Uspenje i sunovrat Kojota Pera Supergenija

 Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

 Preduslovi da neko iznese meritornu ocjenu bilo kojega pravopisa trebalo bi da budu da kritičar zna ko je autor knjige te da zna ne samo naizust pravopisna pravila već da ima i tu sposobnost da ih primjenjuje. Ovih je dana jedan bivši filolog, moj negdašnji profesor i aktuelni Slučaj, objavio četvorodjelno „naučno demoliranje 'Pravopisa crnogorskoga jezika'“ i to niđe drugo do na fejsbuku i portalu Radio Tivta, pa ću o tome prikazu, a i o samome Slučaju prozboriti dvije, nadam se potonji put.

Prikazi knjiga obično se pišu nedugo po objavljivanju, pa nekako čudno djeluje to što se Slučaj odvažio da prikaže knjigu koja je objavljena prije ravno 10 godina. Tim prije što je taj prikaz objavio neđelju dana nakon što je dobrovoljno napuštio posao koji je isprosio prije 6 godina, kod poslodavca kojeg imenuje autorom Pravopisa.

Da pojasnim – naš slučaj Pravopis crnogorskoga jezika pripisuje „Adnanu dr bez mr Čirgiću“ i prikazuje ga kao rezultat njegova golemog lingvističkog neznanja i, štoviše, gluposti.

Tako je Slučaj već na prvome ispitu svoje kritike pao. Jer da je kako valja pogledao impresum, naslovnu stranu i predgovor Pravopisa crnogorskoga jezika, uvjerio bi se da nije riječ o autorskome djelu Adnana Čirgića, već o priručniku koji potpisuje Ekspertska komisija za standardizaciju crnogorskoga jezika, odnosno prof. dr Milenko A. Perović, prof. dr Josip Silić i prof. dr Ljudmila Vasiljeva. U predgovoru Pravopisa jasno je rečeno da je Ekspertska komisija kao radnu verziju prihvatila tekst koji je pripremio Adnan Čirgić te da je na osnovu njega, uz Čirgićevu i pomoć Jelene Šušanj, sačinila to izdanje.

Slučaj, dakle, ne zna da kad za „lingvističko neznanje“ proziva Adnan Čirgića, zapravo pljuje po članovima Ekspertske komisije, a među njima i po Josipu Siliću, jednome od najznačajnijih južnoslovenskih standardologa. Osnovni preduslov „kritike“, odnosno elementarnu upućenost u to ko je autor knjige koju prikazuje, naš Slučaj, dakle, nije ispunio. Kad bih bio zlurad mogao bih reći da Slučaj ipak zna ko su autori Pravopisa, ali manipuliše činjenicama kako bi zaveo svoju malobrojnu publiku.

Drugi je preduslov, kako rekoh, elementarna sposobnost osobe da zna primjenjivati pravopisna pravila. Pa da vidimo kako tu stoji naš pravopisokritičar. Navešću samo prve dvije rečenice njegova teksta: „Da se razumijemo: dobar- pa čak i zadovoljavajući- pravopis nije lako napisati. Preciznije: nije lako uskladiti brojne- često međusobno suprotstavljene- kriterije o kojima treba voditi računa pri pisanju jednog pravopisa kao što su: uvažavanje fonološke i/ili morfološke realnosti, sistemnost, estetski kriterij itd.“ Kad me je svojevremeno molio da mu nađem daktilografa koji bi mu prekucao doktorat, mislio sam da je glavni problem Slučaja što se ne snalazi sa staroslovenskim fontovima, pa sam se potrudio da pronađem daktilografa koji je uspješno izašao na kraj s tim njegovim problemom.

No, kako sam ga godinama unazad podsticao da piše, a onda kao član Redakcije časopisa Lingua Montenegrina i posredovao u publikovanju njegovih članaka, uvjerio sam se da je Slučaj tehnički nepismen. Na njegovim tekstovima trebalo je – od naslova do literature – da se svaki put dobro pomuči iskusni lektor. Sad kad više nema nikoga od realnih prijatelja ko bi ga uputio na daktilografa ili lektora, a ona šačica ideološki napaljenih fb prijatelja u tome mu ne može pomoći, Slučaj je prinuđen da urbi et orbi demonstrira što sve ne zna. A ne zna, mučenik, da se u svim pravopisima na štokavskome govornome području, kakvo gođ ime jezika da u naslovu sadrži, pravi razlika između pravopisnoga znaka crte (–) i crtice (-).

