Poljubac smrti

Za Antenu M piše: Boris Đurović 

Kako u debelo uho zabosti nježnu riječ.– Druže Majakovski, nikako. Ne u Crnoj Gori. Ne za vrijeme mandata apostolske Vlade. Sad kad samo pod rizom srednjovjekovnog mraka, fali nam inkvizicija pa da zaokružimo sistemsko djelovanje teokratske klike.

Da se prekrstim, pa da počnem. Pogrebni obred kojim je na vječni počinak ispraćen mitropolit Amfilohije Radović, jedan od zaslužnih pregalaca u korist nezavisnosti crnogorske države, slikovit je prikaz kolektivne zrelosti dijela crnogorskog društva, koje je nažalost pelcovano te uz to i čipovano ili da uprostim – okađeno dimom stajnemanastirske večere.

Kako uprostiti pa izreći misao a da svakome bude jasno da agresivna religija sputava razum?! To shvatanje bi za naše društvo bio utopijski pomak, ali kritična masa ide posrnulim utilitarnim ubjeđenjima koja su proistekla iz Srpskog sveta, zanemarujući sve moralne i etičke vrijednosti savremenog društva.

Umjesto da svijet obilaze fotografije civilizovane, moderne i evropske Crne Gore – mi odašiljemo dogmatsku patologiju Svetazasnovanog na uzaludnim snoviđenjima domaćih obervojvoda, te političkog pubertetlije koji je proizvod SNP-a, zatim srpskih glavaša i mantijaša, onda poete koji je svojim bićem sinonim za jedan domaći izraz–alapača.

Naravno, ne možemo izostaviti mandatara, odnosno popa u odijelu kojem je milija zastava, nije važno čija, samo da nije crnogorska za koju se ovđe krvarilo 1918. godine, protiv onih čije su puške i kame bile isto što i današnja retorika nove teokratske vlasti.

Religija je individualno ili kolektivno duhovno stanje, a kad kao takva počne da metastazira raciom – počinje i njena demistifikacija koja konkretno u gore pomenutom obredu rasvjetljava manipulatorske porive. Dakle, što smo mogli da vidimo posljednjih dana? Ništa. Ništa liše opšteg histeričnog žaljenja, histeričnog stvaranja kulta ličnosti, histerične nevjerice s velikim znakom pitanja – čime je počivši to zaslužio (o tome neće biti riječi), histeričnih govora koji su gomila političke i svetosavske demagogije.

Karl Marks će zapisati – Religija je uzdah ucviljenih bića, duša svijeta bez srca, kao i duh prilika bez duha. Ona je opijum naroda. –U našem slučaju sistemski opijenog naroda. Zemaljski velikodostojnici su ukazali na siguran put od kašike do groba, pa su kako im priliči, prinijeli žrtvu Srpskom svetu, žrtvu koju ćemo, nažalost, tek ośetiti. Dozvolili su sebi da zbore, skrnave, targetiraju i posluju u ime Boga, pa je ta pseudokanonska organizacija osilila da se istoga i ne boje. A da se ne boje jasni su istorjski pokazatelji, da ne idemo dalje od kanibalske retorike devedesetih i podrške plejadi marginalnih kasapa, pa sve do današnjih dana, kad su svoje bezumlje krunisali poljupcem smrti.

Nije kraj. Sačekajmo da biznismen i kvazidostojnici otvore stiker s amanetima, pa da shvatimo đe se završava ili đe počinje Načertanije.

Da uvidimo jesmo li kosovska suza i staza za Prizren ili hiljadugodišnja crnogorska baklja što će rasplamsati srca oko Lovćena tri puta i tri hiljade puta. Da je vječna!