Kako je Nemanja postalo najponosnije crnogorsko ime

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Nijesu glavari još čestito ni śeli za sto da podijele plijen što im je ostao od Crne Gore, a iz kojekakvih mrakova nahrupili su već novorežimski kerberi da brane novi poredak.

Pomislio bi čovjek nakon toliko decenija prežanja – dao im je Savaot strpljenja i mudrosti da se u svojoj slavljeničkoj euforiji ne zalete i ne prevrše. No, dovoljna je bila jedna noć bez mržnje, jedan crveni trg, ispunjen crnogorskom mladošću i nekoliko srčanih, istinitih govora i sva se internetska Ravna gora na noge digla da trijebi gubu iz torine.

Onako kako su deklamovali da u njihovoj slobodi neće biti revanšizma, možemo biti sigurni da će ih podržati i obećanje da više nijesu četnici, već prepodobna euroatlantska građanština.

Među prvima na udar došao je jedan mladi, obrazovani i hrabri čovjek kojemu je bastalo da iskorači i kaže da fašizmu nema mjesta u Crnoj Gori.

Još od gimnazijskih dana sredinom 90-ih nagledao sam se skupova i naslušao govora po cetinjskim i podgoričkim trgovima. I kad nas je Slavko pozivao da sklopimo kišobrane (da nas prebroje) i kad su nas plašili Sekulom Drljevićem dok smo pjevušili tada proskribovanu pjesmu što ju je jednom na Balšića pazaru prkosno pjevao Gojko Kruška, i kad su nam za Gospodareve inicijale na crvenome alaj-barjaku podmetali da su oznaka „Hrvatske imperije“, vazda smo se kupili oko iste ideje: nezavisne, slobodne, građanske, sekularne i multikulturne Crne Gore! S tom smo se idejom okupili i u neđelju na Trgu nezavisnosti i imali čast da prisustvujemo antologijskome govoru Nemanje Batrićevića, koji je s malo riječi i s bremenom značenja sublimirao sve ono što nas ovih dana muči, brine, ali i ponovo okuplja!

Pobjedu još proslavljaju i nije im preša, no mora da je neka iskonska nelagoda nagnala razne sajber-četničke podvižnike, kojekakve bojanbaće i stefanđukiće, osilile i kuražne da „odjebu“ sve neistomisleće, uključujući i veliku Latinku Perović, da pokrenu lov na vještice, s pozivom na Sud časti UCG, jezik mržnje i kakve sve ne podle podmetačine, uključujući i zloupotrebu studenata FPN-a.

Dovoljno je bilo da jedan medij, od čije bi se uređivačke politike danas stiđela i Miloševićeva Politika ekspres, napravi jednu sitnu, gotovo neprimjetnu intervenciju u Batrićevićevu govoru, pa da on postane meta iživljavanja divlje horde branitelja novorežimske slobode. Naime, od istine i profesije posve nezavisne Vijesti u Batrićevićev iskaz: „Potonja je ura Dritane Abazoviću, Žarko i Luka Rakčeviću i Filipe Adžiću.

Ako predate Crnu Goru četnicima bićete upamćeni kao izdajnici...“ između „potonja“ i „ura“ dometnule su jednu sićušnu zamjenicu „vi“, pa je u njihovoj interpretaciji vapaj da je potonja ura da se izbjegne izdaja transformisan u prijetnju da je četnicima, pardon čelnicima Ure potonja ura! Ali što da nas čudi od medija čiji vlasnik tvrdi da ne prodaje istinu nego novine! Onoga istog veselnika što se danas izvinjava Amfilohiju i njegovim političkim sljedbenicima što su notorni fašisti jer je i za njihov neupitni fašizam kriv a ko drugi do – svrgnuti režim i Milo Đukanović!

Kad je već krenulo internetsko iživljavanje, a znamo da se kao nikad danas sve stravičnom brzinom iz virtuelnoga lako preseli i u realni svijet, iznikle su nove sajber junačine, u rasponu od prekaljenih grantopreža do polusvijeta ostvarenoga samo na društvenim mrežama, đe zamrknu i osvanu, dijeleći s ostatkom svijeta samo svoj jad i bijedu. Upisao se i ovaj put jedan moj bivši profesor i prijatelj, danas samo kolega, da dâ doprinos ozvaničenoj sezoni lova na pokretne mete. Da me neko konsultovao da predložim ko bi mogao biti ministar u eventualnom Ministarstvu staroslovenskoga jezika i sintakse padeža i glagola, bez razmišljanja bih kandidovao upravo njega.

