Dijeljenje i množenje starih liberala

Za Antenu M piše: Stefan Todorović

Posljednjih godina crnogorsko društvo zahvatio je sindrom „starih liberala“, koji su do nedavnih izbora bili podijeljeni u dvije kolone. Na one kojima su Milo Đukanović i DPS isti kao do '97. samo što su se preobukli u nove dresove. I one koji tvrde da je ostvarenje nezavisne Crne Gore bez Mila Đukanovića i DPS-a bila nemoguća misija. Bivši lider LSCG Slavko Perović je jasan povodom ovoga pitanja: „Milo Đukanović je ukrao program Liberalnog saveza, ne da bi ga sproveo, nego uništio.“ Što će se možda i obistiniti u potpunosti jer nakon ekonomskog kolapsa, Crna Gora se predaje u ruke njenim duhovnim i kulturološkim rušiteljima.

Danas imamo novu preraspodjelu „starih liberala“ koji su dijelili istovjetna mišljenja da su Amfilohije Radović i SPC odnosno njihovo djelovanje razorni po nezavisnu, suverenu, građansku i evropsku Crnu Goru. Nakon izbornih rezultata od 30. avgusta 2020. godine za jedan broj „starih liberala“ koji podržavaju novu vlast ili će je činiti, Amfilohije Radović i SPC odnosno njihovo djelovanje, prestalo je biti razorno po crnogorsko društvo, već je postalo „pomiriteljsko“. Slavko Perović i povodom ovoga pitanja ima jasan stav da je: „Amfilohije Radović lažni mitopolit crnogorsko-primorske mitropolije a njegova okupatorska Srpska pravoslavna crkva permanetno radi na uništavanju Crne Gore i svega crnogorskog…“

Na osnovu shvatanja politike bivšeg neprikosnovenog lidera LSCG odnosno njegovog viđenja Crne Gore možemo zaključiti da su svi „stari liberali“ izdajnici, bez obzira kako ih teren prepoznavao.

Interesantno je pratiti sve ambivalencije i psihičke prelome „starih liberala.“ Od onih pređašnjih koji su branili režim Mila Đukanovića do ovih novih koji savezništvo s Amfilohijem Radovićem slave kao oslobođenje Crne Gore i jačanje njenog državnog suvereniteta.

Nova vrsta „starih liberala“ građane okupljene na skupovima u Podgorici i na Cetinju naziva „lažnim patriotama“, a njihov građanski lider Dritan Abazović „lelekačima.“ Interesatno je kako je ta izjava njihovog građanskog lidera uporediva s izjavom predśednika Mila Đukanovića da su ljudi koji šetaju u litijama „ludaci.“

Nije lako ni NVO sektoru i „nezavisnim medijima“ ovih 100 dana, dok ne dođe do formiranja nove vlasti. Na njihove „objektivne“ reakcije i saopštenja ćemo sačekati dok ne saznaju kome će sve pripasti mjesta u novoj vladi.
Činjenice bi trebale biti svete a uvjerenja slobodna, što očigledno više ne važi za jednu cijenjenu „staru liberalku“ iz nove vrste „starih liberala.“ Poštovana kolumnistkinja borbu i upozorenja da saradnja s bilo kojim oblikom fašizma neće donijeti slobodu, tumači kao „dvije zastrašujuće poruke sa skupa samoproglašenih patriota“, imputirajući im obrise fašizma i zamjenjujući teze.

Poziv u kojem se upozorava na koaliranje s fašizmom, upozorenje da Dritan Abazović i URA ne bi smjeli ići u koaliciju s četničkim vojvodom Andrijom Mandićem i Zdravkom Krivokapićem, s ljudima koji pobjedu na izborima, zajedno sa svojim pristalicama, slave sa zastavama druge države i rukoljubom Amfilohiju Radoviću, poštovana kolumnistkinja naziva zastrašujućom, pokušavajući da tu očitu izdaju vrijednosti na kojima je utemeljena Crna Gora relativizuje predstavljajući je ne kao koaliciju s četnicima (saradnicima nacista i fašista), nego koaliciju „sa ubjedljivom većinom od 178.110 crnogorskih Srba.“

Pokušavajući sakriti ono što je jasno i Sv. Vasiliju Ostroškom i Sv. Petru Cetinjskom i svim svetim i profanim ljudima u Crnoj Gori, da su ti lideri i predstavnici Srba u Crnoj Gori deklarisani četnici koji neskriveno baštine tu ideologiju. Ako joj je muka da ih priupita, neka se samo obrati njihovom duhovnom autoritetu koji je uzurpirao tron Svetoga Petra Cetinjskog, pa neka samo oslušne što misli o, recimo, Crnogorcima, što o muslimanima, što o Albancima, što o drugim manjinama, a što o Pavlu Đurišiću, Draži Mihailoviću, Radovanu Karadžiću i sl.

Akrobatskom logičkom podvalom poruku koja se odnosila na lidere i predstavnike crnogorskih Srba usmjerila je na sve građane Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi. Neprimjereno manipulišući činjenicama i izvodeći sraman zaključak. To što je narod njih izabrao da ih predstavlja ne znači da Amfilohije Radović, pored titule mitropolita nije i četnik koji ima karađorđevićevske poglede na Crnu Goru. Istovremeno, ne znači da su svi oni četnici i „ravnogorska fukara“ ali će umjesto njih klerofašistička i šovinistička kamarila donostiti odluke.

Žao mi je što cijenjena kolumnistkinja ne može na asocijativnom planu uviđeti da Pavle Đurišić, Bajo Stanišić i Blažo Đukanović i sva četnička vojska koju su predvodili „iz srca Crne Gore“ jesu „ravnogorska fukara,“ baštinici četničke ideologije i njenih vrijednosti bez obzira što su Crnogorci.

Očigledno uzbuđena zbog toliko dugo očekivane promjene režima Mila Đukanovića, još uvijek se od slavlja nije potpuno osvijestila, pa se samo slaže da „ne treba Crnoj Gori sloboda pukovnika Dragoljuba Mihajlovića“ ali se protiv nje ne bori, nego  je prećutno podržava, a one koji se bore protiv takve „slobode Crne Gore“ proglašava fašistima. Zajedno s nevladinim sektorom i „nezavisnim medijima“ daje nesebičnu i sveobuhvatnu podršku četničkim idealima da uđu u izvršnu vlast Crne Gore. A kad jednom zapośednu pozicije i preuzmu državne resurse pa Crnu Goru preobrate u novu Republiku Srpsku, cijenjena kolumnistkinja će zasigurno i tada naći neko prigodno objašnjenje da četnici nijesu fašisti već fina gospoda, a da se fašizam stani tamo đe su iskreni antifašisti, podstaknuta idejnom platformom njenoga poslodavca, prekaljenog tajkuna, koji prije neki dan izjednači partizane i četnike, ovima drugima darujući na poklon Crnu Goru.

Porazno je po crnogorsko društvo urušavanje potencijala koji su imali „stari liberali“, ne snalazeći se pred izazovima vremena, previđajući lekcije naučene ishodom Drugog svjetskog rata. Da koaliranje s bilo kojim oblikom fašizma ne donosi slobodu, nego izvojevanu slobodu donosi beskompromisna borba protiv tih pojava. Umjesto da rade na tome da te grupe završe na margini društva, oni ih uvode u vladu zaslijepljeni ličnim frustracijama vječitih gubitnika.