Kad nacionalisti zaigraju na grobu druga Tita

Piše: Tomislav Marković

Prošlo je 40 godina od smrti Josipa Broza Tita, a njegovi protivnici nikako da se uvjere da je maršal mrtav. Neprestano se osvrću u strahu da će vođa revolucije oživjeti, prekinuti žurku nacionalističkog bašibozluka, razbucati bandu koja mu je okupirala i opljačkala zemlju, i poslati ih tamo odakle su izmiljeli – u ropotarnicu istorije.

Cipelarenje mrtvog Tita već decenijama spada u omiljenu zabavu raznim nesrećnicima sposobnim samo za rušenje i destrukciju. Evo, na primjer, u Večernjim novostima Miloševićevog Gebelsa Milorada Vučelića samo u posljednjih par mjeseci objavljeno je na desetine tekstova koji govore o Josipu Brozu.

U tim mrtvorođenim tekstualnim uradcima naširoko se raspravlja o tome da li je Tito bio Rus, da li je znao da govori naš jezik, koji mu je jezik bio maternji, ko mu je zapravo bio otac, kad je sve imao napade malodušnosti, da nije možda bio Poljak, o sklapanju tajnih paktova s Amerikom, kako je planirao da pokatoliči pravoslavce u Crnoj Gori, kako je skinuo neprežaljenog Aleksandra Rankovića i započeo rat protiv Srba, o Titovoj zavjeri protiv Srbije, o tome da li je Tito bio Jugosloven i sve u tom poznatom tabloidnom stilu.

Herostrati na Titovom grobu

Na godišnjicu Titove smrti, 4. maja, u Večernjim novostima objavljen je prigodan tekst u kojem su se prvaci nacionalističke ideologije izređali na svom mrtvom arhineprijatelju. Posebno se istakao Matija Bećković, citirajući samog sebe. „Tito je veliki čovjek bez djela”, rekao je Bećković, ubijeđen da izgovara mudrost teškog kalibra, a potom je navodio ko mu je sve hvalio tu briljantnu misao nastalu u trenutku natprirodne inspiracije, da bi na kraju zaključio kako ne bi bio grijeh da se ta premudra rečenica ispiše kao epitaf na Titovom grobu.

Ako je i od nacionalnog barda i izumitelja poetike ćeranja, mnogo je! Matija Bećković i Milorad Vučelić učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da unište Jugoslaviju kao Titov magnum opus, uz bratsku pomoć Miloševića i njegove artiljerije, a onda za sopstveni krimen optuže čovjeka koji je u trenutku uništenja SFRJ već deset godina bio pokojni. Nije im dovoljno što su rušili ono što je Tito stvarao, već bi malo i da mu zaigraju na grobu. Otprilike kao kad bi Herostrat, nakon što je spalio Artemidin hram u Efesu, odšetao do groba graditelja hrama i slavodobitno mu saopštio da je “veliki čovjek bez djela”.

Razne su optužbe pljuštale po mrtvom Titu povodom godišnjice njegove smrti. Istoričar Čedomir Antić progovorio je u ime svih Srba (valjda su ga izabrali da ih zastupa na nekom njegovom imaginarnom mentalnom referendumu) koji se sjećaju kako nam je Tito „oteo Kosovo, rasrbio Crnu Goru, obespravio nas u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini”. Ukratko – nije mu baš bila bliska ideja stvaranja 'Velike Srbije', toliko mu je bila mrska da se u Drugom svjetskom ratu borio protiv onih Dražinih četnika koji su težili teritorijalnom proširenju uz pomoć nacista, baš kao što se borio protiv ideje Velike Hrvatske i njenih krvoločnih zastupnika – Pavelićevih ustaša. To su zaista neoprostivi grijesi – sa stanovišta četničke i ustaške ideologije.

Bratstvo i jedinstvo, a ne genocid

Politički analitičar Dragomir Anđelković otišao je korak dalje od kokardastog kolege Antića, pa je objasnio vaskolikom srpstvu da je Titova najveća krivica to što je izmislio neke nove nacije kao što su Bošnjaci i Crnogorci, te Srbe „pretapao“ u Hrvate i Makedonce (vjerovatno u visokim pećima).

Ljubitelji Draže Mihailovića i zagovornici 'Velike Srbije' nikako da se pomire s jednostavnom istorijskom činjenicom da je njihova ideja, koja je i inače sumanuta, propala onog trenutka kad su četnici počeli da kolju, istrebljuju i etnički čiste Bosnu od nesrpskog življa, i to uz blagoslov nacističkog okupatora.

Onda su tu istu propalu ideju oživjeli devedesetih, što je dovelo do stravičnih zločina, uključujući i genocid u Srebrenici, i do nacionalne sramote koju ni Dunav ni Sava oprati ne mogu. I sad im je Tito kriv što njihova tupoumna zločinačka ideja nije urodila plodom. A sve je tako jednostavno: kad dijeliš određeni geografski prostor s drugim nacijama, jedini način za normalno postojanje je sporazum, pregovaranje, dogovaranje, kompromis, tolerancija – a ne ubijanje i istrebljenje drugih naroda. Dakle, bratstvo i jedinstvo, a ne genocid.

Višedecenijska propaganda

Trideset godina nas razni elementi iz intelektulnog suterena bombarduju lažipričama o Josipu Brozu Titu. Kakvih smo se sve gluposti naslušali i načitali tokom tog perioda: Tito nije bio Tito, Broz je poginuo pa su nam podmetnuli nekog austrougarskog agenta, Tito je u stvari ruski agent, pravi Tito nije imao sve prste na rukama, seljačić iz Kumrovca nije mogao naučiti da svira klavir i da govori strane jezike, Tito je bio vanbračni sin Vinstona Čerčila iz veze s prostitutkom (autor fikcije: otac Tadej), išao je u školu sa Krležom i Hitlerom, sve je radio da uništi Srbe, sve je činio da uništi Hrvate, bio je najveći zločinac u ljudskoj istoriji i šire, njegova Jugoslavija bila je tamnica naroda i tako dalje, i tome slično.

Zastrašujuća propaganda ne jenjava već decenijama, pa ipak ne uspijeva da potpuno pomrači lik i djelo Josipa Broza. Prema istraživanju Demostata od prije par godina, najpopularniji politički vođa u Srbije je – upravo Josip Broz Tito. Tako se izjasnilo čak 32 posto ispitanika, dakle skoro trećina. Ipak ima mnogo ljudi otpornih na medijsku propagandu, onih koji se sjećaju kako je izgledao život u SFRJ i koji to mogu da uporede sa današnjim neveselim stanjem stvari.

Šta vam je smetalo u Titovoj Jugoslaviji?

Nema sumnje da se Titu i socijalističkoj Jugoslaviji svašta može prigovoriti, od Golog otoka do kulta ličnosti, od nedemokratičnosti do jednopartijskog sistema. Međutim, pitanje je s koje pozicije se to čini. Svi se pretvaraju kao da su nakon uništenja SFRJ stvorene neke divne, hiperdemokratske državne tvorevine u kojima caruju pluralizam i tolerancija, prosperitetna društva u kojima se bespogovorno poštuju ljudska prava, svi imaju podjednake šanse, ravnopravnost je zagarantovana, a ljudsko dostojanstvo aksiom.

Pogledajmo današnju Srbiju – pa mi praktično živimo u jednopartijskom sistemu. Koliko dugo su na vlasti HDZ, SDA ili Milorad Dodik? Ako nas je odsustvo političkog pluralizma toliko mučilo u socijalizmu, zašto je danas sve tako monolitno? Ovima koji romore o nepravednim suđenjima u socijalizmu mora se postaviti pitanje: A gdje vam je danas vladavina prava? One koji se rugaju paroli o bratstvu i jedinstvu valja pitati: Da li je bolje današnje stanje vladajućeg šovinizma i međunacionalne zakrvljenosti?

Nacionaliste koji lažu kako u socijalizmu nijesi smio da kažeš da si Srbin, onima koji se zaklinju u srpstvo, veličaju Mladića i ostale zločince treba pitati: Da li ste trpali pobijene Albance u hladnjače i masovne grobnice jer ste bili nezadovoljni socijalističkim jednoumljem? Da li vam je u SFRJ smetalo to što nijeste mogli da istrebljujete Bošnjake u Podrinju? Da li mrzite Tita jer vam ne bi dozvolio da opsjedate Sarajevo, granatirate Dubrovnik i ubijate koga stignete? Šta vam je to toliko smetalo u Titovoj Jugoslaviji? To što su zločinci bili po zatvorima, a ne na čelu vojski, država i političkih institucija?

Šef najsretnije jugoslovenske države

Da se ne lažemo, friška cipelarenja mrtvog Tita samo još jednom pokazuju da naši patuljci nijesu u stanju da podnesu da i mi imamo neku značajnu istorijsku ličnost, već bi da ga svrgnu u svoju kaljugu i skrate na svoju mizernu mjeru. Oni bi najradije da ovdje nikad ničeg značajnog nije bilo, da nikad nijesmo bili dio svijeta, da se ništa bitno nije desilo, da nijesmo nikad izašli iz vjekovne zaostalosti, nego da smo uvijek bili jedna te ista ropska, nacionalistička, provincijalna močvara, jer se u takvoj sredini oni najbolje osjećaju. Tek kad zarone u blato, parohijalni nacionalisti plivaju kao riba u vodi.

Ko je povjerovao u klevete na Titov račun, tome ne vrijedi citirati hvalospjeve Titu koje su izgovarali ozbiljni ljudi kao što su Winston Churchill, Dwight Eisenhower, Willy Brandt, Charles de Gaulle, Aldo Moro, Giorgos Papandreou, Arthur Miller, Jean-Paul Sartre, kraljica Elizabetha Druga, Indira Gandhi, Richard Nixon, Jimmy Carter, Sandro Pertini, Alberto Moravia, Dolores Ibárruri La Pasionaria i desetine drugih. Njima ne vrijedi citirati ni velikog pjesnika Izeta Sarajlića koji je u par rečenica uspio da izrazi provaliju koja sumornu današnjicu dijeli od Titovog vremena: “Kakav god da je bio, bio je šef najsretnije jugoslovenske države. U toj državi Vojislav Šešelj je uspio i doktorirati. A mi u njegovoj ne bismo mogli ni da dišemo”.

Teško je čak i pobrojati sve što je Tito uspio da ostvari za života, ali navedimo samo neka velika djela: organizovanje KPJ i stvaranje respektabilne partijske organizacije u uslovima državnog progona, pridobijanje većine studentske omladine, organizovanje ustanka protiv fašističkog okupatora u trenutku kad je fašizam djelovao nepobjedivo, herojska borba protiv fašizma, pobjeda i oslobađanje zemlje, stvaranje nove Jugoslavije iz pepela na načelu ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, suprotstavljanje svemoćnom Staljinu, približavanje Zapadu, samoupravljanje, prepuštanje djela vlasti republikama (baš tipičan diktatorski potez), ekonomski napredak, industrijalizacija, urbanizacija, modernizacija, stvaranje pokreta nesvrstanih, socijalna država, besplatno školstvo i zdravstvo, ravnopravnost žena i ženska prava, prohodljivost na socijalnoj ljestvici itd.

Ko je sklon realnijem sagledavanju prošlosti, bez predrasuda, lako bi mogao doći do zaključka da je Josip Broz bio najtalentovaniji političar kojeg smo ikad imali na ovim prostorima. A pošto se ovdje izuzeci ne trpe, nije ni čudo što novopečene nacionalne elite po njemu sipaju drvlje i kamenje. Nije on jedini koji se našao na stubu srama, ko god se izdvojio iz mediokritetske sredine dobio je svoju porciju difamacija i mržnje.

Krleža o Titu: Karijera bravarskog šegrta

Možda je najbolju ocjenu Tita dao Miroslav Krleža u tekstu pisanom povodom šezdesetog rođendana predsjednika SFRJ. U tekstu Šezdeseti rođendan druga Tita Krleža kaže: “Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: Borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proleterijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi takav čovjek mogao s punim pravom da kaže: Izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost”.

Lako je pisati panegirik i pritom biti realističan kad imaš kome i zbog čega. Lakše je razumjeti nečiju veličinu kad si i sam veliki, pa znaš o čemu govoriš. Mnogi danas osporavaju i Krležu, ali to je dio iste jadne nacionalističke priče. Kako lijepo reče profesor Tomislav Brlek u jednom intervjuu: “Zato što je trajno pokazivao da čitati i pisati ne znači drugo nego misliti, Krleža je nama isto što je bio Đorđu Jovanoviću 1932. u Ristićevom časopisu ‘Nadrealizam danas i ovdje’: nesumnjivo najznačajnija književna figura ove zemlje, od Ćirila i Metodija do danas”.

Dok je Tito bolovao, početkom marta 1980. godine, Krleža je govorio Enesu Čengiću o Titovom životnom putu, što je kasnije objavljeno u knjizi “U sjeni smrti”. Veli Krleža: “Biti šegrt, brate, šloserski u Sisku godine 1907, početi od toga i stvoriti ovo što se danas zove Jugoslavija u ovom podneblju gdje nijedan političar nije uspio, to je nezamislivo. Nikom do njega to nije uspjelo, nikome od vladara i knezova, nikome od vladika i biskupa, nikome od političara, pjesnika i ideologa, i novinara ili bilo koga. Ni jedan od svih mogućih moćnika nije uspio. Svi su završili slomom. Stvoriti od tolikih naroda homogenu državu, pa i to je, ako hoćete, bilo nezamislivo. (…) A Tito nije obavio samo taj posao, nego je trideset hiljada različitih drugih poslova posvršavao. Pa to je, izvinite, u svakom slučaju fenomen, bez obzira na karijeru maršala ili već ne znam čega. To je karijera bravarskog šegrta iz Siska ili iz Kumrovca!”.

Kad danas pogledamo aktere na političkoj sceni, smiješno je čak i pomisliti na poređenje s Titom. Kad Vučić ponekad sebe uporedi s Titom, to nije čak ni smiješno, već degutantno. U takvom naopakom svijetu nije ni čudo što svako malo neka nacionalna “veličina” udara po mrtvom Titu kao po bokserskoj vreći. Lijepo je davnih dana rekao Nenad Čanak: “Što je Broz stvorio, ovi ne mogu ni da okreče”. Jedino im razaranje Titovog djela ide od ruke, u tome su pravi majstori.