Za te oblasti nadaleko nema boljega eksperta. No kako se u semantiku (i etiku, usput) lijepo razabira, uvjerih se kad pročitah njegovu da li u istoriji beščašća ili samo povijesti gluposti dosad nezabilježenu interpretaciju.

Naime, evo kako moj bivši prijatelj protumači Nemanjine riječi „Predate li Crnu Goru četničkim vojvodama u ruke, da s njom čine onako kako sanjaju punih 75 godina, ostaćete upamćeni kao najgori izdajnici svojega roda“: „Reče neki lik Nemanja Batrićević na ovom 'Crnogorskom odgovoru' noćas da je Crna Gora 75 godina bila pod velikosrpskom okupacijom“ i u tom idiotskom duhu nastavi svoj sramni elaborat.

Znam da se moj bivši profesor neće zastiđeti od ove javno izrečene laži jer za ljudski stid njegova narcisoidna priroda ne zna, no kad je već krenuo kao novorežimlija u lov na slobodne mete, neka mu ostane ova biljega, ako ništa drugo da pamtimo kad su nam se putevi razminuli, ne oko politike no oko elementarne ljudskosti!

Nije crnogorsku sajber četničiju uznemirio ni Dritan, ni Žarko, ni Luka, ni Filip. Uznemirio ih je podgorički trg pun mladosti i prodorna Nemanjina poruka da je njihova fasadna građanština i prije no je stavljena na papir pročitana kao umivena forma onoga istoga zla za koje smo mislili da je poraženo u Drugome svjetskom ratu, a koje je obilježilo i potonje balkanske ratove.

Uznemirila ih je i poruka da još ima građanske i sekularne Crne Gore koja je kadra da stane u odbranu svakoga svojega građanina, bez obzira na vjeru i naciju, umjesto njihovih vođa čiji duhovni autoriteti već 3 decenije hrane otrovnom mržnjom prema svemu što je drugačije svoju pastvu, pa kad im vjerni duhovni sužnji u časovima euforije dokažu da su dobro izučili njihove mrzilačke lekcije, trče da pošalju prijetvorne poruke o uvažavanju i pomirenju. Uznemirila ih je Nemanjina poruka da se možemo dijeliti samo oko vrijednosti jer nijesu spremni da se odreknu svoje mržnje prema Crnoj Gori i ljubavi prema najpogubnijoj ideologiji koju je osmislio ljudski um, spremni su samo da te svoje ideale odlože u fišeke na neodređeno vrijeme, dok im naši od sujete obneviđeli građanisti ne prepušte sve poluge moći.

A jednoj demokratskoj cetinjskoj babi s tradicionalnom crnogorskom krpom oko glave, što ju je ovih dana čudo snašlo jer je sa smjenom vlasti izgubila raison d'être pa kad je po pjaci nastave po zasluzi mršikati više to neće moći pravdati režimskim progonom, da pojasnim jednu onomastičku rabotu.

Jeste, draga moja babo, Nemanja je i crnogorsko ime. U najstarijemu našem sačuvanom izvorniku, Ljetopisu Popa Dukljanina, iz sredine XII vijeka, spominje se sinovac dukljanskoga kralja Grubeše pod imenom Nemanja. A onaj drugi, istoriji znatno poznatiji Nemanja, što je krajem XII vijeka ognju i maču predao „mjesto rođenja svojega“, po svoj je prilici kao dijete raškoga izbjeglice u Duklji, mogao dobiti ime po ovome zaboravljenom dukljanskom plemiću.

Na znanje vam, napaljena, na hajku vazdan gotova internetska četničijo, Nemanja ne samo da jeste, no je ovih dana i najponosnije crnogorsko ime. Zbog onih istinitih, prkosnih i ponosnih riječi, ali i zbog onoga crnogorskoga neba pokrivenog crvenim barjacima i onih besmrtnih stihova: „Junaku se češće putah hoće / Vedro nebo nasmijat grohotom.“