Ambasadorov vijenac

Piše: B. Grinevski

Očekivan je pritvorni cinizam mandatara Krivokapića u tvitu povodom reakcije odlazećih crnogorskih vlasti na namjeru srpskog ambasadora Božovića da položi (tj. prikači) vijenac na ozloglašenu tablu o “oslobodiocima” Budvi.

Nije Mandatar shvatio o čemu se radi, pa se nevino i dobrodušno čudi. Pravi nam se Rukoljub nevješt i priča o svemu i svačemu, sem o suštini problema koji je vezan za taj spomen na izmišljeni događaj iz 1918.

Da bi bili precizni, poštovani čitaoče, u onome što želimo da ukratko objasnimo - potrebno je da prvo potvrdimo istinitost navoda da je prethodnik ambasadora Božovića - ambasador Bingulac - prije nekoliko godina, zaista kačio vijenac na zidine Starog grada u Budvi, na tu istu tablu, u prisustvu tadašnjeg budvanskog gradonačelnika.

Nije to jedini primjer pogrešne oportunističke politike prethodne vlasti, koja je, u mnogim nepotrebnim prilikama, svojim permisivnim i udvoričkim ponašanjem prema srpske državi i diplomatiji, prema srpskoj crkvi, i tamo i ođe, prema domaćim i inostranim srpskim nacionalističkim krugovima, godinama “mudro” kupovala (bolje reći - plaćala) nekakav “mir u kući”, kako u sopstvenim redovima, tako i u širem društvenom kontekstu, kako se to kaže.

Tako se, mislilo se u kancelarijama vladajućih struktura, vodila “pomirljiva politika”, čije su perjanice i “pouzdani lojalni ljudi” bili upravo oni koji ovih dana pokazuju svoje pravo lice - jer su se, pošto su dobro iskoristili svoje sinekure i privilegije, sjetili sopstvenog dugogodišnjeg “mučeništva” pod “režimom”. Konvertit, konvertita, konvertitu...

Kamo sreće da za tu situaciju i za mnoge postupke doskorašnje vlasti možemo reći - “sami pali, sami se ubili”. Jer ne možemo. Zbog toga što je, kao proizvod svih tih grešaka i propusta - u opasnosti Crna Gora i sve njene najbolje vrijednosti i ciljevi koji su je, nadamo se - ne samo prividno i privremeno, izdvajale iz mučnog balkanskog okruženja.

No, vratimo se našem rukoljubnom mandataru - koji vrlo pitomo, narodski i bezazleno - masno ne govori istinu kada tvituje okolo o nekakvom necivilizacijskom odbijanju Crne Gore da (čudo jedno - samo sa Srbijom i njenim diplomatskim predstavnicima) proslavi Dan primirja - odnosno okončanje Prvog svjetskog rata.

To je - da pojasnimo i potvrdimo onima koji se prave neznaveni (avionskim šalama skloni lider DNP, Knežević, i dušebrižni čuvari plamena nostalgije za “dvočlanom” osakaćenom “SR Jugoslavijom” iz SNP) - obična laž.

Pošto je naše Ministarstvo vanjskih poslova (inače, u posljednje četiri godine bar, kuća vanremenske nirvane i nemiješanja u sopstveni posao), očigledno po naređenju “odozgo” pozvalo sinoć (kako javljaju reporteri dobro obaviještenog glasila) srpskog veleposlanika da mu reče to što se u ovakvim prilikama mora reći, budući premijer je osjetio unutrašnju potrebu da stane u odbranu tekovina 11. novembra i “zajedništva” Crne Gore i Srbije i po tom istorijskom pitanju.

Da nije neizdrživo lažno i pogrešno, bilo bi nemjerljivo i smiješno i tužno, istovremeno.

Jer, ako ima težeg, mučnijeg, groznijeg i sramnijeg perioda u istoriji odnosa dva naroda i dvije države - onda su to dani, mjeseci i godine po okončanja Velikog rata i uloga srpskih okupacionih snaga u Crnoj Gori. (Neka mandatar ode, sa ovim ambasadorom, ili bez njega, da položi vijenac za one koji su stvorili Rovačku republiku, na primjer. Smije li da je pomene, uopšte, naš dobri Rukoljub?)

Tu muku, grozne zločine i nasilje, o kojima nikad nijesmo ništa učili u našim školama - sve do skora, a i to stidljivo i sa kompleksom da činimo nešto sumnjivo, ružno i pogrešno - još preživljavamo u svim sferama naše kulture i politike, pa i svakodnevnog života, sa starim i novim problemima.

I umjesto da Mandatar shvati da Crnogorci (ne oni njegovi tobožnji, lažni “stoprocentni”, koji poslušno slijede i služe državi Srbiji i srpskoj crkvi u Crnoj Gori) nego oni kojima je Crna Gora jedina zemlja - a iskaz o tome da su Crnogorci pitanje neotuđivog i autentičnog osjećaja i ponosa, koje ni mnogo pametniji i bolji od ovog našeg/njihovog mandatara nisu mogli da slome - on nastavlja da izigrava dobričinu koga je eto, bez njegove volje, božja ruka stavila na to mjesto. A on “voli sve“ - sve one koji slijede njegovo simplifikovano i primitivno nacionalističko srpstvo u napadu na crnogorsku državu i naciju. 

Nema potrebe da nas ambasador Božović i njegov politički sljedbenik i poslušnik Krivokapić nevješto zamajavaju izmišljajući kako je zabrana prvome da čini što mu volja i kad mu volja u zemlji u kojoj boravi i radi kao inostrani diplomata - izraz i nastavak nekakve “politike podjela”. Koje podjele? Podjela je ako postoje Crnogorci? Podjela je ako se uvažavaju, promovišu i brane prava manjina? Podjela je ako postoji Crna Gora, samostalna i nezavisna? Podjela je ako ne želimo da zaboravimo sopstvenu istoriju?

(Da ne zaboravimo: da je sreće, kratko obavještenje o “persona non grata” bi čekalo Ambasadora zbog ponovljenih ispada ove vrste. Evo se opet oglasio. On nama objašnjava što je dobro za našu zemlju, poslije sastanka đe mu je rečeno da to ne čini?)

Ako g. Krivokapić nema osjećaj za sve ove krupne i značajne stvari (kao što nema, na njegovu žalost, što vidimo i po njegovom istorijski sramotnom predlogu za ministricu kulture, obrazovanja i tako dalje) - nisu mu krivi ni Crna Gora, ni Crnogorci, niti bilo koji građanin/građanka Crne Gore koji ne žele da vide i da trpe vraćanje naše zemlje u funkciju srpske provincije i srpskog izlaska na more.

Čekaju nas, sva je prilika, mnoge predstave i performansi sa stavljanjem vijenaca na table, pomeni koje slave izmišljene događaje, nabijeđena junaštva i “bratsku pomoć” koja je decenijama ubijala našu Crnu Goru, obilježavanje bratstva dva “jednorodna”, itd, naroda, gušenje Crne Gore mitovima, falsifikatima, prijetnjama i pritiscima svih koji ne misle kao likovi iz ovog osvrta na crnogorsku tužnu zbilju.

Crna Gora, poslije svih muka i stradanja, poslije istorijskih iskoraka i povraćaja državnosti, ne smije biti mjesto za te velikosrpske nacionalističke egzibicije.

Da li će biti - u krajnjem ne zavisi od Božovića i Krivokapića i od njihovih jataka, saučesnika i kolaboracionista - već od svih u Crnoj Gori koji su spremni da brane našu zemlju od ovakvih nasrtaja.