Kapitulantski ustupci ruše Crnu Goru

Za Antenu M piše: prof. dr Milorad Nikčević

Za evo gotovo punih 8 decenija života nagledao sam se svega i doživio svašta. No i pored bogatoga životnog iskustva, satkanoga i od radosnih trenutaka i od razočarenja, i u ove dane stižu mi vijesti koje teško mogu razumjeti. Obraćanje crnogorskoga premijera javnosti povodom pregovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom koje je trebalo da nas ubijedi kako crnogorska Vlada odgovorno promišlja aktuelni trenutak i nastoji da postigne mjeru kompromisa, zapravo je sve osim to.

Nepotpisana kapitulacija pred rušiteljima temelja savremene Crne Gore, na svu sreću odbijena od njih samih, zasigurno nije nešto čime bi se najviši crnogorski državni dužnosnici trebalo da hvale! Jer ono što su predstavnici crnogorske države ponudili Srpskoj pravoslavnoj crkvi nije nikakva krajnja mjera kompromisa, već zastida i poniženje.

Još mučnije bilo je čuti kako premijer jedne građanske države govori o pomirenju „unutar raspolućenog pravoslavnog bića“ jer podjele u Crnoj Gori nijesu posljedica dogmatskih i religijskih prijepora – naprotiv međuvjerski sklad danas je u Crnoj Gori za ponos – već rezultat jasne diferencijacije na one koji su za crnogorsku državu i one koji su protiv nje. Nikakvi truli kompromisi s ovima drugim neće zacijeliti nijednu ranu niti harmonizirati društvo. Dapače, truli će nas kompromisi vratiti unazad, a podilaženje deklarisanim neprijateljima države njihove će namjere samo ojačati.

Crnoj Gori je danas, kao malo kad dosad, potreban jasan i neupitan konsenzus da državu treba braniti i odbraniti od unutrašnjih kolaboranata koji slave 1918. godinu prizivajući novu propast države u neposrednoj budućnosti! Ako crnogorski Vlada potpiše kapitulaciju pred predstavnicima SPC-a, kao organizacijom s najdužim stažom urušavanja Crne Gore u novije doba, neka se ne vara da zajedno s državom neće pasti i ona sama!

Ako nekome nije bilo jasno dosad, makar se u potonjih pola godine mogao izravno uvjeriti da u Crnoj Gori nema nikakvoga rasapa pravoslavnoga življa, jer oni koji slijede živućega Goga i Magoga u liku Amfilohija Radovića, ogrezli u jeresi etnofiletizma i idolopoklonstva, nijesu ni hrišćani ni pravoslavci, već zabluđele duše kojima manipuliraju crnomantijaški oficiri čija je misija da nestane građanske Crne Gore, da bude usisana u novi javno obznanjeni koncept „srpskoga sveta“, što je inačica Garašaninove Velike i Moljevićeve Homogene Srbije!

Za realizaciju svojega cilja projektanti novoga velikodržavlja moraju neutralizirati nacionalne Crnogorce i pacifikovati sve ostale nacije u Crnoj Gori, kako bi postigli željenu predominaciju srpske nacije koja bi potom na političkoj razini mogla sprovesti u djelo i formalni nestanak države Crne Gore i njenih temeljnih vrijednosti – sekularizma, antifašizma i multikulturalizma.

Amfilohije Radović je najnovijom izjavom da je vlast zaratila s Bogom ne samo prekršio treću Božiju zapovijest „Ne uzimaj zalud imena Gospoda Boga svoga“, već je i formalno, preuzimajući na sebe prerogative božanstva, raskrstio s hrišćanstvom i pravoslavljem. Prethodno je preko svojih sejmena stvorio od sebe kult što je kulminirao nadimkom Đedo i idolopoklonstvom zabluđele pastve, nesvjesne da od ovoga opasnoga manipulatora prave jeretičko zlatno tele.

Naćerao ih je lukavi morački intrigant da pohule i na drugu Božiju zapovijest – „Ne pravi sebi idola, niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti“. Današnji sljedbenici Amfilohijeve jeresi idola su načinili od njega samoga, klanjaju mu se i služe, prepričavaju svakojake nebuloze o njegovim moćima i čudima, huleći na hrišćansko soteriološko učenje i evangelističku misiju utemeljitelja hrišćanstva Isusa Hrista. To, dakle, nijesu ni hrišćani ni pravoslavci, već sljedbenici jedne od brojnih jeresi koje je hrišćanstvo upamtilo još od najranijih vremena, poput jeretičkih učenja Arija, Nestorija i drugih otpadnika od hrišćanskoga učenja.

