Osveštana demokratija Demokrata

Za Antenu M piše: Stefan Todorović

Od uvođenja višepartizma u Crnoj Gori, prije tri decenije, nije se dovoljno radilo na razvijanju svijesti građana o samoj ideji demokratije, vrijednostima na kojima demokratija počiva. Za to najveću odgovornost snosi vladajuća partija, koja je ovladala mehanizmima osvajanja vlasti na izborima ali ne i kako koristiti realnu moć koju im vlast donosi u izgradnji demokratskih institucija. Naravno, društveno-političke okolnosti u pomenutom periodu doprinijele su slabom razvitku demokratije u Crnoj Gori, jer bez stabilnosti društva i države, nema ni demokratije.

Nakon ratnih devedesetih i okretanja Crne Gore samoj sebi, povoljnih međunarodnih prilika, crnogorsko društvo imalo je jedan period stabilnosti u kojem su bili stvoreni uslovi za razvijanje demokratskih institucija. Ta šansa, međutim, propuštena je i dozvolili smo sebi da u turbulentna vremena međunarodne nestabilnosti i unutrašnjih razmirica uđemo bez izgrađenih institucija, ostavljajući prostor za anarhično djelovanje na svim nivoima društva i od svih aktera.

Zato u minulom periodu svjedočimo mučnim scenama iz prijestonice turizma Crne Gore, prije svega zahvaljujući nedovoljnom demokratskom kapacitetu lokalnih političara, odnosno predstavnika građana na lokalnom nivou. Umjesto da rade u korist svojih sugrađana, oni su postali instrumenti u rukama svojih centrala, najviše štete nanoseći građanima Budve. U tim nemilim scenama oko političke borbe za vlast u Budvi, što bi i pozicija i opozicija rekli, svjedočimo mnogim nepravilnostima.

Niz tih nepravilnosti doveo je i do porazne izjave predstavnika Demokrata na lokalnom nivou Krsta Radovića, da politiku svede na lični nivo, đe mu više ljudi nijesu politički, već lični protivnici i to ne samo oni, nego i njihove porodice?! Da sa polovinom svojih rođaka i prijatelja, koji takođe ne dijele njegove političke poglede, vizije i ideje neće više komunicirati, obraćati im se, niti javljati, jer su mu oni gori nego Duško Marković, Milo Đukanović i kako kaže „oni teroristi koji su izvršili desant na Budvu!?“

Kako jedan predstavnik partije koja dijeli demokratske vrijednosti, koja je za „pobjede, a ne podjele“, čija su usta puna pomirenja Crne Gore, koja pretenduje da zamijeni „ovu i ovakvu vlast“, može da proglasi, za maltene krvne neprijatelje svoje rođake, prijatelje i sugrađane koji im ne daju podršku u njihovom političkom djelovanju? Đe nestade ogroman demokratski kapacitet Demokrata? Slogan „pobjede, a ne podjele?“ Izgleda da su svojim demokratskim kapacitetima prevazišli kolege iz DF i njihov slogan „Mi ili On“ spremajući se da na izbore izađu pod parolom „Mi ili Oni“?!

Kako je došlo do radikalizacije njihovih stavova i sveukupne radikalizacije političkog života u Crnoj Gori? Čije i kakvo shvatanje politike su prihvatili? Ko to svoje svjetonazore uvodi u politički život Crne Gore?

Odgovore na ova pitanja nije teško pronaći ukoliko se pogleda djelovanje Demokrata u potonje pola godine. Pretvorili su svoje političko djelovanje u PR službu Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, a sve se predstavljajući kao građanska opozicija autokratskoj vlasti DPS-a. Idući za skutom Amfilohija Radovića, postali su promoteri njegove pogubne ideologije koju, kako znamo, već slijedi Demokratski front.

Preko takve „građanske opozicije“ Amfilohije Radović razara crnogorsko demokratsko društvo. Njegovi fundamentalistički stavovi, to jeste vjerski stavovi kojima se podređuju svi drugi, pogubni su po politiku i demokratsko društvo. Dijalog s nekim ko drugost u bilo kom smislu ne priznaje, neostvariv je. Kada zilotske svetosavske vjerske i četničke svjetonazore prebačite na političko djelovanje, dolazi se do zaključka da postoje „Mi ili Oni“. Takav pogled na političko i društveno djelovanje  isključuje svako moderno evropsko društvo, a da on vodi fašizaciji svjedočanstva imamo i u nedavnoj prošlosti. Amfilohije Radović i njegovi radovčići bi da se vrate u još dalju prošlost i da uvedu inkviziciju u politički život Crne Gore.

A, da nijesu u stanju da djeluju procivilizacijski, već samo u prošlosti i na podjelama iz prošlosti, neka nam posvjedoči i jedna od mnogih nepravilnosti u međusobnom postupanju policije i građana, iza čijeg narativa stoji crkvena agenda.

Crkveni narativi, naravno, ne moraju imati nikakvih logičkih i razumskih poveznica, nego pratiti logiku njihove izmaštane stvarnosti. Tako, iako svi znamo da ustaša na teritoriji Crne Gore nikada nije bilo, oni se pojavljuju u nadograđenom anticrnogorskom narativu iz devedesetih godina, ali ovoga puta pored crnogorskih suverenista to su i crnogorski policajci, pazite sad, kojima komanduju bezbožnici iz vlasti, nasljednici komunista!?

Narativ nas dalje navodi na zaključak da đe ima partizana i ustaša mora biti i četnika čiju su ulogu očigledno preuzeli demonstranti i njihove političke i vjerske vođe.

Uvođenjem ovoga besmislenog narativa, kao i mnogih drugih, želi se destabilizovati i oslabiti Crna Gora i njeno društvo. Prikriti višedecenijsko vanpravno djelovanje Mitropolije crnogorsko-primorske SPC, njeno nepoštovanje zakonskih okvira države Crne Gore i ono suštinski važnije – njeno podrivanje, negiranje i svojatanje kulturnoga i duhovnoga nasljeđa Crne Gore i crnogorskoga naroda, za koje se nada da će sprovoditi i nakon ovogodišnjih parlamentarnih izbora.

P.S.

Treba li podśetiti da u igri partizana, četnika i ustaša kao pobjednici uvijek izlaze partizani.