Je li to sinoć stvarno bio Žarko Rakčević?

Piše: Darko Šuković

„Ja, to sam ja i moje okolnosti“ (Ortega i Gaset).

I zaista, da nije bilo postizbornih okolnosti crnogorska javnost nikad ne bi upoznala „ja“ mnogih Crnogoraca. Uključujući političara&biznismena Žarka Rakčevića.

U sinoćnjem intervjuu na RTCG bivši je potpredsjednik Vlade, predsjednik SDP i GP URA, a sada predsjednik Političkog savjeta stranke Dritana Abazovića proizveo tovar materijala za analizu, pa nije lako biti racionalan i odlučiti se za tri ključna momenta. Tri – jer treba imati mjeru, a i simbolički paše ideološko-političkom sukusu čorbe u kojoj se, očigledno, kuva ovaj „borac za nezavisnu, prozapadnu, procrnogorsku Crnu Goru“.  

Kažem očigledno, jer Rakčević nije dosegao razinu apsolutnog licemjerja, kao njegov trodecenijski partner Miodrag Perović, pa je kamera katkad ofirala njegovu podsvijest da bespovratno prlja i posljednje parče slike o sebi iz herojskih 90-ih.

Ma, šta podsvijest, Žarko Rakčević je kristalno svjestan da je njegova priča o zaštiti državnih interesa paktom sa DF šuplja kao nos, pa otud srlja u obrazloženja koja ga više ne diskredituju samo kao političara.

Zašto kažeš Srbin, a misliš velikosrbin

Prva teza za koju Rakčević zna da ne počiva na istini i zna da je propagandni konstrukt smišljen da razbije Crnu Goru, a ipak jaše na njoj ne bi li sebi obezbijedio politički alibi i duševni mir je: ništa nije urađeno na inkluziji Srba, pa sad URA i on moraju da spašavaju stvar! Zaboga, koliko li je Srba on sam uspio da uključi u SDP dok je bio na njenom čelu? I kako je taj vjernik koncepta inkluzije ostao izvan Narodne sloge (i van parlamenta) na izborima 1996.?

Klanje vola radi kila mesa jeste izraubovana metafora ali savršeno odgovara situaciji u kojoj osoba od političkog uticaja podvaljuje svojoj državi da je maćeha skoro trećini svojih građana, a savršeno dobro zna da Crna Gora nema problem sa srpskim nacionalnim osjećajem, nego sa velikosrpskom ideologijom. Kao što sam nema problem sa amnezijom, nego sa političkom korektnošću, pa ignoriše činjenicu da su sve (pro)srpske nacionalne partije odbijale da se suštinski pomire sa nezavisnošću Crne Gore.

Od Narodne stranke, koja je izašla iz koalicije sa DPS i SDP u momentu kad je obnova države javno proklamovana kao cilj, do Demokratskog fronta, koji nikad nije krio da suverenost Crne Gore podnosi jer i dok mora.

Na žalost svih Crnoj Gori lojalnih građana, još se ovdje nije rodila srpska stranka kojoj je košulja bliža od kaputa. Stranka koja bi bila iskreno posvećena zemlji na kojoj je ponikla, a ne sredstvo Beograda, sada još i Moskve, za njenu destabilizaciju.

I pakovanje u „srpski svet“. Što ne znači da ovdje nije bilo i da nema Srba koji bi poginuli za Crnu Goru. Itekako ima, samo se njihov glas nikad nije dovoljno čuo.

Možda je Crna Gora nešto i propustila da uradi za svoje Srbe, ali ne bi trebalo da ima dovoljno velikog razloga da ikome domovina bude na drugom mjestu. Uostalom, Žarko Rakčević iz 90-ih nije imao problem da prepozna zagovornike Velike Srbije, pa je teško povjerovati da mu se sve pomutilo samo zato što su isto zlo preimenovali u „srpski svet“?

Zažmuri, začepi uši i presloži prošlost

Da li je suženje političke svijesti ili spuštanje praga tolerancije za neetičko, objašnjenje što Žarko Rakčević više nije gadljiv na plodove koje je ubrao uz pomoć Srpske crkve i finansijsko-propagandne mašinerije Aleksandra Vučića?

Da li zaista vjeruje da je na anticrnogorskom narativu i klerofašizmu moguć prosperitet Crne Gore? Da su negatori genocida u Srebrenici i slavitelji Podgoričke skupštine partneri za obračun sa klijentelizmom i partitokratijom? Što bi rekao pop Tapušković, „e'o trče“ Tetka, Bato&comp da zavedu vladavinu prava i na uvid stave porijeklo vlastitog bogatstva „oslobođenim“ institucijama.

Na besprizorno miješanje druge države i njene crkve u crnogorske izbore, izvorni suverenista Žarko Rakčević ne ide dalje od konstatacije toga fenomena! Pozicija „game changer“-a, očito, isuviše je slatka da bi sebi dozvolio da pobjedi gleda u zube. Čvrsto je zažmurio pred njenom proslavom pod trobojkama i začepio uši da ne čuje „Đurišiću mlad majore“!

