Selfi s Amfilohijem

Piše: Saša Ilić

„Nepoznati muškarac ovjekovječen na snimku koji se viralno širio društvenim mrežama, a na kom više puta ljubi posmrtne ostatke mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića, poznati je pjesnik Blagoje Baković iz Vrbasa. Baković se trenutno nalazi u bolnici u Vrbasu, zaražen koronom. Prema nezvaničnim informacijama, on se dobro osjeća, ali će svakako biti zadržan na bolničkom ijlečenju.“

Ovako glasi najnovija vijest, koja je donijela olakšanje i ujedno razriješila enigmu o čovjeku koji je napravio selfi ljubeći posmrtne ostatke Amfilohija Radovića. Bio je to jedan od onih trenutaka koji budi duboki nemir u posmatraču, poput prizora djevojke koja je uočila tigraste ajkule u morskoj uvali pa je odlučila da uđe u vodu i napravi selfi s njima. Nedugo potom, pjesnik Baković je završio u bolnici. Na svu sreću, vijest kaže da simptomi kod njega nijesu toliko izraženi, ali da je i pored toga pjesnik zadržan u bolnici. Stoga, ovdje neću razmatrati puteve širenja korone, niti Bakovićevu odluku da se ne pridržava epidemioloških mjera. To ostavljam dr Konu i Kriznom štabu. Uostalom, na toj sahrani bio je prisutan i predsjednik Vučić, koji je praktikovao dvije mjere: nošenje maske i pristanak da kapljično i verbalno ne ugrožava prisutne, koji nijesu držali nikakvu distancu, dok su mnogi bili bez maske, sasvim blizu otvorenog kovčega oko koga se širio nimbus covida-19, u koji su jedan za drugim uranjali svetovni i crkveni velikodostojnici, želeći poput Bakovića da se oproste od Pukovnika, kako je glasilo Amfilohijevo kodno ime za života.

Gest pjesnika Blagoja Bakovića zanimljiv je prije svega kao simbolički čin koji sažima pjevanje i mišljenje većine članova Udruženja književnika Srbije, kao i na desetine onih koji su se nakon 2000. „emancipovali“ od UKS-a da bi se kroz dvadesetak godina ponovo vratili na stare staze slave. Mnogi su odali počast pokojnom mitropolitu, nad odrom, ili nad grobom, ili na Fejsbuku, Instragramu, ili su svoj posljednji cjelov zabilježili snimkom sa androida, kako je to učinio Blagoje Baković, domoljubni pjesnik iz Vrbasa, koji je ljubeći tri puta mrtvog Pukovnika želio da priskrbi još malo od korone „svetosti“, koju je pokojnik za života crpio iz srca tame – Miloševićevog aparata bezbjednosti.

Amfilohije je bio jedan od službenika ovog aparata najvišeg ranga, s tim da je njegovo polje djelovanja bilo unutar crkve, odnosno, bilo bi preciznije reći, on je kao velikodostojnik zloupotrijebio crkvu u političke svrhe a sve u cilju ispunjenja politike Slobodana Miloševića, kao i intelektualaca koji su mu davali punu podršku čak i onda kada su se opredijelili za tobože opoziciono djelovanje. Najviše ih je bilo u redovima UKS-a, SANU i SPC-a, institucija koje su služile kao poluge za mobilisanje masa, podizanje ogromnog istorijskog tereta i izvrtanja činjenica na naličje. Amfilohije je na tom zadatku bio besprekoran. I obavljao ga je do posljednjeg dana, pa čak i dok je ležao u otvorenom kovčegu, ispunjavao je svoju delegiranu ulogu, privlačeći razne bakoviće i vučiće k sebi, zapravo ka izvornom planu i programu koji je s tim političkim nasljednicima doživio potpunu dekadenciju, pri čemu se sve pretvorilo u jednu opštu mitrovićevsku zadrugu, zajedno sa Amfilohijevom sahranom u jeku pandemije.

Put Blagoja Bakovića kao pjesnika, od ranih zbirki (Žeđ pod vodom, 1979; Šaptačeva smrt, 1983), preko onih iz osamdesetih, a naročito devedesetih (Ćutim i pevam, 1993; Vatra za kopitama, 1994), kao i nakon 2000. (Molitve i slava Tebi, 2005; Molitva za mrava koji se zaputio ka Carigradu, 2009), pokazuje liniju sunovrata i tabloidizacije pjesništva, koje je u njegovom slučaju oduvijek glavinjalo između zavičajnog zova i jeftinog rodoljubivog patosa, da bi naposljetku preko turbo-hrišćanskog pogona ušlo u zonu zadruge i rijalitija. Onako kako je Vučić imenovao avione, tako je Baković naslovljavao svoje knjige za djecu (Kad porastem biću Nole; Kad porastem biću Kusta; Kad porastem biću Matija; Kad porastem biću Zvezdaš). U ovom ciklusu bi se mogao očekivati i naslov Kad porastem biću AV ili možda Amfilohije. Što da ne. Obrazovni potencijal Bakovićeve poezije bi nakon selfija sa mrtvim mitropolitom mogao postati mnogo jači i lukrativniji, a njegovi izdavači bi mogli da iskoriste kadrove sa posmrtnog odra za nesvakidašnji dizajn. Nema sumnje da bi komisija za reformu lektire za osnovnu i srednju školu upravo takvu knjigu ubacila u nastavni program, dok bi vođe književnih projekata na Beogradskom univerzitetu mogli da osmisle temu poput „Uloge Amfilohija u formiranju književnih, kulturnih i nacionalnih obrazaca“. Vučić bi mogao da napiše predgovor u duhu onoga što je izgovorio nakon povratka iz Podgorice: „Otišao sam da bih odao počast velikom i harizmatičnom čovjeku, sa kojim se nisam uvijek slagao, ali s kojim sam imao neuporedivo bolji odnos u posljednjih par mjeseci nego ranije.“

Bakovićev selfi s mrtvim Amfilohijem, kao i Vučićev, uostalom, ima sasvim prizemnu dimenziju, lišenu bilo kakve religioznosti, pijeteta, pa i metafizike, do koje je Pukovnik izuzetno držao, kada je govorio o ulozi crkve u ratu (vidjeti zbornik Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana, 1996). I kao što Amfilohije nije vidio nijedan drugi posao kojim bi se u crkvi bavio izuzev politike, isto to važi i za Bakovića u poeziji, ili Vučića u naizgled običnim svakodnevnim ritualima odavanje pošte umrlima ili posjeti ugroženim područjima. Politika ovog čina, ljubljenja ili naklona nad mrtvim Amfilohijem, osim što je izuzetno rizična zbog smrtonosnog zračenja covida-19, predstavlja kopču s onim što je Amfilohije za života simbolizovao u crkvenom, državnom, bezbjednosnom, guslarskom pa čak i pjesničkom vidu. Jedan Amfilohijev tizer na koricama mogao je da proda na desetine hiljada primjeraka knjige Ljiljane Habjanović Đurović. Isto tako, nadali su se Baković i Vučić, jedan snimak s pokojnikom, u nimbusu svete Korone, zaštitnice od zaraza i pošasti, mogao bi im donijeti skok rejtinga, pjesničkog i političkog, u godinama konačnog oproštaja od Kosova.