Ono što u prve dvije rečenice svojega otkrovenja, a potom dosljedno u cijelome tekstu, koristi Slučaj nije ni crta ni ctica, već nešto između, dosad pravopisno nedefinisano. Koliko je stara i prevaziđena lingvistička škola kojoj Slučaj pripada, vidi se i po tome što on oznaku za nenaglašenu dužinu (ā) koristi kao oznaku za dugosilazni akcenat (â).

Neću da vjerujem da bivši filolog ne zna razliku između oznake nenaglašene dužine i oznake dugosilaznoga akcenta. Biće najprije da je razlog u tome što se i tu kao i mnogo drugđe vodi manirom predratnih lingvista. Ipak, krucijalna razlika između njih i njega nije ideološka no naučna. Oni su nauci dali nemjerljiv doprinos.

Slučaj koji kani „razvaliti“ Pravopis crnogorskoga jezika 10 godina nakon njegova štampanja, dakle, niti zna autora knjige, niti se umije služiti elementarnim pravopisnim pravilima.

A osim što ne umije pročitati impresum knjige niti primjenjivati pravopisna pravila (što tek reći za njegovu najavu s fb profila da kritika „izlazi u štampu“!?), Slučaj pokazuje i ozbiljne simptome amnezije. Zašto se naglo odlučio da poslije deset godina od publikovanja Pravopisa, poslije 6 godina rada na FCJK, tek nakon potonjih izbora prozbori o FCJK kao „udbaškom leglu“ i Adnanu Čirgiću kao „lingvističkoj neznalici“, bila bi nedoumica da nam Slučaj nije poručio da sve to vrijeme zapravo nije ni otvorio Pravopis, da je to učinio tek ovih dana, pa je kritika rezultat njegove sablazni onim što je tamo iznenada pronašao.

Sve bi to zvučalo kao fina uspavanka da Slučaja njegov bivši student pjesnik Đorđe Šćepović nije uhvatio kako malo zaobilazi istinu – ukazavši na podatak da se Slučaj u jednome svom članku iz 2011. godine pozivao upravo na Pravopis crnogorskoga jezika, precizno ga citirajući. Ko ne vjeruje pjesniku Šćepoviću, što je istina može provjeriti na ovome linku: http://www.fcjk.me/wp-content/uploads/2014/09/LM7.pdf

Slučaj se u svojim fb istupima između ostaloga okomio i na tzv. jotovanu varijantu crnogorskoga jezika, iznoseći stav da je ona zbog „sistemnosti“ i estetskih razloga neprihvatljiva i da je kao takvu treba odbaciti. Isti je autor, pak, u časopisu Lingua Montenegrina od 2010. do 2019. godine objavio 12 priloga od kojih je svaki pisan upravo jotovanom verzijom crnogorskoga pravopisa. Budući da van toga časopisa, čiji je osnivač i glavni i odgovorni urednik, pogađate –  Adnan Čirgić, Slučaj u potonjih 10 godina praktično niđe nije objavljivao naučne priloge, postavlja se pitanje odriče li se to Slučaj svojega tanušnog naučnog rada, na osnovu kojega je i izabran u zvanje docenta, na osnovu izvještaja koji je potpisao opet taj Adnan Čirgić, tada valjda meritorni stručnjak, a danas, nakon izbora, „lingvistička neznalica“.

Kako će Slučaj sigurno na ovu konstataciju zagraktati da on nije pisao jotovanom verzijom crnogorskoga pravopisa, no da mu je Redakcija lektorisala tekstove, unaprijed ćemo se zapitati zašto je sebi dozvolio da mu punih 9 godina i u cijelih 12 radova neko mijenja pravopis i đe je dosad bio da ukaže na taj problem!? Da je Slučaj htio, mogao je – poput drugih nekih autora – odabrati da mu rad izlazi na nejotovanoj varijanti Pravopisa, što redakcija časopisa LM ostavlja na izbor autorima priloga.

