Piše: Miodrag Vlahović
Prisustvujemo, dakle, situaciji bez presedana u novijoj američkoj istoriji.
Precizni Amerikanci su već dokumentovali tri prethodna slučaja kada odlazeći američki predsjednik nije želio da prizna izborni poraz i dočeka novog kako dolikuje. Istina, sva tri slučaja su s kraja XVIII i tokom XIX vijeka, kada su Sjedinjene Države bile tek u začetku procesa da postanu, prvo regionalna, a potom i globalna sila. Te priče (a pominju se postupak predsjednika Džona Adamsa prema njegovom rivalu, čuvenom Tomasu Džefersonu, pa poslije i onaj što se zvao Džon Kvinsi Adams, i tako dalje - kao ličnosti što im je nedostajalo moralne i političke snage da prihvate neumitno i javno čestitaju pobjedniku), imaju vrlo malo sličnosti sa situacijom u kojoj se sada nalazi (još uvijek) najmoćnija zemlja svijeta.
Jutrošnje vijesti govore da je izabrani predsjednik Bajden odnio pobjedu i u Arizoni, tom višedecenijskom uporištu republikanaca. Nema više našeg prijatelja Džona Mekejna, najćuvenijeg predstavnika Arizone, ali je sjećanje na njega i njegov spor i neslaganje - kako kažu Amerikanci “feud” - sa predsjednikom Trampom, ostavilo duboki trag, pa su neki politički komentatori i u tome našli objašnjenje za tijesnu pobjedu demokratskog kandidata i u toj saveznoj državi.
Tako je Bajden povećao razliku - od preostale dvije države pobijediće, kako stvari stoje, u Džordžiji, što je jedno od iznenađenja ovih izbora, a izgubiće, očekivano, u Sjevernoj Karolini. Ti rezultati, sami po sebi, ne bi imali posebnu važnost - Bajden je i bez Arizone bio na koti preko 270 elektorskih glasova - ali mogu biti od uticaja na poteze odlazeće administracije i ponašanje samog predsjednika Trampa.
I, dok izabrani predsjednik Bajden, uz opstrukciju praktično svih saveznih agencija i službi, formira svoj “tranzicioni tim”, koji će biti okosnica njegove buduće administracije, predsjednik Tramp nastavlja da prati stazu koju je odabrao od samog početka svog boravka u Bijeloj kući.
Kada sve bude bude završeno, istoričari i stručnjaci iz raznih oblasti će imati pregršt tema za publicističke poduhvate, uključujući one koji se tiču američkog političkog sistema i izbornih pravila i procedura, što je, na njemu svojstven način, ovih dana prokomentarisao i Sergej Lavrov, ruski ministar inostranih djela.
Amerika poslije Trampa ostaje zemlja koja je podijeljena, đe jedna strana optužuje drugu za radikalno i populističko skretanje udesno, dok se sa drugog pola čuju optužbe o “socijalizmu”, radikalnoj ljevici, a sve praćeno raznim teorijama zavjere. Na vanjsko-političkom planu SAD se sve više nalaze u ulozi takmaca sa narastajućom Kinom i hiperaktovnom Rusijom. Prošao je - istorija je pokazala - kratkotrajni period tzv. “unipolarnog svijeta”, jer je vakuum poslije nestanka SSSR neumitno okončan kineskim ekonomskim bumom, kojemu je slijedilo i vojno snaženje Narodne Republike. Donald Tramp nije izazvao taj proces, ali ga je, po svemu sudeći, ubrzao.
Kada se ovome dodaju ozbiljne “smetnje na vezama” sa EU, koje su karakterisale posljednje četiri godine, uključujuči NATO “zgode i nezgode”, nova garnitura u Bijeloj kući, u Savjetu za nacionalnu bezbjednost, kao i u Pentagonu i Stejt Departmentu, imaće pune ruke posla.
Na tom dugačkom spisku, u završnim poglavljima te “knjige naslijeđenih obaveza” nalazi se i naše predgrađe Evrope - (Zapadni) Balkan, region zaustavljen u projekcijama i procesima koji su, do prije nekoliko godina, obećavale kakav-takav progres prema Evropskoj Uniji. Bilo bi svakako pogrešno (i nekorektno) etiketirati samo Trampovu diplomatiju za zastoje i probleme na balkanskim prostorima, ali je, uz punu uzdržanost i oprez u iskazu, ipak jasno da juče promovisani projekti, dokumenti, obećanja i potpisi nisu značajnije doprinijeli poboljšanju ukupne situacije u našem okruženju. Možda su, nažalost, proizveli stagniranje ili regresiju, čak.
Predsjednik Bajden će biti okružen ljudima sa kojima je radio i kao senator i kao potpredsjednik. Oni, kao i on, poznaju svijet i “znaju đe je Balkan” i što se dešava kod nas.
To za Crnu Goru može biti od velikog značaja - odnosno od koristi i pozitivnog uticaja. Nema potrebe da bliže tumačimo i razjašnjavamo očigledno.
Oni kojima je izbor Bajdena razočaranje najbolje znaju zašto je to tako. Oni kojima je pripadnost evro-atlantskoj zajednici strateška politička i kulturna platforma - izbor Džozefa Bajdena juniora je nova šansa da odbrane sve što je Crna Gora postigla u posljednjih dvadesetak godina, ali i prilika da isprave sopstvene greške i propuste.
A toga - grešaka i propusta - nije bilo malo. Jasan stav o tome je početak oporavka i obnove.
Ili, kako se to govorilo u vremenima što su odavno prošlost: “Naš problem je veliki. Dakle, naše šanse su velike!”
(Autor je bio ministar inostranih poslova Crne Gore u vrijeme obnove nezavisnosti i naš prvi ambasador u Vašingtonu. Sada je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici. Iznijeti stavovi i mišljenja ne izražavaju nužno zvanične stavove Crne Gore.)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR