Boris Dežulović: Danilo Kič

Sad će skoro i četrdeset godina otkako sam u Beogradu, putujući vozom na čuvene žurke i koncerte, u jednom sokačetu kraj Kalenića pijace otkrio čudo neviđeno srpske civilizacije, o kojoj u to vrijeme nisam znao gotovo ništa.

Radnja nije izgledala tako nevjerovatno, bila je to obična neka mala knjižara, ili antikvarijat, nisam bio siguran dok nisam ušao. Splitskom nekakvom klincu, naime, knjižara ili antikvarijat usred grada u to vrijeme još nije bilo neviđeno čudo kao danas. Mladi su ljudi u knjižare tada ulazili kao u kafiće: ukrali bismo nekoliko knjiga, pročitali ih i nakon par dana prodali antikvarijatu za džeparac. Tako smo i putovali u Beograd, tako smo se i vraćali iz Beograda.

Ovaj put, međutim, od posla nije bilo ništa: knjižara u koju sam ušao uopšte nije bila knjižara, već prije nekakva stolarska radnja. Trebalo mi je vremena da zaprepašćen shvatim kako majstor unutra od drveta izrađuje – knjige. Cijele tomove i sabrana djela, na metar, u uvezu i boji po narudžbi kupca. A kupci su bili pripadnici nove socijalističke buržoazije i njihove gospođe drugarice, novopečeni skorojevići iz solitera na Novom Beogradu, koji su svoje nove regale iz salona Stilskog namještaja Đorđević punili lijepim kompletima Dostojevskog ili Štajnbeka: još pola metra sabranih djela Perl Bak u crveno, da se slaže sa garnišnama i zavjesama, i jedno pedalj bež Marsela Prusta, ne treba više, on je ionako dosadan kao dramski program Televizije Zagreb, jel tako majstore, tako je komšija, koliko ste bješe rekli Perlbaka?

Bio sam opčinjen otkrićem da ljudi u regale stvarno umjesto knjiga stavljaju drvene blokove nalijepljenih papirnatih ili kožnih hrbata sa uredno ispisanim imenima pisaca i nazivima djela. Moje prvo pitanje pokazalo je kako slabo razumijem tu civilizaciju: šta ako neki gost poželi da iz regala izvuče knjigu? Takav slučaj, međutim, nije zabilježen u istoriji savremene srpske buržoazije. Lažni drveni kompleti bili su u regalu Luj Iksiv Ekskluziv samo zato što regali, zaboga, i služe samo zato da u njima stoje knjige, fotografije babe i djede, porculanske lutkice balerina i suveniri iz Vrnjačke Banje.

Taj začarani krug – regali su samo za knjige, a knjige samo za regale – bio je, shvatio sam uskoro, sam ontološki smisao onoga što će mnogo godina kasnije Aleksandar Vučić nazvati „srpski svet“: to je ona Platonova treća, nacrtana kuća, treći stepen, korak ispred svijeta koji još uvijek živi u fizičkim kućama i čita fizičke knjige. Obaška što su fizičke knjige skupe, nepraktične i sakupljaju prašinu, da i ne govorim kako dijete – a znate kakva su djeca – slučajno može da je dohvati i pročita. I koliko sjutra ona slatka babina djevojčica završi na klasičnoj filologiji.

Radnja starog, hm, knjigdžije kraj Kalenića pijace odavno je zatvorena, i nikad više u Beogradu nisam vidio nijednu. Sa nježnom sjetom danas se njegovih lijepih drvenih kompleta prisjetim svaki put kad onemoćao od glavinjanja po salonima namještaja naletim na neki od onih dizajnerskih kofi tejbls sa nehajno odloženom monografijom savremene skandinavske arhitekture, u stvari malo debljom pločom stiropora sa jevtino isprintanom naslovnicom. Majstor kraj Kalenića pijace, kao sad da ga vidim, prezirno bi pljunuo na pod salona. Jebali vas kompjuteri i stiropor. Nema više starih, vještih zanatlija koji bi monografiju savremene skandinavske arhitekture napravili od furnira prave srpske bukve sa Suve planine, bolju i ljepšu od originala, stani pa gledaj, gledaj i ne otvaraj.

Možete onda da zamislite moje ushićenje kada sam prije neki dan, onemoćao od glavinjanja po internetu, naletio na vijest o skandalu u emisiji „Dobro jutro, Srbijo“ na Televiziji Hepi, gdje se – usred zanimljive rasprave o Platonovom konceptu morala i društvenih vrijednosti – u program uživo javio Milan Živadinović. Bivši fudbaler, da vam sad ne prepričavam cijelu raspravu, citirao je poznatu sentencu Bertrana Rasela kako se „svaka starleta i kurva bavi poslom koji najbolje zna“, a ugledna srpska starleta Tijana Ajfon uzvratila onim čuvenim Ksenofontovim riječima Aristipu – „neću da dozvolim da me jedna seljačina vrijeđa“ – pa bijesno pokupivši skupocjenu torbicu i obje sise napustila studio.

Nije me, međutim, privukla živa filosofska rasprava fudbalera i starlete iz srpske sokratske škole, koliko enterijer studija, gdje su se usred konfekcijske televizijske pleksiglas galanterije ukočile dvije lijepe, starinske vitrine Stilskog namještaja Đorđević sa uredno složenim onim kompletima drvenih knjiga, potpuno istim u obje vitrine, različitih uveza i izlizanih hrbata, a u milimetar jednake visine, kao po kanapu, stani pa gledaj.

Dabome da sam onda stao pa gledao. I imao šta da stanem i vidim: kad se kamera približila vitrini, shvatio sam da niti je to Đorđevićev Luj Iksiv Ekskluziv, niti su unutra stare majstorske drvene knjige: bio je to jevtini nekakav print, nalijepljen na unutrašnju stranu staklenih vrata vitrine kao na Hepijev set za „Ćirilicu“ Milomira Marića, ili na zid neke mondene kafane u Belgrejd Voterfrontu. Da je živ onaj stari majstor kraj Kalenića pijace, ne bi stigao ni da prezrivo pljune. Na mjestu bi siroma umro.

Nijesam se tako još čestito ni oporavio od šoka ugledavši printeve „original“ drvenih hrestomatija u vitrinama Televizije Hepi, a već sam onemoćao od glavinjanja po internetu naišao na izvještaj sa Ami Džijevog simpozijuma na Pink televiziji „Hans Jonas i ljudska tjelesnost kao polazište čovjekove najsveobuhvatnije ekstrapolacije u cjelinu stvarnosti“. Usred simpozijuma, da vam sad ne prepričavam cijelu raspravu, starleta i rijaliti zvezda Teodora Džehverović Spinozinu je tezu o čovjekovu tijelu kao predmetu duše demonstrirala gurajući ruku pod bluzu pjevačice Milice Todorović i umećući joj u brushalter umetne silikonske umetke sponzora simpozijuma, a ova joj onda – sve preispitujući Spinozinu tezu o žudnji kao nagonu za održanje bića – ugurala ruku do dna dekoltea.

Ni ovdje me, dabome, nije privukla živa filosofska rasprava starleta iz „Ami Dži šoua“, koliko enterijer Pinkovog studija. A tamo, među šarenim foteljama, neonskim vitrinama, pozlaćenim replikama Oskara, porculanskim figurama sa zečjim glavama, svijetlećim reklamama afričke šljive i flašicama Longupinn spreja za efikasnu kontrolu prijevremene ejakulacije na bazi zantalena, odmah iza plastične biste Fride Kalo, u uglu studija ukočila se fluorescentno ružičasta polica sa logotipom Pink televizije i lijepo složenim kompletom sabranih djela – Danila Kiša.

Danilo Kiš u studiju Pink televizije, usred „Ami Dži šoua“ – ništa subverzivnije srpska alternativna scena nije vidjela još otkako je Aleksandar Vučić na Vračaru otkrio spomenik Kišovu drugu Borislavu Pekiću. Da li je moguće da su to dobre stare, autentične srpske vještačke knjige? Drveni blok bio je složen u milimetar, kao po kanapu, stani pa gledaj, i opet sam imao šta da stanem i vidim: kad se kamera približila, shvatio sam da to uopšte nije vitrina sa sabranim djelima Danila Kiša od bukova furnira sa Suve planine, nego obični veliki televizijski ekran sa – snimljenim kompletom Kišovih sabranih djela!

Stao sam i sopstvenim očima ne vjerovao. Ne samo da je pritom, umjesto fotografije Kišovih sabranih djela, bila riječ o običnoj kompjuterskoj ilustraciji Kišova kompleta napravljenoj u fotošopu, nego je i ta ilustracija urađena aljkavo i ofrlje: Kišovi „Rani jadi“, recimo, ispali su debeli kao „Peščanik“ ili „Skladište“, a „Čas anatomije“ dvostruko tanji od Mansarde. Nesrećni stari majstor kraj Kalenića pijace, što je siroma umro još gledajući onaj okrugli sto na Televiziji Hepi, vrtio se u grobu kao ringišpil.

„Nacionalizam je kič“, govorio je davno onomad veliki Danilo Kiš – „folklorni kič nije ništa drugo do kamuflirani nacionalizam“, znali bi učesnici simpozijuma, samo da su ikad posegnuli za Kišovom „Po-etikom“ u onoj ružičastoj vitrini – pa naposljetku završio kao besprizorni nacionalni kič u Času lobotomije na Televiziji Pink, u hramu srpskog turbofolklora, među televizijskim makroima, njihovim sisatim platonskim kurvama sa spinozom kičme i flašicama spreja za kontrolu prijevremene ejakulacije na bazi magičnog kineskog žutog drveta zantalena.

Jebalo vas žuto drvo zantalena. Gdje je prava srpska bukva sa Suve planine, gdje je stari majstor kraj Kalenića pijace koji bi od srpskog bukovog furnira Kišova „Sabrana djela“ napravio bolja i ljepša od samog Danila Kiša, u milimetar, kao po kanapu, stani pa gledaj, gledaj i ne čitaj.