Kako predśednik CANU skicira Crnu Goru

Za Antenu M piše: Nemanja Batrićević

Predśednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU), Dragan K. Vukčević, svoj prvi mandat u julu 2016. godine počeo je riječima: „CANU treba da bude crnogorska po svom opredjeljenju i akademija po svom nivou“. Danas, na početku njegovog drugog mandata, ona je sve osim toga. Da nije imala ni šansu da postane akademija „na nivou“ bilo je jasno svakome ko je makar i površno upoznat sa deprimirajućim naučnim referencama njenog predśednika. Otvorite li nasumično bilo koji „naučni“ rad D.K. Vukčevića biće vam sasvim jasno zašto je, nakon 30 godina akademske karijere, njegovo cjelokupno pregalaštvo zaslužilo jednocifreni broj citata u naučnim bazama, i zašto  je danas vjerovatno jedini čelnik akademije nauka u Evropi koji ima 0 objavljenih radova na SSCI listi, danas bazičnim uslovom za izbor u prvo akademsko zvanje.

No, sudeći po ponašanju „prvog akademika“ u presudnim borbama za očuvanje kulturno-istorijske baštine crnogorskoga naroda, on je uspio u nemogućem – našao je polje djelovanja u kojem se slabije snalazi nego u nauci. Njegovo bavljenje crnogorskim identitetom, kako javno tako i akademsko, svodi se na lažno protestovanje protiv navodnog „prebrojavanja krvnih zrnaca“ od strane tzv. crnogorskih nacionalista. Iza patetičnih vapaja dobro namirenog javnog djelatnika, međutim, ne stoji ništa osim elementarni nedostatak identifikacije sa Crnom Gorom. Za razliku od Zorana Lakića, i sličnih klero-šovinista iz CANU, akademski manir D.K. Vukčevića baziran je na vještačkom izbjegavanju svih radikalizama. Njegovom nježnom intelektualnom izričaju, bolje paše pritajeno podrivanje i spletkarenje. U tom smislu, „rani radovi“ čelnika CANU svojevrsni su priručnici za perfidno unižavanje crnogorske kulture, istorije i nacije.

 Crna Gora u djelu D.K. Vukčevića

Prethodnih se dana, kroz pisanje Mija Popovića, javnost mogla uvjeriti u njegove identitetske svjetonazore. Mogli smo viđeti da su za istančani salonski ukus predśednika CANU, Sveti Petar Cetinjski i Sveti Vasilije Ostroški previše provincijalni, pa svoju duhovnost bazira na „najvećem duhovniku naše istorije“ - Svetom Savi – čiji je mit u Crnu Goru uvezen tek u XIX vijeku.  Od književnika, predśednik CANU, sudeći po citatima, skoro najviše cijeni Dobricu Ćosića - oca „modernog“ srpskog nacionalizma koji je crnogorstvo smatrao posljednjim ideološkim ostatkom Staljinove Kominterne na Balkanu, a njenu državu prirodnim plijenom Velike Srbije. Trijumvirat pritajene mržnje prema Crnoj Gori u djelu D.K. Vukčevića zatvara se jednim naučnikom. Na strani 249 njegovog kapitalnog djela stoji da je „najveći poznavalac mentaliteta našeg naroda“ - Jovan Cvijić – inače osnivač antropološke škole čiji je primarni cilj bilo „dokazivanje“ srpstva u Crnogoraca. Istina, otvoreno stavljanje na stranu osvjedočenih mrzitelja Crne Gore bilo bi u suprotnosti sa količinom hrabrosti i monetarnim interesima „prvog akademika“, pa on Crnu Goru uglavnom „ubija“ između redova.

Profesionalna mi etika ne dozvoljava da čitaocu preporučim konzumiranje njegovih tekstova/knjiga. No, oni najhrabriji, koji se, ipak, odluče proći kroz te Himalaje patnje, trebalo bi da imaju na umu da D.K. Vukčević najviše govori o Crnoj Gori upravo kada ne govori o Crnoj Gori.