Potpisnika ovoga teksta, na samo njemu svojstven podilazeći način, Slučaj je godinama uvjeravao kako upravo radi na prilogu u kojem će definitivno dokazati da su ś i ź fonemi i time staviti tačku na svako osporavanje jotovane varijante crnogorskoga pravopisa. Kako mi je bilo poznato da su to pitanje prije njega drugi autori već riješili, nijesam s prećeranim entuzijazmom posvećivao pažnju Slučajevu otkriću, znajući koliko je zapravo bolno neupućen u crnogorsku jezičku problematiku, što je bila posljedica njegova mentalnog ograničenja – kao dobar đak naučio je i upamtio samo ono čime su ga njegovi profesori pȉtāli, pa je izvan kruga njegovih saznanja ostalo sve ono što je o Crnoj Gori mogao saznati da je samo bar htio pročitati neku od 170 knjiga koje je objavio ICJK/FCJK. No, s obzirom na njegovu glasovitu samozaljubljenost, Slučaju je najlakše bilo vlastitu ignoranciju proglasiti vrhunskim naučnim meritumom u montenegristici.

Zašto je potpisao Čirgićevu kandidaturu za Trinaestojulsku nagradu Slučaj je objasnio otpilike ovako – ta je nagrada svakako devalvirana, pa je takorekuć subverzivno kandidovao Čirgića, da ga praktično ponizi. Reče Slučaj i ubijedi sebe u to da će mu iko mimo kućnoga praga đe ionako važi za najpametnijega i najšarmantnijega, u to povjerovati.

Na jedno pitanje Slučaj ipak nikako da odgovori – hajde što je uporno objavljivao tekstove u časopisu čiji je glavni i odgovorni urednik Adnan Čirgić, nije bitno ni to što je Čirgića nominovao za najznačajnije državno priznanje, puštimo to što mu je Čirgić proputio da doktorira, a potom i pisao izvještaj za izbor u zvanje i na stranu to što se zaposlio na ustanovi čiji je Čirgić dekan – ali kako je sebi mogao dozvoliti da toj „lingvističkoj neznalici“ potpiše rezenziju za Dijalektologiju crnogorskoga jezika!? Istini za volju, to jeste nesporno najveći Slučajev naučni doprinos, a kad se ima u vidu da su Čirgićevi recenzenti američkoga izdanja te knjige prof. dr Mate Kapović i prof. dr Džozef Šaler, nema sumnje da Slučaj nikad nije bio ni tako blizu naučne elite kao kad mu se posrećilo da postane recenzent Čirgićeve Dijalektologije crnogorskoga jezika.

No, kad se jednoga jutra Slučaj probudio poslije nemirnih snova, kao posljedice osvježenja, shvatio je da više ništa nije isto i da se u obliku u kojem se probudio pod hitno mora oglasiti za žrtvu prethodnoga režima.

Ne časeći časa, ustanovu u kojoj je glockao platu punih 6 godina proglasio je udbaškim leglom, a njene čelne ljude načašćavao slikovitim nadimcima koje mi elementarna pristojnost ne dozvoljava da ovđe ponovim. I ne lezi vraže, kako je zapao u problem kako da se dodvori novome režimu, jer 6-godišnji rad u udbaškom leglu podrazumijeva 6-godišnje bivstvovanje na platnome spisku Udbe, a svoju žrtvu ničim opipljivim nije mogao objasniti, Slučaj je riješio da svu žuč ovoga svijeta izlije na one koji su mu godinama unazad izigravali dobroželateljne staratelje.

