Živi četnici su naumili vršiti lustraciju nad mrtvim partizanima

Piše: Andrej Nikolaidis

Eto, izabrana je nova, prva postđukanovićevska vlada Crne Gore. Ako pitate Dritana Abazovića, potpredsjednika te vlade zaduženog za „koordinaciju bezbjednosnih službi“, to je demokratska, slobodna i reformska vlada. 

Predsjednik te vlade, Zdravko Krivokapić, u prvom javnom nastupu po imenovanju potvrdio je da se sa reformama neće čekati. Prvi potez vlade, rekao je Krivokapić, biće izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti. 

„Posao od primarne važnosti, jer svaka ozbiljna, demokratska i progresivna vlada prvo se uhvati izmjene zakona o vjeroispovijesti. Šta ćeš da jedeš, gdje ćeš da se liječiš, kakvo će ti obrazovanje djeca imati, kako sagraditi fabrike – nemoguće je rješavati sva ta pitanja dok ne središ zakon o vjeri. Još ako u prvih 200 dana rada vlade uspiješ 'da djeca radosna idu u školu i da nema dodatnih časova', kako je revolucinarno najavio Krivokapić, onda će smiraj naći i duša Pavla Đurišića“, piše mi Edin Avdić. 

Krivokapić je još rekao kako „ne može ekonomija biti važnija od vrijednosnog sistema“. Možda. Zavisi od toga kakav ti je vrijednosni sistem. No jedno je sigurno: posao vlade nije da zavodi vrijednosni sistem, ali jest da hendla uslove za razvoj ekonomije. 

Premijerov „ekspoze“ je, shodno Zdravkovom uvjerenju u prevlast duhovnog nad materijalnim, obilovao opservacijama o „životu i uopšte“ te uključivao i sretnu djecu koja trčkaraju ulicama od škole do kuće, dočim se cifre i konkretne mjere, pretpostavljam, nalaze na nekom drugom papiru. Iako kod njega ekonomija ne može biti preča od vrijednosnog sistema, Krivokapić ima stan i dvije kuće, od kojih je jedna vila na pjeni od mora. Ako mu je ekonomija tako dobra, a sekundarna, „vrijednosni sistem“, koji mu je primaran, mora mu biti jači nego onaj u Dalaj Lame. Dobar vrijednosni sistem proizvodi ne samo duhovnu, nego i materijalnu vrijednost – svjedoči Krivokapićev primjer.    

Krivokapićem vrijednosni sistem

Zdravko će, dakle, biti zadužen za vrijednosni sistem. Desna ruka mu je Vesna Bratić, ministrica vrijednosnog sistema, dakle nauke, obrazovanja i kulture, te sporta. Njen vrijednosni sistem je takav da za sebe kaže da je srpski nacionalista i ženski četnik. Boris Dežulović joj je „đubre ustaško“ i „magarac“, a Crnogorci ne postoje, nego su to „milogorci“ i „dukljani“, ljudi dostojni prezira jer su „pristali da se nad njima vrši etnički inženjering“.  

Za ekonomiju će biti zadužena Zdravkova lijeva ruka, njegov takoreći zet.  

Dritan, „koordinator bezbjednosnih službi“, dođe mu nešto kao Zdravkov pendrek. 

Dritan je, kao što znate, završio sarajevski Fakultet političkih nauka. Senad Avdić mi je nakon izbora u Crnoj Gori pisao kako je mislio da, nakon Vojislava Šešelja, Nenada Kecmanovića, Emila Vlajhija i Nikole Poplašena, sarajevski FNP nema više ništa da ponudi svijetu. A onda se ukazao Dritan Abazović. 

