Dobrobit djece, naš imperativ!

 Za Antenu M piše: Sava Kovačević, profesor razredne nastave i omladinski radnik

Ovih je dana u javnosti aktuelna tema zaštite djece i mladih koja je u Crnoj Gori još uvijek nedovoljno privlačna, kako institucijama sistema, međunarodnim organizacijama, tako i civilnom sektoru koji je na neki način nadomješćivao usluge koje sistem nije bio sposoban da sprovede.

Nažalost, osim novinarskih inicijativa, izostaju adekvatne reakcije javnosti, kao da tema zaštite djece nije od javnog interesa.

Tokom jedne od brojnih aktivnosti koje proteklih godinu dana sprovode različite grupe i pojedinci, najčešće putem online medija, a u svrhu promocije srpskog nacionalizma, organizatorka poziva roditelje i djecu da se odazovu u što većem broju na takmičenje u izvođenju pjesme kontroverznog sadržaja.

Ovi primjeri zasijenjeni su najskorijim događajem od nedjelje veče kad je učiteljica pozvala svoje učenike da zajedno s njom proslave početak školske godine u jednom od hramova srpske crkve u Crnoj Gori.

Bio sam, blago je reći, šokiran ovom viješću. Kao učitelj, koji je posvećen svom poslu i koji svakoga dana ima priliku da utiče na svoje učenike, šokiran sam da je neko zloupotrijebio svoju ulogu i doveo u pitanje našu humanu misiju. U okolnostima u kojima su ugrožene univerzalne ljudske vrijednosti, naša uloga je značajno složenija i odgovornija. Mi smo ti koji oslikavaju vrijednosti jednog društva koje se temelji na toleranciji i prihvatanju različitosti. Mi, nastavnici, bi trebali da budemo nastavnici svoj djeci, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Imamo "magičnu palicu" u svojim rukama koja omogućava učenicima da slobodno istražuju i formiraju svoje stavove. Koja je razlika između potsticanja djece i mladih da razumiju kulturu, religiju, društvo i društvene procese, i nametanja sopstvenih stavova, uvjerenja i religijskih ubjeđenja, jasno je svakom zrelom pojedincu?

Koja je granica koju povlačimo između toga da svojim ličnim stavovima utičemo na formiranje djece i mladih ili ostavljamo dovoljno prostora da naši učenici samostalno formiraju svoja uvjerenja?

Druga dimenzija koja me značajno zamislila odnosi se na svjesnost roditelja o tome što poziv na ovakav događaj znači za njihovu djecu kao i nedostatak kritičkog ostvrta što je to korisno za razvoj djeteta, a što mogu biti značajna ograničenja na putu njihovog ostvarenja kao slobodnih i mislećih pojedinaca.

Ove pojave ukazuju na višestruke problematike u našem društvu, a koje se diretno tiču obrazovanja i rada sa đecom i mladima. Na prvom mjestu lične i profesionalne etike edukatora koji su prevodioci pozitivnih trendova. Takođe ukazuje na ulogu roditelja u savremenom crnogorskom društvu i njihovu posvećenost tome da svoju djecu podržavaju u rastu i razvoju i da vode računa o njihovom najboljem interesu. Dimenzija kojom se nijesmo direktno bavili odnosi se na inicijalno obrazovanje nastavnika i jedan primjetan trend nedovoljne upućenosti i osnaženosti studenata i nastavnika u ključne tekovine i vrijednosti savremenog društva.

Koliko su naši edukatori svjesni svoje uloge u životu djece čiji su uzori, koliko su iskreni u namjeri da se vode principom dobrobiti za svako dijete, kao i da podstiču vrijednosti interkulturalnosti, međusobnog uvažavanja i poštovanja za sebi slične i one drugačije?

Polazeci od toga da je većina edukatora odgovorna u obavljanju ove značajne i jedinstvene misije želim da vjerujem da je crnogorsko društvo spremno na ove izazove i da nećemo okretati glavu na ove i ovakve loše primjere, nego da ćemo biti dovojno zreli i odgovorni da se suočimo sa njima i da nalazimo rješenja koja će učiniti naše generacije srećnim, zadovoljnim i ispunjenim članovima društva.