Demokratska tranzicija u tri vica

Piše: Andrej Nikolaidis

Bio jednom jedan vic, glasio je ovako...

Policija privede na saslušanje cetinjskog šanera. Narede mu: priznaj kome si prodavao parfeme i farmerice. Ovaj odbije saradnju sa organom vlasti, pa ga policajci ispendreče. Šaner podigne glavu, zauzme držanje narodnog heroja pred strijeljanje i kaže: Možete ubit mene, ali nikada nećete ubiti slobodno tržište.

Ljudi, hoću vam reći, gaje raznovrsne ideje o slobodi. Neko je spreman poginuti braneći slobodu svog plemena od izvanjaca; istovremeno je voljan čitav život provesti pod tiranijom vladara-suplemenika. Nekome se isti taj vladar i isto to pleme toliko gade da priziva osvajača sa strane – on misli da bi ga prosvijećeni osvajač, zapravo, oslobodio. Neko slobodu vidi u pobjedi velikosrpskog nacionalizma i uspostavi najklerikalnije vlade sjeverno od ISIL-a – one u Crnoj Gori. Neko, pak, u tome vidi povratak u srednjevjekovlje. Neko temelj slobode vidi u slobodnom protoku roba; neko, kao autor prepričanog vica, slobodno tržište vidi kao alatku globalne hegemonije i lopovluka.

Napisati ili steći 'Kapital'

Neko demokratiju vidi kao slobodu; neko, Lenjin, na primjer, pisao je je o "lažnom cvijeću na buržoaskoj demokratiji" i diktaturu proletarijata smatrao za jedinu istinsku demokratiju. Neko u tome što su na izborima pobijedili Draško Stanivuković i Zdravko Krivokapić vidi dokaz da demokratija funkcioniše; neko u tome vidi dokaz da nije mudro detonirati dinamit posred svoje kuće, bez obzira na to što će, ukoliko se glasanje organizuje među trgovcima dinamitom, tako biti odlučeno većinom glasova. Neko demokratiju vidi kao namjanje loš od svih sistema; neko je, Rembo, na primjer, napisao pjesmu "Demokratija". Ide ovako:

Zastava kreće u gnusan predeo, i naš žargon guši doboše.
U središtima mi ćemo hraniti najbezočniju prostituciju. Istrebićemo logične pobune.
U zemlje zabiberene i raskvašene! – u službi najčudovišnijeg industrijskog i vojnog iskorišćavanja.
Do viđenja ovde, bilo gde. Regruti dobre volje, mi ćemo imati zversku filozofiju; za nauku neznalice, za komfor razvratnici; crkavanje za svet koji ide. To je pravi marš. Napred, put!

Neko drži da slobode nema bez kapitalizma. Neko smatra da u kapitalizmu ne može biti slobode.

Čime stižemo do drugog vica. Kratak je.

Kada su Marksovu majku obavijestili da joj je sin napisao Kapital, rekla je: "Bolje bi bilo da ga je stekao."

Dva čovjeka iz dvije epohe

Bio sam na Marksovom grobu. Ne mogu se sjetiti imena groblja, niti rupe u memoriji želim krpiti google pretragom. U svakom slučaju, to je u Sjevernom Londonu. Jedno, ipak, pamtim. Preko puta ogromne Marksove glave i natpisa "Proleteri svih zemalja, ujedinite se" leži skromni, neupadljivi grob iračkog komuniste. Dva čovjeka, rođenjem bačena u dvije epohe; jedan iz Njemačke, drugi iz Iraka; slijedeći istu ideju o boljem svijetu, stigli su na isto sjenovito groblje, u samom srcu kapitalizma.

Iznad groblja, gore uz brijeg, smještena je ludnica. To bi bilo to: kratka povijest otpora.     

Treći vic o našoj demokratskoj tranziciji glasi ovako.

Avion se sruši u pustaru. Pad prežive Mujo i Haso. Svuda oko njih, dokle pogled seže, samo spržena, glinovita zemlja. Nakon dana lutanja, izgladnjeli, žedni, iscrpljeni, dva prijatelja zaključe da je smrt blizu. Tada Mujo ugleda balegu. Pomisli: "Prije nego što umremo, mogao bih se još jednom našaliti sa prijateljem. U džepu imam 100 eura, ali šta će mi novac kada ću uskoro biti mrtav." Zato je rekao: "Buraz, ako pojedeš ovu balegu, daću ti 100 eura."

Haso je, pak, bio optimista. Razmišljao je ovako: "Ako je tu balega, u blizini je stoka; a gdje je stoke, tu je i pastira. Spas bi mogao biti blizu. Preživimo li, tih 100 eura moglo bi mi valjati". Pa prihvati ponudu.

Najvažnije da kapital cirkuliše

Prođu još dva dana. Nigdje žive duše. Pustinja kao da je svakim korakom sve veća,  a njihova izmučena tijela sve manja. Tada naiđu na još jednu balegu. Haso je bio bijesan na sebe jer je dozvolio da poklekne pod pohlepom i ponizi se. Odlučan da se osveti prijatelju, ponudi mu: "Mujo, ako pojedeš ovu balegu, vratiću ti onih 100 eura."

Mujo je ovako mislio: "Da, uživao sam u tome što sam ga naveo da pojede balegu za novac koji mu, zapravo, i ne treba, ali bilo je to skupo zadovoljstvo. Balege na koje nailazimo možda znače da idemo putem kojim seljaci tjeraju stoku, a tada ni selo ne može biti daleko. Možda ipak preživimo. Bude li tako, trebaće mi novac." Stoga pojede ponuđeno.

Tek što je vratio pare u džep, udari se u čelo i vikne: "Kakvi smo mi idioti! Ti si pojeo balegu, ja sam pojeo balegu, a da pritom niko ništa nije zaradio."

Haso mu tada, sa spokojem kung-fu učitelja, objasni: "Nisi u pravu. Ne vidiš veliku sliku, ne razumiješ bit poretka. Najvažnije je da kapital cirkuliše."

Isto važi i za demokratiju: glasaš za ovoga i pojedeš ono što se ne jede, onda glasaš za onoga, pa pojedeš ono što se ne jede. Ali, to nipošto ne znači da si glup, još manje da sistem ne valja. Najvažnije je da vlast cirkuliše.

Tekst preuzet sa Al Jazeera Balkan a možete ga pronaći na ovom linku.