No da su samo ostali na dogmatskome otklonu od hrišćanstva, ta bi skupina bila možda tek živopisni relikt u dugome istorijatu otpadništva od hrišćanstva. Na sljedećoj razini njihov je duhovni mentor proklamovao načelo potiranja države u kojoj su nastali i njen konačan nestanak. S tom je misijom i poslat prije tri decenije u Crnu Goru i u toj misiji jeste postigao zavidne rezultate, već samim tim što je broj Crnogoraca, koji su na svim popisima od 1948. do 1991. godine imali najviše 90%, a najmanje 61% učešća u ukupnoj populaciji, sveo na manje od 45%, s namjerom da ih u potpunosti neutralizira i svede na etnografsku statističku pogrešku.

Tim njegovim planovima na ruku je išlo ponašanje crnogorske političke elite koja pune tri decenije toleriše javašluk i teror njegove pseudoreligijske organizacije, nekad iz lukrativnih razloga, a danas zbog navodnoga „mira u kući“. A „mir u kući“ ne dostiže se pothranjivanjem aveti klerofašizma, sitnim i krupnim trgovinama s đavolom i trulim kompromisima, „mir u kući“ dostiže se poštovanjem Ustava i zakona, solidarnom ekonomskom politikom i reformom školstva, još uvijek zarobljenog mitovima što su dobrano doprinijeli tome da jedan značajan broj građana Crne Gore tu državi izistinski mrzi.

„Mir u kući“ ne kupuje se ni strategijom „od izbora do izbora“, ni kampanjom zapošljavanja Amfilohijevih sljedbenika, koji iznutra iźedoše crnogorsku državu, poput termita, dok brojni znaveni i vrijedni kadrovi, koji su još od početka 90-ih bezuslovno odani konceptu Crne Gore kao građanske i multikulturalne države, čame u zapećku, izvan sistema, bez prilike da iskažu svoje stvarne potencijale, jedva se snalazeći da sastave kraj s krajem.

Ta katastrofalna, naopaka uskopartijska kadrovska politika pokazala je pravo lice upravo u potonjih pola godine, kad su se između samoproklamovanog Boga, moračkoga hazardera, i lojalnosti partiji (ne i Državi), mnogi uhljebljenici okrenuli svom idolu, zaboravivši na ustupke i privilegije koje im je pružila Partija. Hraneći zmiju u njedrima, paktirajući sa samim vragom, crnogorska je vlast dovela Crnu Goru na ivicu ambisa i to treba reći otvoreno i bez uvijanja!

I sad kad smo tu đe jesmo, umjesto jasnoga diskontinuiteta s takvom nazadnom strategijom, opet se nosiocima najretrogradnije ideologije koju je iznjedrilo čovječanstvo, ide na noge i nude ustupci koji nipodaštavaju sve ono na čemu je zasnovana savremena Crna Gora. Na samo mjesec dana pred nove izbore kao da su se pokolebali nosioci crnogorske vlasti da im Gog i Magog ne načine štetu svojim pozivom da se ne glasa za vlast koja ratuje s Bogom, pa su istrčali s novim kapitulantskim strategijama.

Možda je oholi odgovor predstavnika Srpske pravoslavne crkve da država treba da se registruje kod crkve, a ne crkva kod države, i trebalo da dođe kao javno poniženje, a nadamo se i otrežnjenje za crnogorsku vlast. No ni to poniženje neće biti skupa cijena ako se dozovu pameti i raskrste s doktrinom povlađivanja onima koji svoje radikalno neprijateljstvo prema državi Crnoj Gori više i ne kriju, te ako se okrenu iskonskim suverenističkim i građanskim snagama, jer samo sinergija tih snaga može Crnu Goru još jednom vratiti na pravi evroatlantski civilizacijski kolosijek.

Samo će objedinjene snage onih koji nemaju rezervnu domovinu, onih koji baštine vrijednosti savremene zapadnoevopske civilizacije, uz neophodan odlučni raskid s dosadašnjom uskopartijskom kombinatorikom i promociju principa da zakon mora jednako vrijediti za sve, bez obzira na vjeru, naciju, rod, pol, partiju i sl., biti crnogorska garancija za budućnost! U pamet se dobro, Crnogorci!

I avetnome je jasno da je Amfilohije ovoga puta otvoreno stao kao glavni opozicioni lider rasapljene crnogorske opozicije koja ima samo jednu poveznicu – svi oni (bez obzira na vjeru, naciju i ideologiju) idu Amfilohiju na noge. Nasuprot tome stoji aktuelna crnogorska vlast, koja i ovakva kakva je – čini se – jeste jedina snaga koja može odbraniti antifašističke i slobodarske tekovine i građanske vrijednosti Crne Gore. Ali ova vlast to mora jasno pokazati – kategoričkim odbijanjem da sklapa kompromise s glavnim nosiocima fašističke i nacističke ideologije u Crnoj Gori XXI vijeka!