In memoriam za jednu epohu

Za Antenu M piše: prof. dr Milorad Nikčević

Engleski je pjesnik Džon Don svojedobno zapisao da nijedan čovjek nije ostrvo te da „smrt ma kog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen čovječanstvom“. Ovih riječi priśetio sam se na vijest o smrti mitropolita SPC Amfilohija Radovića. Gotovo pune tri decenije redovito sam pisao o njemu, nikad osobno ili s nakanom da uvrijedim, nego uvijek isprovociran njegovim istupima, namjeran da osvijetlim društvene i povijesne fenomene prošloga i našeg vremena.

Prvi put smo se osobno sreli u Reževićima na Prvom međunarodnom simpozijumu o Stefanu Mitrovu Ljubiši koji se održao 27. i 28. februara 1998. godine. Iako dosta u polemičkim sučeljavanjima i tonovima na samome skupu, naš se dijalog nastavio 29. februara u ordinarijatu Cetinjskoga manastira đe sam bio ugošćen zajedno s mojim bratom, filologom Vojislavom P. Nikčevićem. Tom prilikom sam Amfilohiju poklonio moj zbornik radova o pola milenijuma Crnojevića štamparstva, koji sam objavio 1996. godine u Zagrebu. Danas je stavljena tačka na sve naše prijepore.

Što god mislio o njegovim svjetonazorima i djelatnosti, nikad nijesam sporio da je riječ o iznimno inteligentnom, energičnom, upornom i sposobnom čovjeku. Nažalost, te je svoje kvalitete, umjesto da budu na dobrobit njegove zemlje i naroda, Radović utrošio na promoviranje najopakije ideologije našega vremena i u službi nestanka svojega naroda i države. Nije stoga prećerano reći da je smrću Amfilohija Radovića okončana jedna epoha, no za ocjenu njegove uloge u toj epohi neće biti potrebno da prođe mnogo vremena. Nju, naime, možemo vrlo lako ocijeniti na osnovu vrijednosti koje su je obilježile.

Zato u ovome članku neću govoriti o Radoviću niti navoditi njegove izjave, nastupe i djelovanje. Danas kad mi ne može odgovoriti smatram da bi tako što bilo neumjesno. Govoriću, međutim, o onome što se već sada jasno razabira kao legat vrijednosti što ga je svojim sljedbenicima Radović ostavio. Pa pođimo onda upravo od izjave jednoga od njegovih najglasnijih sljedbenika, cetinjskoga popa Gojka Perovića.

Na pomenu koji je u Cetinjskome manastiru služio Perović je za Amfilohija ustvrdio da je izveo „ovaj narod iz sedamdesetpetogodišnjeg mraka“ te da jedino nije uspio „da izmiri Crnogorce“. Perović je tim svojim iskazom, zapravo, potvrdio jednu važnu činjenicu – poslovi Amfilohijevi nijesu bili ni vjerski ni duhovni, no isključivo politički. Taj 75-godišnji mrak o kojem osim Perovića redovito govori i budući crnogorski premijer, dakle, odnosi se na vrijeme od 1945. do danas. Ako je Crna Gora doista 1945. godine ušla u „mračno doba“, to po kreatorima ove ideje znači da je do 1945. godine valjda vladalo neko Periklovo doba.

Uzme li se u obzir da je od 1941. do 1945. godine Crna Gora bila pod naci-fašističkom okupacijom, a da je 1945. godine trijumfovao antifašizam, ispada da pop Perović i mandatar Krivokapić tvrde da je Crna Gora Amfilohijevom zaslugom revitalizirala nacifašističku ideologiju! Pri svemu tome za Perovića je mračno doba vrijeme kad se Crna Gora na čvrstim antifašističkim i sekularnim osnovama (izuzme li se period od 1990. do 1998) razvijala i gradila, kad je dobila svoje ustanove, puteve, izgradila gradove i infrastrukturu te dobila obrise suvremenoga društva, ostavivši za sobom nepismenost, privrednu i ekonomsku zaostalost i bespuće, što ju je krasilo u Kraljevini SHS/Jugoslaviji.

Kao što je vidno, Perović je ljubitelj karnevalizacije, postupka u kojem se svijet oslikava naglavačke. Za njega je progres zapravo nazadak, a nazadak progres, pa mu ne treba zamjeriti što je Amfilohiju pripisao da je Crnu Goru izveo iz „mračnoga doba“, odnosno vratio u eru nacifašizma. Da je kod Perovića sve naglavačke, potvrđuje i iskaz kako Radović nije uspio izmiriti Crnogorce. Ako je išta Radović radio sve ove decenije u Crnoj Gori, bio je to predani rad na nestanku Crnogoraca i njihove kulturne baštine. I imao je u tome lijepih rezultata. Kad je stigao na Cetinje početkom 90-ih, u Crnoj Gori je po zvaničnim podacima živjelo 61,86% Crnogoraca, da bi nakon dvije decenije njegove „pastirske misije“ taj broj pao na 44,98%. Istovremeno, broj Srba u Crnoj Gori narastao je s 9,34% 1991. godine na 28,73% 2011. godine. Kako to lijepo pokazuje statistika, Amfilohijev posao jeste imao veze s pomirenjem, ali onim u kojem bi se Crnogorci pomirili s planovima da ih više nema. U tu svrhu kampanja za popis 2021. godine već je uzela velikoga maha.

