Gospod(ar) se javi

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Nije to bila neka obična objava. Hronotop ukazanja imao je ovaj put višestruko moćnu konotaciju. Gospodar Srpskoga sveta, naime, obratio se crnogorskome puku uoči pokopa njegova najljućeg takmaca u borbi za insignije moći buduće svesrpske galaksije i na televiziji koja je dio medijskog koncerna što ga je prije nešto više od 2 decenije za svoje propagandne potrebe utemeljio jedan od njegovih političkih otaca.

Tako smo na poziciji Gospodara Mila zamijenili Acom jer nam ovaj drugi u svojem inauguralnom saopštenju nije ostavio prostora za nagađanje kakve su mu namjere prema Crnoj Gori. Jeste Vučić rekao da je predśednik Srbije, a ne svih Srba, ali je suptilno pojasnio da je demokratska obaveza Srbije da brine o svim Srbima, uvjeravajući nas tako da je u odnosu na svoga prvog političkog oca, Vojislava Šešelja, naučio da je mudrije koristiti eufemizme.

Prema svojim političkim ocima Gospodar ima isti odnos: beskrupulozno raskrsti s njima, ali kanda ostane boleći, pa im ipak ostavi nešto prostora, koliko da svoje političke protivnike ima čime zastrašiti. Sa Šešeljem, koji je njegova prva politička ljubav i od kojega je u nasljeđe dobio ideologiju i kartografiju, nije trebalo mnogo spinovanja a da ga načini babarogom. S Đukanovićem, od kojega je pokupio kako se zapadnim saveznicima predstaviti kao reformator, ići će malo teže.

Narativ o Đukanovićevoj autokratiji urušio se nakon potonjih izbora kad je bez i kapi znoja opozicija dobila priliku da preuzme vlast. Kriminal i korupcija još su uvijek jaki aduti, no s konstituisanjem nove namjesničke vlasti i ti će aduti potrošiti svoju vrijednost. Trećega političkog oca, Josipa Broza Tita, od kojega je učio kako stvoriti društvo bez opozicije i kako lavirati između svjetskih sila, Vučić nije zastao, pa ga se mogao odreći samo simbolički, podstičući njegov nepomen u srpskome društvu.

Manjkament velike igre na više stolica, međutim, mogao bi biti taj što se Vučićev simbolički potencijal patriotskoga izvještača sa sarajevskoga Jevrejskog groblja tokom agresije na BiH i Miloševićeva ministra informisanja iz vakta kosovskoga rata teško može uporediti s Titovom reputacijom antifašističkoga lidera, a neće biti ni da se ona Jugoslavija baš dade lako uporediti s ovom Srbijom. Ipak, u igri na male, Đukanovića je Vučić porazio blagodareći Amfilohiju Radoviću, a Radovićevom smrću otvorila mu se široka džada, ma što džada – auto-put da uspostavi novi cezaropapizam na cijeloj teritoriji imaginarnoga srpstva.

Njegovo uznesenje na TV Vijesti noć uoči Amfilohijeve sahrane djelovalo je kao jedna od brojnih repriza TV Pinka, u kojoj Gospodar pomalo grmi, pomalo se femka, malo je tupeći, ali zna bogami biti i na ivici suza... Sva ta silna gluma bila bi već viđena farsa da eto nije izgovorena na tome mjestu i u to vrijeme. Uzalud se jedan od rijetkih profesionalnih novinara u toj medijskoj kloaki naprezao da nešto priupita, Gospodar je svoj monolog odradio po unaprijed pripremljenoj shemi.

I rekao je dovoljno za sve koji su htjeli čuti. Bilo je tu i materijalne baze i duhovne nadgradnje, čisto da ne zaboravimo uticaj jednoga od njegovih političkih očeva, i razmetanja novcem u stilu „niski javni dug–visoki privredni rast“ i obećanja baš takvih da se čovjek zapita u kojoj se to državi nalazi śever Crne Gore, no u svemu je najvažnije razumjeti da je riječ o nastupu koji je i formalno obznanio početak sprovođenja projekta kodnoga imena „Srpski svet“, budući da je onaj stvarni, precizniji njegov naziv, onaj u kojemu je prvi dio sintagme pridjev velika, nakon ratova 90-ih ostao nekako nepopularan.

Nemoj da poslije neko kaže da nije bio informisan. Ok, možda TV Vijesti nijesu medij kojem se bezrezervno smije vjerovati na riječ, ali dobro znamo ko su vlasnici toga koncerna i valjda je sad već svima jasno da su i pored onoliko ekspertskoga prenemaganja i niskofrekventnih paljbi po Gospodaru, oni i njihova građanska lista, tzv. game changer-i, zapravo u dilu ne ni s Medom, ni s Mandom, već s Gospodarem lično. Nije da nijesmo znali za one stotine hiljada eura koje su s te adrese legle na račun nezavisnoga koncerna, ali ko bi samo prije koju godinu pomislio da će se profesor računa i njegov nosozborni posilni obresti u poslu neimarenja novoga/staroga Dušanova carstva. Niko ko dobro ne poznaje crnogorsku ćud i njenu neizmjernu žeđ za novcem i moći.

Uz novoga Gospodara i njegov prekodrinski surogat nekako smiješno su izgledali crnogorski namjesnici, mandatar SPC u CG Zdravko Krivokapić i predśednik parlamenta Aleksa Bečić. Ovome drugome ni sav višemjesečni euroatlantski fitnes nije uspio sakriti halje iz kojih se ispilio. Ističući da se nada kako će Amfilohije biti „poslednji vladika koji je morao braniti crkvu od dijela svog naroda“, Bečić je demonstrirao da se lažno predstavlja kao predśednik crnogorske skupštine, stavljajući se u poziciju predśednika skupštine vjernika SPC.

U kojem god pravcu da krene žitije Svetoga Amfilohija, čije su se konture već mogle nazrijeti iz govora nad njegovim odrom, od mita da nije umro od korone, uprkos svemu što smo u potonjih 9 mjeseci mogli čuti od Svjetske zdravstvene organizacije, do onoga da je izabrao da u Crnoj Gori umre „u pravo vrijeme“ (!?), dok je generacije koja ga pamti epitet branitelja neće moći proći. Ne dio nego većinski komad Crne Gore Radović je svojevremeno oglasio volovima, Đilasovom kopiladi, lažnim ljudima lažne vjere, a da ga niko na to nije ćerao, niti se od koga time morao braniti. Uz štedru pomoć državnoga aparata na sebe i Beogradsku patrijaršiju nezakonito je uknjižio na desetine sakralnih objekata i hektara zemljišta koje je bilo u državnome vlasništvu, pa čak ni uz maštu Matije Bećkovića neće biti lako počivšem mitropolitu nađenuti kvalifikativ – branitelj.

Istina, jedino je Crnogorcima branio da to budu i nije da u tome nije imao uspjeha. Identifikujući se s vrijednostima koje simboliše počivši mitropolit (u izvrsnome tekstu detaljno ih je popisao prof. Milorad Nikčević: ksenofobija, kulturrasizam, islamofobija, klerofašizam, homofobija, fundamentalizam...), Bečić je urušio kompletnu dugo zidanu fasadu građanštine političke koalicije koju predstavlja.

Mandatar za sastav vlade vjernika SPC, pak, ništa nije urušio. Odavno nam je čovjek stavio do znanja da je ljubitelj četnika-terorista, tuđih zastava, a i novoupakovanu ideju „Srpskog sveta“ niko nije sažetije definisao, pozivajući se onako po śećanju na kralja Nikolu – dva kralja u dvije srpske države. Kraljeva, doduše, odavno više nema, zasad je na horizontu samo jedan Gospodar, a i ove dvije srpske države su oročenoga mandata jer prije ili kasnije shvatiće se da je Srbima dovoljna i samo jedna, možda više ne do Karlobaga, Ogulina, Karlovca i Virovitice, ali nije loše ni tu do Bosanskoga Novog i Dubice, uključujući, razumije se, i staru srpsku državu na Jadranu.

To što su se Krivokapiću u pameti objavile dvije srpske države, a ne Nikoline riječi „Crna Gora je Crnogoraca“, neće biti da je do Nikole, ma koliko nas mandatar uvjeravao da je 200% Crnogorac. Baš onako kako je neko u isto takvom procentu Hercegovac, Vojvođanin ili Šumadinac.

Ali ne treba biti nepravedan i novome Gospodaru spočitavati svašta. Što gođ o njemu mislili, Gospodar je na Amfilohijevoj sahrani nosio masku i, koliko se moglo viđeti, držao distancu, što je za svaku pohvalu. Na stranu to što je još uvijek na snazi odluka NKT-a kojom su zabranjene sahrane i masovna okupljanja, a preminuli od posljedica COVIDA-19 moraju po posebnoj proceduri biti pokopani, Gospodar je ispoštovao osnovne preporuke.

S maskom i na distanci otputovaće iz Podgorice i za sobom ostaviti na hiljade poklonika SPC koji su se ovih dana naklanjali nad odar i ljubili tijelo počivšega, uplićući i vlastitu đecu u morbidne paganske obrede s mogućim teškim posljedicama. Tako je u jeku pandemije, SPC, uz prešutnu saglasnost odlazeće Vlade, mimo svih pravila i razuma, svoju pastvu, a posljedično i cijelu Crnu Goru, izložila epidemiološkome riziku neslućenih razmjera.

Kao što reče prof. Nikčević, smrću Amfilohija Radovića okončana je jedna epoha i usuđujem se reći pojednostavljena igra u koju su se spleli različiti akteri s jedinim ciljem da Crne Gore kao države nestane sa zemaljskoga šara. Iluzija da je brane građanisti iz URE, čuvajući u ime „nacionalnih interesa“ bezbjednosni sektor od „nelojalnih“ koalicionih partnera, raspršila se u jednome jedinom nastupu novoga Gospodara. Kad ovaj realizuje sve svoje namjere iz domena duhovne, kulturne i ekonomske kolonizacije, čiji se plodovi već uspješno primaju, Urinim policajcima preostaće samo da nas čuvaju od uličnih džeparoša.