Amerika iza snova i Evropa na Balkanu

Piše: Miodrag Vlahović

Sjedinjene Države i ostatak svijeta čekaju da se prebroje svi glasovi u Nevadi, Pensilvaniji, Džordžiji i Sjevernoj Karolini, jer od toga zavisi ko će biti pobjednik predsjedničkih izbora.

Čini se da je bivši potpredsjednik i, prije toga, dugogodišnji senator Džozef (Džo) Bajden junior bliži većini od 270 elektorskih glasova. Dok ovo pišemo Bajden je na koti 264 i jasno je da bi pobjeda u Nevadi, đe demokratski kandidat trenutno ima prednost od (samo) pola procenta na nešto manje od 80% prebrojanih glasova, bila dovoljna da postane 46. predsjednik SAD. Zapravo - pobjeda u bilo kojoj od pomenutih saveznih država smješta Bajdena u Bijelu kuću.

To, naravno, ne isključuje mogućnost problematizovanja izbornih rezultata, na političkoj ravni, preko protesta i nemira, i kroz sudske postupke (ne samo u Nevadi, već i u Viskonsinu, koji je Bajden vratio u plavu boju na političkoj mapi SAD, pa i u drugim, pomenutim i nepomenutim državama), jer je tabor predsjednika Trampa već otpočeo pravnu akciju, uz, za sada mirne, proteste pristalica. Mogući Trampov cilj je da sve, baš kao i 2000. godine, završi na Vrhovnom sudu, đe konzervativne sudije imaju (pretpostavljenu) većinu od 6:3.

Bilo bi sada nezahvalno, pa i neprikladno, razglabati što se i kako može dešavati i kakvu bi završnicu mogao imati dugi proces kampanje i samih izbora u, još uvijek, najmoćnijoj zemlji svijeta u kojem živimo.

Iz naše, crnogorske i balkanske, perspektive, rezultat može biti od velikog značaja.

Četiri godine Trampove administracije, bez obzira što o tome mogli misliti, donijele su značajne promjene. Politika aktuelnog stanovnika Bijele kuće, razbila je, gotovo do kraja, kontinuitet američke politike na Zapadnom Balkanu, koji je postojao od 1992. godine, bez obzira na to da li su u Distriktu Kolumbija bili dominantni demokrate ili republikanci, ili od toga ko je imao većinu i kakav je bio raspored snaga u Predstavničkom domu i u Senatu američkog kongresa.

Tramp i njegov Stejt Department su pristupili Balkanu drugom logikom, a naroćito poslije ostavke Reksa Tilersona, saglasno onome što je karakterisalo ukupnu američku vanjsku politiku u posljednje tri-četiri godine. Bilateralni dilovi, sa sporadičnom i zapostavljenom komunikacijom i ko-ordinacijom sa Briselom i sa važnim zemljama EU, ostaće kao simbolični i praktični obrazac nove “pax americana” u našem kraju Evrope.

Mnogi smatraju, i sa američke i evropske strane Atlantika, da je takva “trgovačka” diplomatija, reprezentovana ambasadorom Ričardom Grenelom, u kojoj je, bar retorički, naglasak na ekonomskoj logici, ugovorima i saradnji onih koji su, inače, po svim bitnim pitanjima “u nezboru”, tj. u stanju međusobnog nepriznavanja i ignorisanja, zapravo samo surogat za konkretne i istinske pomake na prostoru eks-Jugoslavije i na cijelom Balkanu, opterećenim starim i novim nerazumijevanjima i problemima.

Oni minuciozniji komentatori (i otvoreniji u javnom iskazu, naravno) će primijetiti da je takva politika refleksija poremećenih odnosa sa evropskim partnerima i izraz kontroverzne relacije sa zvaničnom Moskvom. Zapadni Balkan nije američki prioritet, niti problem koji je pri vrhu liste važnih (on je to, inače, bio samo sporadično i nakratko, u vremenu usijanja krize izazvane tragičnim raspadom bivše Jugoslavije), već je, prevashodno, i bez ikakvog pretjerivanja, “fus-nota” u konstelaciji Vašington-Brisel-Moskva, u kojoj se Peking neće pojavljivati na vidljivoj ravni - bar ne u sagledivoj budućnosti.

Do odgovora o tome koliko je takva politika bila dobra i uspješna (u smislu snižavanja tenzija i povećanja mogućnosti i šansi za stvarno pomirenje na našim prostorima) možemo doći sagledavanjem aktuelne situacije u zemljama Regiona, đe, pored eks-jugoslovenskih zemalja, ne treba zaboraviti Albaniju, ali ni Bugarsku, u njenim najnovijim potezima prema Sjevernoj Makedoniji, kako to pravilno primjećuje naš prijatelj Eduard Džozef, u analizi regionalnih (ne)prilika.

Ideja o tzv. “mini Šengenu” - o kojoj su crnogorski zvaničnici zauzeli logični i opravdani stav, uzimajući u obzir već postojeći CEFTA okvir i mehanizam, ali i otvoreno izražavajući bojazan da bi se novi “model” mogao svesti na nepraktični (i riskantni) nadomjestak putu prema EU - postala je, nažalost, platforma Trampove vanjske politike za naše okruženje.

Koliko je projekat u kojem Srbija ima centralni značaj i vodeću ulogu u obnovi i pomirenju zemalja Regiona realističan, ne bismo trošili riječi. Kritičari ovakvog stava bi, vrlo vjerovatno, mogli potegnuti “argument” da i neke značajne evropske diplomatije dijele takvu zamisao. Istina. Mogući odgovor takvom sagledavanju “balkanskog kompleksa” je da upravo to ukazuje na izvjesnu dezorijentaciju u vanjskoj (ili, preciznije - balkanskoj) politici Brisela i evropskih metropola, koje su, sve zajedno i pojedinačno, u uslovima opšte krize, poslije odlaska Velike Britanije, odnosa sa sveprisutnom Rusijom i drugih brojnih opterećenja (uključujući i samog Donalda Trampa), izgubile zanimanje prema Zapadnom Balkanu na način i u obimu koje istinska pro-evropski orijentisana većina u našim zemljama i dalje želi da vidi. Ili bi to željela, kada bi nam/im moglo biti.

Izborna trka u Americi, kad god i kako god da se završi, imaće veliku važnost za našu zemlju. Izbjegli bi, ovom prilikom, citate, asocijacije i metafore iz svetih knjiga - ne samo zbog toga što one ne pomažu i što se obično, kako i ovih dana vidimo, vrlo brzo pretvore u tragikomičnu karikaturu i u sopstvenu negaciju. Ono što je i nama, i Regionu, i Evropi i Americi potrebno - jeste uravnotežena i kredibilna održiva politika - “sa obje noge na zemlji” - a ne opšta mjesta, izanđale floskule i isprazna retorika.

Rezultat u Americi će, dakle, biti ili početak procesa vraćanja na osnove evro-atlantskog savezništva, ili nastavak politike kojoj smo svjedoci. Pošto o tome ne odlučujemo, sačekaćemo finale izbornog procesa u zemlji koju smo dugo i s pravom zvali našim najvažnijim saveznikom. Kakav god da on bude bude, ostaje nam naša narodna mudrost i jednostavna istina: svako je krojač svoje sudbine. Vrijeme u kojem živimo nam to, još jednom, jasno pokazuje.

Teško da može jasnije.

(Autor je nekadašnji ministar vanjskih poslova, prvi crnogorski ambasador u Vašingtonu i aktuelni ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeti stavovi i mišljenja ne izražavaju nužno zvanične crnogorske pozicije.)