih, krivotvorenih i nedogođenih prošlosti, ostaju zarobljenici mitova o prošlosti, „kreću se naprijed s pogledom uprtim unatrag i miču se u slijepim povorkama svoje historijske slave“ (M. Krleža) s teškom prtljagom autoheroizacija i autoviktimizacija. Danski filozof Søren Kierkegaard je najnesretnijim ljudima smatrao one koji su odsutni od samih sebe, a odsutan se može biti ili u prošlosti ili u budućnosti. Južnoslavenski narodi su posve zarobljeni svojim mitologiziranim prošlostima i zato ne uspijevaju uhvatiti korak sa stvarnošću suvremenog svijeta.

Da bismo se oslobodili balasta prošlosti, nužno je kritički se suočiti s mitovima i lažima kojima smo zastrli istinu o prošlosti. Svaka povijest koja se stavi u službu nacionalnih i političkih ideologija – a takve su sve južnoslavenske povijesti – nužno postaje krivotvorena povijest, opterećena mitovima, heroiziranjem vlastitog kolektiva i demoniziranjem drugih. Takva izmaštana povijest nema nikakve stvarne veze s prošlošću, ali zato ima stravične posljedice za sadašnjost.