Jednom sam sa prijateljem iz Sarajeva šetao Barom. Idemo mi tako, gladni, kad ono sa naše desne strane – buregdžinica. Na staklu velikim, crvenim slovima piše: „Sarajevske pite“. Uđemo mi, naručimo, da probamo barski sarajevski burek. Prijatelj uzme zalogaj, zamalo povrati, a onda tužnim glasom pita vlasnika: „Šta smo vam, bolan, mi Sarajlije skrivili“? Dođe mi da isto pitanje, samo sa druge strane, uputim rukovodstvu FNP-a. Ali neću, jer vrlo dobro znam odgovor. Dritan Abazović je, na neki, ako ništa ono na „metafizički“ način, nevoljna osveta Sarajeva Crnoj Gori i Milu Đukanoviću za period 1992-1995. Napomena za naročito zlobne i naročito glupe čitaoce: ovo je, kao i veći dio teksta gore, ironija. Ostalo su znakovi interpunkcije i sarkazam.  

Za zdravlje vlade i građana staraće se nova ministrica zdravlja, doktorica... ne da mi se sad guglati kako se zove. Ona je funkciju, pretpostavljam, zavrijedila time što je, doduše bezuspješno, liječila Amfilohija Radovića. Ili ju je za funkciju preporučilo to što na Amfilohijevoj sahrani nije nosila masku. Ili je, ipak, za imenovanje bilo presudno to što je dozvolila da u odjel za COVID podgoričke bolnice, kojim je šefovala, sa ulice, mimo svih zdravstvenih i zdravorazumskih procedura, upadne gomila ljudi, na čelu sa ambasadorom Srbije Vladimirom Božovićem, i odatle odnesu Amfilohijevo tijelo.   

Lustracija protivnika klerikalizacije i nacionalizma

Nova vlada bi, kako se najavljuje, mogla donijeti i Zakon o lustraciji. E to će biti istinski spektakl. To čekam sa većim nestrpljenjem nego četvrtu sezonu Stranger Things.  

Slutim, međutim, da bi tu moglo biti problema. Lustracija u zemljama Istočnog bloka sprovedena je zato da bi bili uklonjeni kadrovi koji bi mogli omesti uspostavu kapitalizma. Lustrirani su komunisti. Đukanović i njegovi to nisu – oni su ultra neoliberali. Oni su kapitalisti. Oni nisu nacionalizovali imovinu zapadnih kompanija, nego su tim kompanijama (i sebi) prodavali javna dobra. Osim toga, oni su Crnu Goru uveli u NATO i primakli Evropskoj uniji. Nisu baš tip istočnoevropskih komunista u prvim danima po padu Berlinskog zida, zar ne? Neoliberalni lopovi su, to je takozvani „evropski standard“,  predmet interesovanja policije, tužilaštva i zatvorskih čuvara, ne predmet lustracije.   

Ako se pitate kako bi u praksi izgledala lustracija u Crnoj Gori, da vam pojasnim. Lustrirao bi Daka Davidović, ratni Karadžićev ministar. Lustrirala bi nacionalistička, ratnohuškačka SPC. A lustrirao bi i Zdravko Krivokapić, čovjek sa podgoričkog svečanog dočeka Nikole Kavaje, od strane američkog pravosuđa osuđenog na 65 godina robije zbog terorizma, uhapšenog, takođe, i tokom akcije „Sablja“, nakon ubistva Zorana Đinđića.    

Prava meta najavljene lustracije, dakako, nisu kapitalisti. Meta su borci protivnici klerikalizacije i nacionalizma, pojednici nad kojima su crkva i pendreci velikosrpskog nacionalizma pod firmom lustracije naumili izvršiti odmazdu i ukloniti ih iz javnog prostora, a po potrebi i sa slobode. Živi četnici su naumili vršiti lustraciju nad mrtvim partizanima, u praksi je sprovodeći nad njihovim nedostojnim nasljednicima.  

Najavljena lustracija za cilj ima pripremiti teren za revizionističke trupe i navodno nacionalno pomirenje, dakle izjednačavanje četnika i partizana, uz uspostavu Srpske pravoslavne crkve kao vrhovnog istorijskog, „vrijednosnog“ i političkog autoriteta.   

Što bi rekao Sejo Sexon i njegovo „Zabranjeno pušenje“: lustriraš me, majke mi.