Vlada još daleko, a oni već režimski

Piše: Darko Šuković

U krugu prijatelja često se šalimo kako bi „hejteri“ na društvenim mrežama bili mrtvi razočarani kad bi znali da do mene ne dopire ni pola procenta onoga što objave, pošto me tamo sretnu samo kad mi neko kreira lažni profil. Jedino kad se desi neka vanredna agresija na moj lik i djelo, skrenu mi pažnju da sam nečim navukao bijes vaskolikog velikosrpstva.

Od juče se kladimo hoće li do ponedjeljka na fejsbuk licitaciji izgurati na milion godišnji prihod „Žive istine“? I hoće li se šokirati kad se, vjerujem uskoro, suoče sa činjenicom da je TVCG, zapravo, od te emisije zaradila 30-ak hiljada eura, a za nju, iz svoje kase, potrošila 0 (slovima NULA) eura. Uz „sitnicu“ da je, pored živih para, mjesečno dobijala dan programa. Uz samofinasiranje kompletne produkcije van studija TVCG. Sve u skladu sa ugovorom koji se nalazi na sajtu RTCG skoro dvije godine, a šeruje kao otkriće strogo čuvane tajne. Zasad se niko nije kladio da bi budući menadžment mogao javno priznati kako se ovih dana na društvenim mrežama, povodom „Žive istine“ masovno jede pita koju Amfilohije često pominje. Što se mene tiče, dobar apetit im želim.

Ne trošim mnogo vremena ni na tradicionalne medije. Što će mi pored Antene M? Dobro obaviješteni izvori, međutim, prijavili su mi da je u toku prava hajka na naš portal. Reži, laje i pjenuša standardna postava: Vijesti, europasdaranske NVO, psihopate i polusvijet, frustrirani i promašeni... Umjesto da ih rezultat izbora vrati u vinklo, oni sve dalje od standardnih normi ljudskoga ponašanja. Kao da su se prepali od gubitka statusa „žrtve režima“!? Stvarno, smisli sad projekat, dobij sad grant iz pozicije režimskog medija, Vladine NVO, kritičara opozicije...

Elem, da se vratim hajci. Optuženi smo da kvarimo međukonfesionalne odnose i podrivamo građanski mir, objavljujući informacije o napadima na muslimane i stavljajući u politički kontekst ranjavanje J.G. u Nikšiću... Ozbiljna optužba, spočitava nam se ne samo profesionalno svetogrđe, nego i krivično djelo.

Ako je za laž o „Živoj istini“ dovoljno nekoliko brojeva, na umišljajna crtanja mete zaposlenima u Anteni M, moram potrošiti nekoliko pasusa.

Mogao bih eufemizmom kazati da je cinično kad medijska kuća koja je svaku prijetnju njoj pretvorila u pismo ambasadama, a kasnije u finansijski i politički profit, objavi da u Pljevljima nije toliko strašno kako drugi pišu. Ali ću reći da je bijedno, neljudski i, dakako, neprofesionalno, relativizovati ili sakrivati teror i poniženja kojima su izvrgnuti građani Crne Gore islamske vjere. Pogotovo je bijedno što se to radi iz političkih motiva – da bi se spriječila potencijalna šteta po dolazeću vlast. Iz straha da bi se priznanje da se nasilje dešava, lako povezalo sa političkim narativom i ideologijom gotovo kompletne koalicije „Za budućnost (bez) Crne Gore“?

Istina je da manjinski narodi, ne samo na Sjeveru, žive u strahu: od jezivih poruka mržnje, od zastrašujuće ikonografije, od kamenovanih vjerskih objekata, od dobijenih batina, od poniženja što se ne osjećaju dovoljno sigurnim da prijave teror koji trpe... Izjave onih koji su taj strah zatomili, fotografije lica mjesta, video zapisi kojima se hvališu progonitelji „Turaka“, objave na društvenim mrežama karata u jednom pravcu za Istanbul... svjedoče tu stvarnost. Koja možda nije tako strašna za Vijesti&comp, ali je za one koji je žive, postala nepodnošljiva. Potez Glavnog imama IZ u Pljevljima Samira Kadribašića morao bi uznemiriti svakoga kome se centar za empatiju nije osušio.

Zašto Kadribašića niko ne pita za razloge povlačenja, zašto je siguran da iza zastrašivanja muslimana stoje „pljevaljski četnici“, a ne UDBA i zašto kaže da bi eventualni izbor četničkog vojvode za ministra unutrašnjih poslova buduće Vlade ili šefa policije bio razlog „da se svi pokupimo“? Nego se beskonačno verglaju zašećereni pozivi na mir i toleranciju trojice nosilaca lista, čiji glasači terorišu manjinski narod.