Pa kako nema ni najmanji osnov da ih optuži za lopovluk, mafijaško djelovanje ili nitkovluk, preostalo mu je jedino da im zalijepi jednu od onih dopadljivih etiketa što ih ne morate ni dokazivati jer u paranoidnoj svijesti uvijek figuriraju kao logičan izbor – udbaši. Za titulu žrtve to je bilo apsolutno nedostatno, pa je genije porazmislio kako da ih zvekne a da ih najviše zaboli i śetio se – „razvaliće“ ono za što misli da je njima životno važno (kao što je njemu fejsbuk) – Pravopis crnogorskoga jezika. Ali, avaj, ispostavilo se da život nije crtani film, premda Slučaj neodoljivo podśeća na Pera Kojota Supergenija, pa se od „lovca koji vuče racionalne poteze“, kako sam sebe nazva, strovalio do „stručnjaka“ koji ne zna ni upotrebu padeža, iako bi vam iz glave danima mogao deklamovati sve što je ikad pročitao i nabubecao iz sintakse padeža i glagola, a viđeli smo da se i s pravopisnim znacima jedva snalazi.

Kao ključni argument u osporavanju naučne zasnovanosti Pravopisa ponudio je svoj stav da oblik prijelaz „apsolutno“ u Crnoj Gori nije bio u dominantnoj upotrebi, iako taj svoj „apsolutni“ stav nije provjerio niti u jednoj jedinoj dijalektološkoj monografiji o crnogorskim govorima, a ima ih sijaset. Jer da jeste, vidio bi kako njegova ocjena „apsolutno netačno“ prevedena na jezik činjenica glasi „apsolutno tačno“. Ali to je standardni manir našega Stručnjaka – kad on nešto iz sveznajuće perspektive utvrdi, tim gore po činjenice. Drugi ubitačan argument koji Slučaj u svojoj kritici donosi je onaj da je „Čirgić dr bez mr“ u Pravopisu afiks –ov-/-ev- odredio kao infiks, a da je hrvatski jezikoslovac Ivan Marković 2012. godine dokazao da nije riječ o infiksu nego o sufiksu. Opijen osvježenjem Slučaj nas uvjerava da tradicionalna hronologija da 2010. godina za pune dvije godine prethodi 2012. godini više ne važi, pa da su, dakle, autori Pravopisa iz 2010. godine morali znati ono što je utvrđeno dvije godine kasnije!? Doduše, kad se ima u vidu da jedino još Tramp, Medo i Slučaj odbijaju da priznaju rezultat američkih predśedničkih izbora, možda mu ne bi trebalo zamjeriti ni ovu hronološku pobrkanost.

Zbog te posvemašnje pobrkanosti moram priznati da sam Slučaja oduvijek žalio. Od trenutka kad sam prije dvadeset godina kao student na času Staroslovenskoga jezika prvi put sreo mladoga asistenta kojega je autoritativni profesor poslao da skvasi sunđer, a ovaj se nakon 20 minuta vratio sa sunđerom suvljim od drenovine, Slučaja mi je nekako vazda bilo žao.

I kad je moljakao da mu pomognemo da nađe mentora i doktorira poslije 17 godina rada kao saradnik u nastavi, i kad se upleo u političke vode, željan pažnje i aplauza, a uskoro ljude koji su ga uveli u politiku počeo blatiti kao kakav ulični pljuvač, i kad mi se pravdao da su lascivne poruke koje šalje studentkinjama na fejsbuku dobre za reputaciju Fakulteta, i kad je nesporno znanje svih deklinacija i konjugacija staroslovenskoga jezika zamijenio bavljenjem tivatskim komunalijama, i kad mi se, onako spektakularno neduhovit, jadao da se zamjerio jednom Cetinjaninu koji nije razumio njegov prefinjeni humor oličen u poruci na fejsbuku da njegovu familiju treba politi benzinom i zapaliti, i kad mi je snishodljivo hvalio Čirgića i rad FCJK, i kad sam ga zimus gledao suznih očiju, zajapurenog i sluđenog, kako trabunja o tome da nije ono što je oduvijek bio – štraca, velim oduvijek sam ga žalio.

Zato ne žalim ni najmanje što je na FCJK dobio priliku i što smo naivno vjerovali da se Slučaj, uz malo pažnje i dosta pomoći, jednom možda može upisati u čeljad. Ne žalim, kažem, jer ljudski je griješiti, kao što sad uviđam da sam bio isuviše nepravedan prema nauku blaženopočivšega mitropolita Amfilohija. Nijesam, naime, imao dovoljno mudrosti da na vrijeme razumijem onu najduhovniju i najdublju misao koju je ikad izgovorio – ne pravi se pita od onoga.