Pucaju li nedozrele tikve?

Piše: Milan Račić

Pucaju li tikve ili se rasipa bundeva, oduvijek je i neizbježno balkansko pitanje. Nekad jače izraženo u Srbiji i oko Kosova, u kontitnuitetu i po utvrđenoj nacionalističkoj šemi u BiH, dok u Sjevernoj Makedoniji, još uvijek, moraju komšijama Bugarima dokazivati nacionalni i kulturni identitet.

Mi u BiH jesmo naučili da ni lokalni a pogotovo državni i entitetski izbori ne mogu proći bez uplitanja vjerskih zajednica i njihovih poglavara. I sve se, od 1990. godine, završi onako kako su isplanirali u vrhovima nacionalističkih stranaka i po preporuci datoj od vjerskih zajednica i njihovih velikodostojnika. Odstupanja su, kako bi statističari kazali, plus 5%, minus 5%. Ne vjerujem da tako neće biti i na ovim novembarskim, lokalnim izborima.

No proteklih nekoliko mjeseci, u žiži interesovanja su crnogorski izbori i sve ono što ih prati. U Crnoj Gori otišli su i korak dalje pa se jedna čitava vjerska zajednica, Srpska pravoslavna crkva, otvoreno stavila na stranu, s brda s dola formirane opozicije i svojih interesa, svakako. I ne samo to, ovog puta bili su direktni organizatori i predvodnici predizbornih mitinga popularno nazvanih, litije. Ni pandemija ih nije spriječila da u skoro svakom gradu, iz dana u dan, organizuju okupljanja i drže govore za zaštitu srpskih svetinja i podrže one koji su bili protiv Zakona o vjerskim zajednicama. Vjetar u leđa dobili su svi oni koji su bili protiv Mila Đukanovića i Demokratske partije socijalista.

Opozicioni rogovi u vreći, sve do okončanja izbora 30. avgusta, privremeno su ostvarili međusobni mir u ostvarenju zacrtanog cilja. Srušen je DPS, a obećano ukidanje ili temeljita izmjena Zakona o vjerskim zajednicama. Imovina je i ovog puta prevladala sva ideološka i druga mimoilaženja. Mrginj i imovina oduvijek su bili predmet sudskih i ideoloških sukoba, bez obzira je li u pitanju državni ili komšijski sukob. Proslavljena je pobjeda uz obećanja da će novopobjednici brzo uspostaviti vlast i povratiti demokratiju. Vlast koja bi suštinski bila sve drugo sem građanska i državotvorna i ne crnogorska. Pri tom su govorili da bi im jedino mogao biti problem, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Izjavljivali su da će Đukanović odužiti s prijedlogom mandatara i tako spriječiti formiranje vlade. Isto kao i bezbroj puta ranije i ovog puta su se preračunali. Državničko iskustvo predsjednika Đukanovića, odmah u izbornoj noći kad je priznao poraz, a potom neuobičajeno brzo povjerio mandat opozicionaru Krivokapiću, pokazalo je da igre nisu završene.

Cijelu političku ujdurmu zakuhao je i predsjednik Srbije Vučić porukom: Pobijedite pa se povučete, tog nema nigdje u svijetu. Od tog trenutka, pobjedničke partije su se žestoko i direktno usprotivle mandataru Krivokapiću i indirektno Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

U međuvremenu, nekih mjesec po održanim izborima, umro je mitropolit Amfilohije, ne samo duhovni vođa nego ovog puta neprikosnoveni opozicioni predvodnik. Sve je to još više uzdrmalo pobjednike izbora, unijelo smutnju i nesnalaženje. Neko je dobro zapisao da je među hiljadama ljudi koji su odavali poštu cetinjskom arhiepiskopu bilo puno onih koji su plakali prije 40 i kusur godina kada je umro drug Tito. Na ovaj način, mi većinski na Balkanu, u Crnoj Gori posebno, samo pokazujemo sučeljavanje samih sa sobom. Plačemo za autoritetima, a u stvari plačemo nad nama samima. Pokazujemo samo da niti smo punoljetni, niti znamo šta hoćemo. Pokazujemo da niti imamo strategiju, niti se znamo izdići iznad dnevnih događanja i manipulacija. Manipulacija koje nam drugi prave, a mi to prihvatamo zarad sitnih ličnih i imaginarnih nacionalnih interesa.

Uz jedan glas više pobijednici su obećavali novu vladu, čas da će biti politička, čas ekspertna. Novu vladu predložio je mandatar Krivokapić, vladu koju isto veče po njegovom prijedlogu, žestoko odbijaju oni koji su predložili mandatara Krivokapića. S pravom se može ustvrditi da je novopredložena vlada u stvarnosti vlada Srpske pravoslavne crkve i pokreta URA. Biće jedinstvena, ako se uopšte i izabere, po tome što će biti vlada niti pozicije niti opozicije. Biće to, sve su prilike vlada kratkog vijeka i samo na nekoliko mjeseci. No, ovog puta u te izbore ući će reformisana DPS partija Mila Đukanovića i vjerovatno nova politička demohrišćanska snaga mandatara Krivokapića. Doda li se tome i javno izjašnjenje političara iz pobjedničke koalicije, da su se u imenovanje nove vlade duboko umiješali i prsti pojedinaca iz medija i biznisa, politička situacija se još dublje komplikuje, a vladi predviđa kratkoročno trajanje od najduže godinu dana.

Zato je u Crnoj Gori, još uvijek sve moguće. I čudo neviđeno i novi izbori i novi zapleti.

Jedino što im ne bih poželio jeste da trajnije preslikaju BiH (ne) prilike.