Tako, u svom radu Jugoslavija (Odlomci o odlomku) (1999) on kaže sljedeće o pravu malih država na samoopredjeljenje: “Male države i njihova društva gotovo da i ne mogu imati svojih unutrašnjih pitanja i teško mogu stvoriti samostalnu unutrašnju politiku. Svako njihovo pitanje još je i nečije. (…) Oni postoje poput odlomka tuđih problema, poput stiha nečije pjesme, i liče na fusnote širih tekstova“. Za predśednika CANU, dakle, postojanje male države Crne Gore samo je detalj koji se prirodno delegira u fusnotu na stranici nečije tuđe (čitaj srpske) istorije. Bilo bi lijepo kada bi nam Crnogorci iz CANU, ako takvih još uvijek ima, objasnili na koji način se ovo suštinski razlikuje od stavova Nikole Pašića ili Dobrice Ćosića, koji su na sličnim argumentima bazirali ideju nužnosti nacionalne asimilacije i na taj način pokušavali spriječiti „raskomadavanje Srba na provincijalna mala knjaževstva“?

Ovakav odnos prema pravu Crne Gore da postoji kao zasebna politička zajednica autor potvrđuje par godina kasnije, u radu Crnogorska raskrsnica (Iza normi, 2003), u kojem kaže: „iz tog ugla mi posmatramo i takozvano (!) državno pitanje savremene Crne Gore“ (bold N.B.). U trenutku kada je Beogradski sporazum već potpisan, a pripreme za referendum već u toku, D.K. Vukčević rješavanje stogodišnje tragedije crnogorske države naziva „takozvanim državnim pitanjem“. Upotreba ovakve jezičke relativizacije u srpskoj spoljnoj politici pojavljuje se isključivo u trenucima kad se želi pokazati da je suverenitet jedne države upitan, kao što je  npr. danas slučaj sa „takozvanom državom Kosovo“.

Ipak, primoran da razmišlja o zlom referendumskom usudu čelnik CANU sljedećim riječima opisuje državotvornost ove, kako on voli reći, male države na Balkanu: „Suština problema [državnog statusa] može iskazati pitanjem: 'Šta da se radi?’ Nije nimalo čudno da se to, tipično rusko (!), pitanje postavlja Crnoj Gori, ako znamo da smo dugo sebe smatrali jednom od ruskih gubernija“. (bold N.B.) Za početak, osim njegove lične opsesije Rusijom, nema ničega tipično ruskog u dilemi „šta da se radi“. No, važnija od toga je potreba D.K. Vukčevića da po svaku cijenu svede Crnu Goru na status provincije koja nit ima, nit zaslužuje, da bude kovač sopstvene političke sudbine. Iako su izolovani pokušaji Vasilija Petrovića da dobije materijalnu pomoć od Rusa bili vođeni pragmatičnim razlozima, njegovo lažno predstavljanje Crne Gore kao oaze pravoslavlja ne može biti tumačeno kao svojevoljno degradiranje Crnogoraca na nivo ruske gubernije. Čak je i laičkoj javnosti poznato na koji su način Crnogorci reagovali na pokušaj miješanja Rusije u izbor njihovog vladike.

Vrhunac intelektualnog bunila predśednik CANU doživljava u radu pretenciozno nazvanom Tri misli o identitetu (2015). Tu se, između ostalog, tvrdi da uzimanje nacije, ili čak samo traganje za nacionalnom idejom, „ima sablažnjivu čar otrovnog ploda“ (!?), jer crnogorski identitet da bi bio zasnovan „mora da ide unazad u prošlost“. Zaista je tužno viđeti da jedan predśednik akademije, uz to i sociolog, nije čuo za Benedikta Andersona, Ernesta Gelnera, ili Erika Hobsbauma. „Prvi akademik“ je izgleda bio zauzet kooptiranjem kolega akademaca, pa nije stigao pročitati da se svaki kolektivni identitet nužno bazira na vraćanju u prošlost. Upravo zato što se kolektivna svijest mora vratiti u prošlost i uključiti one koji više nijesu sa nama, nacije se i smatraju „zamišljenim zajednicama“.

Kamo sreće da se čelnik zaustavio na ovome. On crnogorski identitet kroz istoriju ne vidi kao defanzivni, već kao imperijalni, osvajački: „Taj mentalitet [crnogorski] (N.B.), metaforično, prikazuje slika tvrđave. (…) Spoljašnji svijet se doživljava kao oblast iz kojeg dolazi opasnost. U toj tvrđavi, koja je izraz zatvorenosti, više se razmišlja o otimanju tuđeg nego o sticanju novog.“ (bold N.B.) Dakle, ljubitelj Dobice Ćosića i Svetog Save drži da je mentalni sklop Crnogoraca prije svega određen potrebom oduzimanja tuđeg. Čak je i osrednje obrazovanom strancu očigledan nesrazmjer između defanzivnih i ofanzivnih dejstava crnogorske vojske kroz istoriju. No, ova rečenica pogađa sasvim drugu metu. Ona je, u maniru preuzetom od kolega akademika SANU, prije svega posvećena svođenju kolektivne svijesti Crnogoraca na nivo plemenske anarhije, koja kao takva nema ni kulturološke, ni istorijske odrednice nacije.

