Advokat Velibor Marković ili ular kao sudbina

Piše: Prof. dr Milorad Nikčević

Neki doista ne znaju kad im je dosta, pa se Amfilohijev tarifni pravnik Velibor Marković nanovo ustremio na mene u psovačkome tekstu „Ulično pravo je žargonski naziv, a uličarsko pravo moralni sklop Milorada Nikčevića“.

Često se u potonjih tridesetak godina ističe kako je naše doba – za razliku od prethodnoga, socijalističkog – donijelo slobodu govora. To obično ističu oni što im je najslobodnije bilo u tome vremenu govoriti.

Bilo je među takvima i hrabrih, koji su tuđe misli na svoja usta ili kroz svoje pero hrabro iznosili jer počesto je bilo bitnije ko zbori no što zbori. Tako je i Tomaš Marković hrabro potpisao ono što je napisao Savić Marković. U suprotnom, to Savićevo djelo ne bi ugledalo svjetlost dana. Da je naše doba donijelo ne slobodu govora, jer je govorništvo bilo karakteristika klasične Crne Gore, no slobodu lajanja – nema očitijega svjedoka od indirektnoga potomka Tomaša Markovića, advokata Velibora Markovića, koji sam veli da mu je Tomaš đed. Crna Gora za koju se taj bori reklamira se na neočetničkome glasilu In4S.

Ako je on potomak Tomašev, onda nema slikovitijega primjera za potvrdu one stare crnogorske izreke da je bolja časna istraga no sramotna natraga. Najnoviji njegov „odgovor“ toliko vrvi lažima, da bi se pristojan čovjek unepristojio kad bi ih krenuo analizirati ili odgovarati na njih. Kako uopšte polemisati s osobom kojoj je google jedini meritorni izvor informisanja, laž izdignuta na pijedestal vrline, a kočijaški rječnik jedini jezik koji zna!? I prošli moj tekst bio je upućen crnogorskoj javnosti, a ne njemu jer mi je već na osnovu prethodne njegove paskvile bilo jasno da je posve tačna ona narodna – zlo govedo june dovijeka.

Kad počivšu poštenu čeljad naziva kurvama i špijunima, kad uvaženoga i časne uspomene naučnika Danila Radojevića naziva bitangom, protuvom, pjandurom, a jednoga mladog i perspektivnoga crnogorskog istoričara lažovom, onda mogu reći da mi je milije od takve žalosne natrage dobiti uvredu no kompliment. Kad se zaludu rodio onđe đe se rodio i školovao onđe đe se školovao, dako mu uzaludno ne bude traženje lijeka u uzurpiranim crnogorskim hramovima čije uzurpatore zastupa. Ako će mu moje ime pomoći da opet potvrdi maloprije navedenu crnogorsku izreku, pa još ako će u tome naći kakva duševnoga lijeka, neka uhvati zamah jer mu više ne mislim odgovarati. Ako mu ustreba, od mene još samo može dobiti oglav ili ular, po volji mu.