I, onda, kako ne zaključiti da je Demokratski front, koji sve radi javno i s ponosom paradira podrškom Beograda, moralna gromada za prozapadne suvereniste koji bi bez velikosrpskog partnera jedva skrpili poslanički klub, a sada s visine kreiraju Vladu Crne Gore. Usput brišući tragove koji vode do nadimka „Amfilohijev mandatar“, jer im sad na javnoj sceni treba Zdravko „Crnogorac“, pošto Srbi ionako znaju da je njihov.

Nije istina da je Žarko Rakčević '97. s mukom u stomaku stisnuo „krvavu“ ruku DPS. Istina je da je njegov vanparlamentarni SDP jedva dočekao da postane dio koalicije „Da živimo bolje“ i na izborima 1998. počne svoje skoro dvodecenijsko snažno sudjelovanje u vlasti. Kao što je istina da je danas, s lakšim stomačnim problemima, Rakčević prihvatio savezništvo sa tvrdokornim, (veliko)srpskim restlovima jedinstvenog DPS.

Tadašnjem Žarku Rakčeviću čišćenje DPS od struje vjerne Slobodanu Miloševiću i zajedničkoj državi omogućilo je častan ulazak u koaliciju predvođenu Đukanovićem. Današnjem Žarku Rakčeviću partneri su poslušnici Aleksandra Vučića i sljedbenici Amfilohija Radovića. Njih vrijeme i okolnosti nijesu bitno promijenili... biće da izvornog suverenistu Rakčevića jesu.

Da li bi bilo bolje da ljubav DPS i SPC nikad nije prestala

Ko zna da li ćemo ikada saznati kad je Srpska crkva za Miodraga Perovića prestala da bude „okupatorska“ a postala „naša“, ali se stiče utisak da predsjednik Političkog savjeta GP URA još nije otišao tako daleko.

No, jeste dovoljno da, u neznanju ili s umišljajem, natukne kako Zakon o slobodi vjeroispovijesti ne tretira sve vjerske zajednice ravnopravno! Propuštajući, u neznanju ili s umišljajem, da primijeti kako je vanzakonski status - izbor SPC, a ne falinka zakona. Odatle do prećutnog razumijevanja za litije i kampanju „ne damo svetinje“ nije mu bilo teško kročiti.

Da, Žarko Rakčević je stoprocentno u pravu kad vlasti (u kojoj je i on bio baš kad su se dešavala ključna knjiženja crkava i zemlje na SPC), nadasve DPS-u spočitava tridesetogodišnje šurovanje sa Amfilohijem i kataklizmatične posljedice takve politike po crnogorsku kulturnu baštinu, identitet i mentalno zdravlje nacije. Ali je, opet stoprocentno, u krivu kad toj vlasti zamjera što je, napokon, odlučila da počne da zavodi red u toj oblasti i da SPC privede k poznaniju prava i interesa Crne Gore.

Za izvornog suverenistu, makar i ateistu, ogromnog životnog i političkog iskustva ne bi trebalo da je prezahtjevna misaona operacija koja dovodi do tačnog zaključka – bolje ikad, nego nikad. Kudikamo je teže odgonetnuti kako se jednom prozapadnom socijaldemokrati i građanski opredijeljenom političaru i intelektualcu nije oteo krik protesta zbog činjenice da i „njegov“ Dritan ide u Ostrog na konsultacije o vladi!?

Sa mandatarom koga impresionira ideja o „dvije srpske države“! Pod budnim okom svetosavskog prvosveštenika za koga su Crnogorci volovi i kopilad, Crna Gora plod Brozovog jajca, a NATO (čitaj vaskoliki Zapad) Četvrti rajh! Stvarno, treba da imaš obraz kao đon, pa da i nakon toga pričaš o multikonfesionalnoj, a sekularnoj državi kao vrijednosti za koju se boriš.

Kad opet bude pisao o svojoj političkoj golgoti i etiketi koju su mu kačili, sva je prilika, Žarko Rakčević neće morati da koristi znake navoda i izvoda. Ali, dok je hakera, mimera, botova i tradicionalnih medijskih agentura, „nemoć očiglednog“ ostaje na snazi. Pa, ako je tuđa percepcija sve, a susret s ogledalom ništa – sa srećom! Samo da se i ovaj potez ne pokaže vizionarskim, kao onaj iz 2002. kad je napustio Vladu - ni zbog kriminala, ni zbog korupcije, ni zbog šverca cigareta, ni zbog maženja sa SPC – nego zbog Beogradskog sporazuma i procjene da referenduma o nezavisnosti nikad biti neće.

P.S.

„Crna Gora jeste mala, ali to ne utiče na njenu veličinu“ (Branko Baletić)