Šta zna Merkel a ne zna Vulin

Piše: Petar Radojčić

Tek što su, nakon višemjesečne pauze, nastavljeni pregovori Beograda i Prištine, pod pokroviteljstvom EU, u medijima je objavljena vijest da Njemačka ugovara izvoz oružja i vojne opreme na Kosovo.

Za poznavaoce prilika, ista ne predstavlja iznenađenje.

Ukoliko je tačna, opet se aktuelizuje pitanje transformacije Kosovskih bezbjednosnih snaga (KBS) u vojsku Kosova i dovodi u pitanje dinamika normalizacije odnosa, postizanjem sveobuhvatnog, konačnog i pravno obavezujućeg sporazuma dvije strane.

Ubrzo je odreagovao ko bi drugi do Aleksandar Vulin – ministar odbrane (koji to nije od 3. juna), „upozorivši“ Njemačku da krši međunarodno pravo.

Zna to kancelarka Angela Merkel, a trebalo bi da zna i drug Vulin – međunarodno pravo je za slabe, ne za velike sile.

U to smo se uvjerili tokom proteklih decenija.

Nakon par dana vijest je prokomentarisao i predsjednik države, napominjući da ne isključuje mogućnost snabdijevanja Kosova njemačkim oružjem.

Uočljivo je da je „obavještajne podatke“ tumačio na osnovu saznanja iz medija, a ne izvještaja Vojnoobavještajne agencije (?).

„Vrhovni komandant“, glavni i jedini pregovarač i „zaštitnik“ srpske zajednice na Kosovu i Metohiji (KiM) je, više puta, izjavljivao da je formiranje vojske Kosova bezbjednosni izazov za Srbiju i prijetnja miru na Balkanu i da će, ukoliko do toga dođe, država reagovati na ozbiljan način.

Kako?

Nijesmo čuli odgovor, ali jesmo „uvjeravanja“ da je Srbija dovoljno velika da umije da kaže šta su njeni interesi koje može, hoće i mora da zaštiti.

Imaju li entuzijazam i samopouzdanje predsjednika Vučića osnova? Imaju li Srbi na KiM razloga da budu zabrinuti za svoju bezbjednost?

Prije samo nekoliko dana izjavio je da su pred Srbijom teška vremena, možda najteža od proglašenja nezavisnosti Kosova.

Treba mu vjerovati. Zar se to nije znalo i do sada?

Podsjetimo se – SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Holandija, Belgija, Poljska, Švedska,… podržavaju promjenu mandata KBS (bez saglasnosti Srba i izmjene ustava Kosova), njihov razvoj i unaprjeđenje sposobnosti, tvrdeći da je formiranje vojske suvereno pravo Kosova kao nezavisne države; Priština je, od 2013, desetine pripadnika KBS poslala na školovanje i usavršavanje u vojnim akademijama SAD, Engleske, Njemačke, Turske, Makedonije i Hrvatske; već su postavljeni i akreditovani vojni izaslanici u Vašingtonu, Londonu, Berlinu, Briselu, Parizu, Ankari, Hagu i Tirani; KBS imaju sporazum o saradnji s Nacionalnom gardom Ajove i njeni pripadnici učestvuju na pojedinim vježbama drugih oružanih snaga i NATO; opremanje KBS nije novost – njemačka kompanija „Hekler i Koh“ je nekoliko godina prodavala oružje snagama bezbjednosti Kosova i kosovskoj policiji, a zna se i da je Njemačka 2018.donirala 44 (korišćena) džipa „Mercedes-Benz“ kampu za inovacije i obuku KBS u Prizrenu (bivšem kampu njemačkog kontingenta KFOR); sredinom 2018. godine, potpisan je ugovor sa američkom kompanijom „AM General“ o kupovini 24 višenamjenska vojna vozila, dok su američke vlasti donirale 27 „hamera“; ozbiljan interes za naoružavanje Kosova iskazala je i Turska, koja je (2017) donirala 20 oklopnih transportera.

