Nepodnošljiva lakoća ćutanja

„Na zidovima tvojim, Jerusalime, postavih stražare, koji neće umuknuti nikada, ni danju ni noću. Koji pominjete Gospoda, nemojte ćutati.“ (Isaija, glava 62)

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Nije da je neko očekivao buku i bijes nakon dolaska na vlast Čičinih zakletih sljedbenika, ali ovakvu tišinu ipak nije bilo lako predviđeti.

Svi oni koji su za vrijeme minuloga režima bili dežurni glasnogovornici savjesti i pravde najednom su zaćutali. Dobro, ne baš najednom. Ćutali su i za vrijeme takozvanih litija na kojima je najmanje bilo Boga, a najviše ideologije poražene 1945.

Ćutali su i za vrijeme gebelsovske harange na Crnu Goru, kako iz Beograda tako i iz same Crne Gore. Kao da ih se sve to nije ticalo.

Od NVO sektora, do vaskolikoga crnogorskog javnog mnjenja (izuzimajući one koji su odbili da ćute i tada i sada). Poznati lovci na grantove, sve su prilike, nijesu imali računa da reaguju na nasilje nad zdravim razumom kojem su crnogorski građani mjesecima bili izloženi. Tada su cijenili da nije dobro ljutiti moguću buduću crnomantijašku vlast.

Danas su sigurni da je nekadašnja procjena bila mudra. Osim NVO muka, tišina koja bolno para uši svakako je ona koja dolazi iz „Crnogorske akademije nauka i umjetnosti“.

Ta institucija koja je, bez sumnje, anticrnogorska, samo je ostala dosljedna obrascu po kojem se decenijama upravljala. Svi silni milioni koje je odlazeći režim godinama slivao u džepove anticrnogorskih akademika idu na dušu režimu, nikako akademicima.

Osim CANU mrtvi se prave i mnogi crnogorski pisci, oni čije su njuške bile duboko uronjene u korita raznih ministarstava, a u isti su mah svoje knjige objavljivali kod vlasnika lanca knjižara, izdavačkih kuća, sajma knjiga, onoga ugroženog i prokazanog Srbina koji je pod odlazećim režimom postradao taman koliko i apostoli koje nam nudi bogougodni mandatar. Neki od njih ipak nijesu ćutali.

Zdušno su podržali nove vlasti, mada su u staroj do juče bili direktori ustanova kulture, dobitnici najviših državnih priznanja i primaoci skromne nacionalne penzije. Takvima je danas uzaludno posipanje pepelom, jer, oni su se svrstali i izabrali stranu onoga časa kada su Crnoj Gori, ruku pod ruku s velikosrpskim nacionalistima, donijeli slobodu.

I oni su odgovorni za sve što se događa i što će se događati u projektovanom „delu srpskog sveta“. Među takvim oslobodiocima su svakako i ćerke i sinovi svojih očeva, direktora nacionalnih biblioteka, članice brojnih komisija i stipendistkinje DPS vlade. Ali, takvima se ne može zamjeriti. Njihovi su očevi svoje crnogorstvo spoznali početkom drugoga milenijuma, pa je sasvim prirodan povratak svome izvornom svojstvu.

S druge strane, ćutanje bi za mnoge bilo jedino spasonosno rješenje, jer svaki put kada otvore usta sve dublje tonu u blato iz koga su jednom izronili među ljude. Najmarkantniji među njima je vaistinu, sada već slavni, Profesor! Iz dana u dan naš se Profesor sapliće o sopstvene frustracije i laži. Obmanjujući svoje fb štićenike, Profesor ne propusti ni dan da ne plasira neku od svojih masnih laži.

Bilo bi zgodno da javnosti saopšti zašto je kao recenzent stao iza „Dijalektologije crnogorskoga jezika“, autora Adnana Čirgića, za kojeg Profesor (zahvaljujući Čirgiću i doktor) tvrdi da je lingvistička neznalica?! I kako to da sada bljuje vatru na „Pravopis crnogorskoga jezika“ koji je nekad javno branio, a koji je tek nedavno čitao, iako se na isti pozivao u radu „Žuta štampa – pogled iz lingvističkoga ugla“ objavljenom u uglednom naučnom časopisu „LINGUA MONTENEGRINA“ (br. 7, str. 45–54), i to davne 2011. godine!?

Da Profesor pati od ozbiljnog narcisoidnog poremećaja, to znamo odavno, ali da je sindrom „Minhauzen“ uzeo toliko maha, to nam je vaistinu novo! Dugo najavljivana „kritika koja izlazi u štampu!?“, kako napisa Profesor, nije objavljena u tabloidu Druge familije, već na lokalnom portalu za koji su, vjerujem, čuli svi popisani članovi pripadajuće mjesne zajednice.

Prema svecu i tropar. Okuražen mediokritetima koji nijesu u stanju da razumiju ništa kompleksnije od Profesorovih fb onanija, naš se Profesor sasvim izgubio u lavirintima samoobmane. Da je osim etike i bilo kakvih skrupula lišen i elementarne pameti, Profesor nam je demonstrirao kada je Aleksandra Radomana i autora ovoga teksta nazvao Adnanovim trbuhozborcima?! Ako znamo (a Profesor očito ne zna) da je trbuhozborac onaj koji upravlja lutkom, onda je Adnan Čirgić marioneta u našim rukama!?

Priznajem da nije pristojno da se Profesorom bavim u danima kada Profesor (kao i svi krajnji desničari) lamentira nad političkim krahom Donalda Trampa. Stoga, Profo, moja sućut. Ali, javnosti radi, svaka se ovakva i slična pojava mora razobličiti. Makar to bio i moj dragi Profesor, jedan od čitalaca kojem sam uvijek izlazio u susret i rado mu darivao svoje potpisane knjige.