Čovjek koji skicira

Ako još nekome nije jasno koliko se ozbiljno D.K Vukčević bavi Crnom Gorom i do kojih dubina seže njegova akademska praznina, dozvolite mi da  ukažem na jedan eklatantan primjer. Naime, predśednik CANU se već punih 20 godina služi jednom te istom rečenicom kada govori o problemu crnogorskog identiteta. Bilo bi smiješno, kada upravo ta rečenica ne bi bila najbolji indikator njegove akademske poze i šarlatanskog pristupa identitetskim pitanjima i krovne kulturno-intelektualne institucije. Ne samo da on nije u stanju ponuditi rješenje, već ga, po sopstvenom priznjanju, ni ne traži. Ovo je jasno vidljivo iz sljedećih primjera:

Iz rada Problem optimalnog prava (1994):

Iz rada Osnovni problem naše federacije (1995):

Iz rada Razmeđe svjetova (1997):

Iz rada 1948 (Filozofsko-historijski eseji)

Iz uvodne riječi u knjizi Iza normi (2003):

Iz rada Tri misli o identitetu (2015):

 Uvaženi predśednik CANU počeo je skicirati problem crnogorskog identiteta sredinom devedesetih godina prošlog vijeka. Punih dvije decenije kasnije, a jednu godinu prije nego je stupio na čelo CANU, on je i dalje radio na istoj skici. U periodu u kojem se od ovog prekaljenog istraživača skrivala tajna sveobuhvatnog rješenja, građani Crne Gore prošli su kroz jedan rat, jedno bombardovanje i tri državna uređenja.

I kad su konačno sve to pregurali, pogodite kome je u ruke dato upravljanje institucijom čiji je posao da ponudi cjelovito identitetsko rješenje – onome ko ne vjeruje da ono postoji.

Identitetski svjetonazor doveo ga u SANU 

Mogli bi u nedogled tući po praznoj slami, ali vrijedi na samom kraju zapitati se: odakle ovakav ideološki svjetonazor? Očigledniji dio odgovora, svakako, leži u psihološkim kompleksima informbiroa, temi koja će u narednim decenijama zasigurno zavrijediti više pažnje intelektualne javnosti. No, zainteresovana javnost ne bi smjela biti iznenađena njegovim identitetskim svjetonazorom ukoliko zna da je predśednik CANU ujedno bio i član SANU. Naravno, ova informacija je ugodno sklonjena iz CV-a Dragana K. Vukčevića, pa je danas ne možete naći na sajtu CANU-a, kao ni na stranici Univerziteta Donja Gorica.

Baš kao i sa njegovim naučnim radovima, članstvo u institucijama koje bi razotkrile suštinu njegovog angažmana dobro su čuvana tajna. Stoga, javnosti nije dostupna informacija o prirodi njegovog članstva u SANU. No, osim što mu je dobro legla nacionalna ideologija SANU, ovo članstvo mu je svojevremeno bilo dovoljno vrijedno da ga, prilikom izbora u zvanje na Univerzitetu Crne Gore (1998. i 2003. godine), sam uvrsti u kategoriju „članstvo u akademskim institucijama“.

Naravno, neko bi mogao tvrditi da nema ničeg problematičnog u činjenici da je D.K. Vukčević bio član SANU-a tokom devedesetih. Tu se, međutim, nužno nameće pitanje: ako članstvo u SANU nema nikakve veze sa gore opisanim doživljajem Crne Gore, zašto je upravo ono izbrisano iz profesionalne biografije, dok su svi ostali akademski „uspjesi“ uredno prijavljeni?

Zašto akademija ćuti dok se otvoreno govori o potiranju Crne Gore i svega crnogorskoga? Zato što na njenom čelu śedi čovjek kojem bi njena emancipacija bila životni poraz. Zašto ćute ostali akademici? Zato što D.K. Vukčević kupuje ćutanje sadašnjih članova akademije svojom izdavačkom djelatnošću u CID-u i kontrolom fakulteta za Humanističke studije. Zašto ćute akademci izvan CANU? Zato što je tišina onih koji se nadaju da bi u jednom trenutku mogli za sebe obezbijediti sinekure kupljena uticajem koji predśednik ima na izbor budućih članova.

Zašto država sve ovo toleriše? E, to je već tipično crnogorsko pitanje, na koje ja nemam odgovor.