Ne bi bilo iznenađenje da svoj doprinos opremanju daju još neke članice NATO.

Nijesu li ovo pokazatelji da je, ipak, upaljeno zeleno svijetlo za transformaciju KBS u vojsku Kosova (koja će, do daljeg, vjerovatno zadržati postojeći naziv), znatno prije kraja desetogodišnjeg perioda (2028)?

Bez obzira što će se sve odvijati pod kontrolom i pažnjom Zapada, od samog opremanja važnija je činjenica da stvaranje oružanih snaga ima veću političku težinu nego vojnu.

To je put ka državnosti.

Radi se, gotovo izvjesno, o nepovratnom procesu, a da li će njegovo sprovođenje biti zamjena za nešto što će dobiti Srbija – ostaje da vidimo.

Ostaje da vidimo i ko će razmatrati situaciju i donijeti odluku.

Svjedoci smo sveopšteg zaklinjanja i zaklanjanja iza nacionalnih interesa, bilo da se nešto prihvata ili odbija, bilo da se napada ili brani, a da niko, pri tome, ne čini više na djelu nego na riječima.

Interes Srbije je, svakako, iznalaženje pravednog i održivog rješenja, jer samo takvo može omogućiti pomirenje i trajni mir na ovim prostorima, ali i u regionu.

No, da li su mogući dijalog i normalizacija stanja, iznalaženjem „kompromisa“ u okolnostima isključivosti pregovarača i dvostrukih standarda posrednika – upravo onih sa kojima imamo (prema uvjerenju predsjednika Vučića) najbolje odnose u svojoj istoriji?

Doprinose li takvi odnosi regionalnoj saradnji i unapređenju stabilnosti na ovim prostorima?

Značajan dio naše javnosti smatra da nam je Rusija ključna podrška koja se ogleda u spremnosti da prihvati sporazum između Srba i Albanaca.

Shodno tome, ono što je dobro za Srbe prihvatljivo je i za nju. To je korektno, ali – znamo li šta je dobro za nas?

Kolektivno otklanjanje izvora nestabilnosti ili oslonac na sopstvene (ne)mogućnosti?

Da bi obezbijedile sebi mir, sigurnost i ekonomski napredak, nacionalne države se udružuju i prihvataju određene univerzalne principe i norme koji su iznad njih. Srbija ne treba da bude izuzetak.

Bez sumnje, na pleća donosioca odluka u Beogradu pao je ogroman teret, a situacija odaje utisak da je vlast zatečena i da trenutno nema racionalne odgovore.

Nesposobna da napravi, koliko-toliko, uređenu državu, ne zna šta bi sa Kosovom.

Dovođenje (više puta) Vojske Srbije u najviši stepen pripravnosti svakako nije bila odmjerena i staložena reakcija.

Nasuprot tome, „nadanja“ predsjednika države, predsjednice Vlade i ministra odbrane da Srbija neće morati da upotrebi svoju vojsku da bi zaštitila Srbe izraz su emotivnog sagledavanja situacije i „maskiranje“ nemoći da se povrati suverenitet i sačuva teritorijalni integritet (koji se više, gotovo, ni ne pominju).

Da li je na pomolu poraz nekonzistentne politike?

Nagovještaj ishoda mogla bi da bude nedavna izjava „glavnog pregovarača“ da će Kosovo dobiti nezavisnost i suverenost na cijeloj teritoriji, ali ne zato što će on da ga prizna, već zato što nije prošlo rješenje koje je nudio.

Pri tom, nije precizirao šta je i kome nudio.

Nije uvijek opravdano i svrsishodno optuživati druge (čak i sopstveni narod) za sve naše nedaće i teškoće. Nužno je i preuzimanje lične odgovornosti.

Ako ni zbog čega drugog, ono zbog činjenice da je ovo pitanje koje Srbiju čini nedovršenom, nedefinisanom i neefikasnom državom u kojoj ništa nije izvjesno osim neizvjesnosti.

Autor je general-potpukovnik u penziji, zamjenik predsjednika Savjeta za strateške politike