Ne znam bolji način za pomoć žrtvama postizborne euforije od pisanja o onome što im se događa. A mogu da nagađam zbog čega su se ambasade zapadnih zemalja oglasile ovim povodom tako kasno? Da li su kasno saznali da je, ipak, strašno biti Bošnjak u Pljevljima, ovih dana? Ili, sada, na Zapadu kriminal i korupciju prepoznaju kao veće društveno zlo od fašizma?

Ipak, glavna tačka udara po Anteni M je naše pisanje o pucnjavi u Nikšiću, 2. septembra uveče. Kobajagi smo krimi obračunu dali politički motiv, objavom da oružani napad zaudara na posljedicu nacionalne mržnje.

Antena M je te večeri objavila da je ranjen Janko Gardašević, koji je bio u majici sa crnogorskim obilježjima. I da mu se prije ispaljenog metka (kasnije smo saznali da su ispaljena dva) napadač obratio riječima: „nećeš ti više mahati crnogorskom zastavom“!

Sve što smo objavili tačno je! Uz podrazumijevajući standard da će sud dati konačnu ocjenu o slučaju. Osobu na koju se sumnja(lo) da je napadač označili smo inicijalima, bez ikakvih drugih atributa, što je, de facto i de iure, čini neprepoznatljivom. Sve je, dakle, urađeno po najvišim novinarskim standardima, na osnovu informacija iz izvora čija se pouzdanost ne dovodi u pitanje.

Zapravo, nijesmo objavili sve...

Nijesmo objavili saznanje do kojeg smo naknadno došli, a takođe je iz apsolutno kredibilnog izvora. Nakon ranjavanja, Gardašević je, krvareći, došao do ulice i dozivao pomoć. Nekoliko vozila je prošlo, zaustavio se „džip“. Iz kola je izašao muškarac, primakao mu se na metar, a onda, kada je vidio obilježje na njegovoj majici, napravio gadljiv izraz lica, okrenuo se, ušao u auto i ostavio čovjeka na cesti, u lokvi krvi!!!

O, da! Dotle smo stigli. Kao ljudi, kao društvo, kao novinari...

Prećutali smo taj segment događaja, znajući kakav bi efekat moglo da ima objavljivanje u okolnostima kad se dio slavljenika ponašao kao da je izbornom pobjedom stekao pravo na život poraženih. Riječi „nećeš ti više mahati crnogorskom zastavom“ i dizajn majice nijesmo mogli. Ne samo zbog obaveze da se objavi istina, nego i zbog činjenice da smo o ranjenom momku pisali i kad je hrabro, u noći dočeka naših vaterpolista, u Podgorici, stao sam ispred povorke litijaša i mahao crnogorskom zastavom, odgovarajući na njihovu ikonografiju lišenu svega što obilježava današnju Crnu Goru. I zato što znamo koliko je prijetnji i uvreda doživio nakon našeg teksta.

Bilo bi još i prihvatljivo da je kampanja protiv Antene M posljedica esnafske pizme. Mi, inače, nijesmo šampioni u ekskluzivama iz „crnih hronika“. Naši novinari, srećom, ne sjede za stolom sa žrtvom mafijaške egzekucije, u momentu kad se dešava, ne zalaze u spuške kafane u kojima se opjevava Vule zbog kojega kukaju bule, nemamo na platnom spisku izvore u pravosuđu...

Ali, eto, ovoga puta se namjestilo da saznamo prvi. I strašno se zamjerili medijsko-civilnoj logistici buduće vlasti, objavivši činjenice koje su u konfliktu sa interesima tih spojenih sudova. Jer, još nije pronađena tačka na kojoj, recimo, prestaju Vijesti, a počinju URA, Demokrate...

Protiv fašizma se ne može poricanjem i ćutanjem, nego istinom i javnošću. Kao što se do boljega društva ne može sa ideolozima, salonskim fašistima (jednoga vodim pod kodnim imenom Kreten 2) koji Latinki Perović tvituju da „odjebe“ jer im se ne sviđa njen pogled na dešavanja u Crnoj Gori. Ako je takva intelektualna nadgradnja, onda nije čudo što se iz baze javlja ološ pod oznakom „knez Lazar“ i na tekst o starici koja je sa štakama izašla, u četvrtak, na skup pred Cetinjskim manastirom, postavlja komentar zbog kojega bi ga trebalo ispisati iz ljudske vrste. Osjećaj da su akcionari buduće vlasti izvukao je dripačku stranu njihove ličnosti na viđelo.

Malo više lojalnosti civilizaciji ne bi škodilo. I malo više uredničkog fokusa na ljudskost i dobre običaje. Jer, jadno je kad se gazdi koji te samo dobro plaća, dokazuješ targetirajući onoga na čija si vrata kucao kad ti je bilo najteže. Neki ljudi i neke sredine, izgleda, iz čovjeka izvlače samo najgore.

A, i neka vremena.