Pobuna protiv države

Za Antenu M piše: B. Grinevski

Đavo bi odnio šalu - da je to ikada bila šala. Šejtan ovako nema što da odnese - stvari su ozbiljne, za svakoga ko želi da gleda.

Nećemo gubiti vrijeme na razmatranje da li je dvomjesečna vlast u Budvi vrijedna ovolike muke, s jedne i s druge strane. Naklapanja o “prekrajanju izborne volje građana” su nesuvisla. Tamo je jedna lokalna partija zvučnog imena, iz njima znanih razloga, prvo vodila politiku suprotnu tom imenu, pa su se onda dosjetili da je logičnije da ne budu na strani onih koji su, između ostalog, željeli da u lokalnom parlamentu poništavaju crnogorske zakone. Tako da tu nema nikakvog “prekrajanja”, već se radi o zakašnjeloj pameti ili nečemu što na pamet liči. Jedina sankcija za takve radnje i rabote su novi izbori. 17 je više od 16, isto kao što je, do nedavno, 13 bilo manje od 20. Odbornika, u ovom slučaju. Tu nema mnogo filozofije, čak i da se većina formira na nekom proplanku, u lugovima, ili na plaži, čak. Zapisnik, potpisi, tačka.

Ono što je mnogo važnije: u Budvi je posrijedi pobuna. Pobuna kao negiranje zakona i važećih propisa jedne zemlje. To je tamo suštinski problem. Na silu i na sramotu se opstruira rad lokalne vlasti. Nebitno je da li se i kome ko više sviđa, od svih persona i likova uključenih u to (lokalno) ćeranje i nadgornjavanje.

Na djelu je, dakle, pobuna kao nepriznavanje pravnog i ustavnog poretka. Demokratija u kojoj se silom negiraju prava i obaveze većine nije demokratija, već pobuna. Pobuna i kao krivično djelo - kao nepriznavanje, negiranje i rušenje države.

(Politička situacija u Crnoj Gori, naravno, ne može biti posmatrana u segmentima, odnosno u međusobno nepovezanim i razdvojenim djelovima, koji, tobože, nemaju veze jedni s drugima.)

Sve je povezano. Politički protesti povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti i uvjerenja, umnogome podstaknuti i podsticani sa strane (iz Srbije, prevashodno, naravno), politička su platforma i za događaje u Budvi, ali i za orkestriranu akciju, za blokade na putevima, za napade na državne institucije i, posebno, na crnogorsku policiju. Logističku podršku pružaju i mediji, đe je vodeća uloga “Vijesti” sada jasna i onima koji su paktiranje i kupovinu selektivne pažnje ovog lista i njegovih vlasnika smatrali pametnom politikom. Treba pogledali samo jedan dnevnik njihove televizije pa shvatiti posljedice tog naivnog & pogrešnog pokušaja.

Prijatelji Crne Gore sa strane, oni koji su preživjeli Sarajevo aprila 1992. i sve ono što se u toj nesrećnoj zemlji kasnije dešavalo, upozoravaju da kamenovanje policije i jednoobrazni način kako se to istovremeno dešava u više gradova, zloslutno liče na događaje i scenarije u ondašnjoj Bosni i Hercegovini. Njihovi su strahovi, vrlo vjerovatno, pretjerani, ali politički rječnik i poruke predstavnika opozicije (ili, kako se to moderno kaže: narativ) opasno podsjećaju na retoriku onih koji su kroz “dešavanje naroda”, pa zatim pod firmom odbrane “ugroženog srpskog naroda” zapalili i uništili, u krvi i zločinima, nekadašnju zajedničku državu.

Crna Gora, kao članica NATO i kao zemlja u kojoj postoji i funkcioniše vlast sastavljena od pripadnika svih vjera i nacija koji ovdje žive, ima i razloga i prava da se uzda u te vrijednosti i situacije, u saveznike i u političku pamet i volju većine sopstvenih građana. Ali, jasno je da odbrana Crne Gore neće doći sama od sebe, niti je dovijeka zagarantovana, ukoliko politički subjekti koji se pozivaju na privrženost demokratskim i građanskim vrijednostima i koji ne mogu biti (bar tako kažu) saučesnici i pomagači velikosrpskom nacionalizmu i šovinizmu (koji je, u novoj/staroj formi, opet na sceni u Crnoj Gori), javno ne izreknu i ne učine ono što je potrebno za odbranu naše zemlje.

To važi za sve, i za partije u vladajućoj koaliciji - bez izuzetka i poštede. Da ne nabrajamo sada. To važi i za one u crnogorskoj opoziciji koji se predstavjaju kao oponenti vlasti i njenim greškama, ali kažu da nisu protivnici gradjanske Crne Gore kao države. Evo im prilike. Hic Rhodos, hic salta!

To posebno važi i za mnoge visoke državne službenike i dužnosnike, koje ove dvije riječi, tj. nazivi pozicija koje zauzimaju, bar u ova dva mjeseca do izbora, treba da podsjete da imaju određene dužnosti i da treba da služe državi. Da reču i urade nešto, dakle.

Namjera i strategija onih koji rukovode začecima nacionalističke pobune u Crnoj Gori je jasna: da ne bude izbora i da se crnogorska samostalnost uguši i potre u haosu nemira i sukoba.

Odgovor Crne Gore i svih koji je poštuju i vole mora biti mir, red i izbori koji će potvrditi da ona ostaje država svih građana, svih njenih nacija i vjera, suverena i nezavisna država trajno usmjerena prema demokratiji i slobodi.