Kad se svede na kategorije i fenomene, Amfilohijeva djelatost u Crnoj Gori može se kratko opisati ovim pojmovima: promocija ksenofobije, kulturalnoga rasizma, nacionalšovinizma, fundamentalizma, klerofašizma, antiislamizma, mizoginije, homofobije, negacija prosvjetiteljstva, tekovina zapadnoevropske civilizacije, sekularizma, multikulturalnosti, antifašizma i sl. Ako su to vrijednosti kojima treba da stremi suvremeno društvo, onda su riječi mandatara Krivokapića da je Radović bio jedan od najboljih u našemu vremenu sasvim na mjestu. No, kako još nije došlo doba u kojem će novofašizam biti mjera stvari, građenje Amfilohijeva svetačkoga kulta moraće ipak malo pričekati.

Amfilohijev legat je i najavljena „ekspertska“ vlada, promovirana na dan njegove smrti. Pri svemu tome nikome još nije jasno o čemu je doista riječ. Na pomen eksperta prva je asocijacija nezavisni stručnjak, a naše eksperte, ako je vjerovati onome što je najavljeno, delegiraju političke partije u omjeru koji je definiran izbornim rezultatom. Sva je, dakle, prilika da će ti naši eksperti to biti samo nominalno, otprilike onako kako je bilo kad je moj dragi kolega i prijatelj Novak Kilibarda kao predśednik Narodne stranke nekolicinu svojih dosljednih sljedbenika promovirao u eksperte za pravo i ekonomiju, pa se ta etiketa, bez ikakva sadržaja, i dan danas lijepi uz njihova imena.

Grčevita borba medijskih i privrednih tajkuna koji stoje iza GP URA da taj subjekt zadrži tzv. bezbjednosni sektor upravo je dirljiv primjer kako zapadne ambasade vode računa o svojim interesima u državama koje su, sviđalo se to nekome ili ne, izvjesno protektorati. Zapadnoevropski, srpski ili ruski, ili sve to zajedno – kad je ovakav, svejedno je čiji je. I dok ambasade pendrek resore ne daju nikome, a provincijski fićfirić, čiji je najveći uspjeh to što je posredstvom politike zavrijedio popularnost kod žena, bezbjednosni sektor proglašava zadnjom linijom odbrane „nacionalnih interesa“, niko da se zapita kako to „neozbiljni“ i „nelojalni“ (kvalifikativi koje je za svoje koalicione partnere koristio čelnik URE) kadrovi, ekspertski samo utoliko što dosad nijesu imali javni politički angažman, mogu da preuzmu resore prosvjete, nauke, kulture, javne uprave, pravde...

Jesu li nacionalni interesi doista zaštićeni sve dok ulcinjski fićfirić drži pendrek, a njegove državi „nelojalne“ i „neozbiljne“ kolege kreiraju prosvjetnu, kulturnu, medijsku politiku, kontrolišu resor pravde, javne uprave i pritom ih koordinira čovjek koji ljubi zastavu druge države, Crnu Goru označava „srpskom državom“, a teroriste proglašava simbolom otpora diktaturi... Doduše, ekspertska je vlada ograničenog roka trajanja, pa se valjda misli da veće štete (a ni manje) od popisa ne može donijeti. Na kraju njezina polugodišnjega ili najviše jednogodišnjega mandata prorokuju se novi izbori poslije kojih promoteri „srpskoga sveta“ očekuju da im Urini eksperti za realiziranje planova vaskrsa Dušanova carstva više neće ni biti potrebni. A tada ni nacionalnointeresni pendrek neće imati koga da čuva.

Radovićev je legat i posvemašnja duhovna degradacija i civilizacijski sunovrat crnogorskoga društva vidljiv i danas dok u jeku strašne pandemije na hiljade ljudi u mimohodu pristupaju otvorenoj skrinji i ljube njegovo tijelo, protivno svim epidemiološkim propisima koliko i civilizacijskim normama, uz jezivu zloupotrebu đece, i nezapamćeni zdravstveni rizik. Treba li dodati da su to idolopoklonstvo i nebriga za život drugog sušta suprotnost hrišćanskoj vrlini!? No, nepravedno bi bilo reći da je suvremena sujevjerizacija i duhovna totemizacija crnogorskoga društva samo Radovićev legat. Za civilizacijski sunovrat ne manja je odgovornost odlazeće vlasti što je decenijama kreirala ambijent u kojem su duhovni izdanci Amfilohija Radovića kolo vodili prosvjetnom i kulturnom politikom. Ne treba se stoga čuditi što danas takvi kadrovi iz odlazećih struktura rone grke suze za svojim duhovnim vođom, uzdižući ga na rang „svetosti“.

Dok posmatramo budućega premijera, izabranog da, po diktatu političkih i tajkunskih struktura iznutra i izvana, kreira navodno ekspertsku vladu, kako se ponaša kao mandatar vjernika pseudohrišćanske organizacije SPC a ne svih građana Crne Gore, može nam se za trenutak učiniti da epoha kanonizacije mržnje za vrhunsku vrlinu i laži za istinu s Amfilohijevim odlaskom ipak nije okončana. No, znajući da su o Crnu Goru i njenu slobodu, Njegoševim riječima, zube slomili i Nemanje i Murati i Bunaparte, uvjeren sam da je epoha kad se izdajstvo domovine proglašavalo za patriotizam, a korifeji mraka za svece, okončana baš uoči velikoga crnogorskoga Lučindana, dana kad se upokojio najveći među Crnogorcima, Sveti Petar Cetinjski i, isto tako, dana kad je prije 27 godina na Trgu kralja Nikole obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva.