Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore, Cetinje

Za Antenu M piše: Miodrag Vlahović

Ne, nije naše Ministarstvo vanjskih poslova na Cetinju. Niti će, kako stvari stoje, tamo biti, u nejasnoj budućnosti koja je pred nama.

Činilo se, prije nekoliko godina, kada je bivša Vlada Crne Gore donijela odluku da renovira nekadašnje Rusko poslanstvo - divnu zgradu koja je godinama zvrjala prazna i zapuštena (zapuštena baš kao i naše sjećanje na crnogorsku diplomatiju i njene najbolje izdanke), da će povratak Ministarstva u prijestono, istorijsko, slavno crnogorsko Cetinje biti potvrda jednog novog, emancipatorskog odnosa i politike samosvijesti o našoj povijesti, ali i o našim državnim/nacionalinim interesima i budućnosti.

Elegantna istorijska zgrada je ostala prazna. Uzaludni su bili razgovori i ubjeđivanja. Uzalud javni i privatni apeli naših intelektualaca. Uzalud podsjećanja koliko bi to bilo važno za crnogorsku svijest, za povraćaj osjećaja pripadnosti istoriji i kulturi koje su brutalno zbrisane i u krvi udavljene 1918. i u godinama koje su slijedile. Uzalud i sjednice Savjeta Prijestonice!

Ništa nije pomoglo. Tri i po miliona eura su uložena, ali je inercija - politička, profesionalna, diplomatska, ljudska - još jednom bila jača. Obnovljena zgrada starog poslanstva Rusije na Cetinju je i dalje prazna.

Nomina odiosa sunt. Nije ovo tekst o imenima i o odgovornosti, pa čak ni onoj pojedinačnoj, koju je lako utvrditi.

Ono što nas brine, u vremenu koje svi dobro vidimo, jeste da propuštanje da se obrati pažnja, da se posveti briga, da se odnovi staro i stavi u upotrebu - u novom, modernom dobu, kada svijest o sopstvenom identitetu i istorijsko pamćenje predstavljaju podament samopoštovanja jedne zemlje i jedne države - ne umijemo, ne želimo i, izvinjavamo se, izgleda da i ne smijemo da sebe i druge podsjetimo i da stalno podsjećamo ko smo i odakle dolazimo.

Citirali smo, ovih dana, Džordža Santajanu (Santayana), američkog filozofa španskog porijekla, i njegovu čuvenu “Oni koji se ne sjećaju prošlosti su osuđeni da je ponavljaju”. Istinito, do kostiju.

Značajni fragmenti našeg istorijskog pamćenja i našeg sjećanja su na Cetinju. I ne samo gore, podno našeg Lovćena. Nije bilo i nema opravdanja da se tome ne vraćamo.

(Tu svako za sebe odgovara i od sebe mora da podje. Zato nam je drago što je ovih dana posebno izdanje italijanskog istorijskog časopisa “Nova savremena istorija” u završnici pripreme - u cjelosti posvećeno “post-1918” godinama u Crnoj Gori.

Takođe, želimo da zahvalimo i doskorašnjem ministru odbrane, g. Boškoviću, što je, zajedno sa saradnicima, podržao pokretanje projekta u Arhivu General-štaba Italije, koji će rezultirati sakupljanjem raspoložive dokumentacije o našoj zemlji po okončanju Prvog svjetskog rata, kao i o oficirima i vojnicima Crnogorske vojske, interniranim u Italiji tih tragičnih godina.

To je, ujedno, velika obaveza za naše dvije ambasade u Rimu - one pri Italiji i one pri Svetoj Stolici - ko god da budu ambasadori na te dvije značajne adrese.)

Vidjećemo, da se vratimo Cetinju, što će biti sa obnovljenom i uređenom zgradom Ruskog poslanstva. Njome sada odjekije praznina i tišina našeg neznanja i nebrige, našeg odsustva odgovornosti i samopoštovanja.

Dok se ne sjetimo - ili, dok neko drugi, umjesto nas, ne da/pošalje neku briljantnu ideju - ostaje nam mogućnost da turistima, kada nam se vrate, poslije pandemije, pokazujemo jedno drugo poslanstvo, na njihovom putu do našeg Manastira, pored našeg dvora i naše Biljarde, pod pogledom našeg Ivana Crnojevića, i natrag:

“A ova mala bijela kuća, u kojoj je sada Etnografski muzej Crne Gore, je, nekad davno, prije nego što je Crna Gora ugušena i ukinuta 1918. godine, bila Srpsko poslanstvo. Da, ambasada Srbije, to se sada tako kaže. U njoj je rođen Aleksandar I Karađorđević, čiju su majku Zorku Petrović Njegoš, našu tragičnu princezu, za tu potrebu morali da prenesu iz dvora, ovoga ovdje, da bi srpskog princa i prestolonasljednika rodila baš u Poslanstvu.

Zašto? Zato što nasljednik srpskog prijestola mora biti rođen na srpskoj teritoriji - a to je bila jedina srpska teritorija u Crnoj Gori, pa je mogla da posluži toj svrsi.”

“Zaista?”, možda bi upitao neki znatiželjni turista.

“Da, zaista, dragi prijatelji. Jedina srpska teritorija u Crnoj Gori. A sada idemo na kafu u poslanstvo carske Bugarske. To je prekoputa. Možda sretnemo i šefa crnogorske diplomatije tamo. Naše novo ministarstvo vanjskih poslova je ođe, đe i pripada. Sad je pauza, a ministar voli da popriča sa građanima, kad ima vremena.

Stari crnogorski običaj, znate!”

(Autor je nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore, a sada je crnogorski ambasador pri Svetoj Stolici i Malteškom redu. Iznijeti stavovi i mišljenja ne održavaju nužno zvanične crnogorske pozicije.)