Kraj Đukanovićeve ere?

Piše: Michael Martens, Beč

Zaista se dogodilo: prvi put od uvođenja višepartijskog sistema prije tri decenije, Crnu Goru vodi vlada bez učešća „Demokratske partije socijalista“ i predsjednika Mila Đukanovića. Parlament u Podgorici je u petak veče sa najtješnjom mogućom većinom od 41 od 81 poslanika izabrao neafirmisanog političara Zdravka Krivokapića za novog šefa vlade najmanje države nekadašnje Jugoslavije. Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, ili skraćeno DPS, bila je, kao i uvijek, najjača snaga na parlamentarnim izborima krajem avgusta, ali 35 odsto glasova nije bilo dovoljno za očuvanje vlasti.

Nova vladina koalicija izuzetno je heterogena. Podržavaju je tri saveza, koji su opet sastavljeni od više desetina malih i vrlo malih partija, od kojih neke imaju suprotstavljene političke orijentacije. To nije jedini razlog zašto je neizvjesno da li će promjenu vlade zapravo pratiti promjena vlasti. Ovo će zavisiti i od toga da li je novajlija Krivokapić dorastao oštroumnom taktičaru Đukanoviću.

Mandat Đukanovića na mjestu predsjednika traje do 2023. Pored toga, on ostaje predsjednik DPS-a, koji ne samo da čini najveću parlamentarnu partiju, već nakon tri decenije na vlasti takođe kontroliše velike djelove državnog aparata i pravosuđa. Samo to bi u mnogome moglo otežati sprovođenje nekih reformskih obećanja koje je dala nova koalicija. Pored toga, postoji i problem ograničenog budžeta. To nije samo posljedica pandemije korone, koja je uticala na turističku sezonu ove jadranske države na sličan način kao u susjednoj Hrvatskoj.

Ograničenja budžeta su takođe povezana sa ambicioznim projektom auto-puta za povezivanje crnogorske obale sa srpskom prijestonicom Beogradom. Na osnovu studija o očekivanoj profitabilnosti ove trase, Evropska investiciona banka je nekoliko puta odbila finansiranje ovog projekta. Crnogorski dio projekta vrijednog milijardu dolara, koji gradi "China Road and Bridge Corporation", umjesto toga, u velikoj mjeri se finansira kineskim kreditima. Kvaka je u tome da je: izgradnja autoputa u Crnoj Gori dugotrajna i skupa, jer teren snažno podsjeća na Švajcarsku, ali ne i finansijske mogućnosti Crne Gore.

Prva rata zajma od skoro 945 miliona dolara koju je „China Eskim Bank“ stavila na raspolaganje za jednu dionicu mora biti vraćena 2022. godine. Sada nova vlada tvrdi da je projekat precijenjen. Ona to pripisuje činjenici da su crnogorski kooperanti povezani sa DPS-om dobili mnogo podizvođačkih narudžbi po "naduvanim" cijenama. Stoga novi premijer Krivokapić želi da se svi ugovori provjere i po potrebi ponovo o njima pregovara. Iz Pekinga još uvijek nije bilo zvanične reakcije.

I druga vladina obećanja su izuzetno ambiciozna. Zakon o utvrđivanju porijekla imovine treba da rasvijetli korupciju posljednjih decenija. Posebno ga promoviše Dritan Abazović, šef liberalne koalicije „Crno na bijelo“ koja je dio vlade. Abazović, Crnogorac, Albanac, potpredsjednik je u novoj vladi i smatra se mladim reformski orijentisanim političarem koji želi da ubrza približavanje Crne Gore EU. Međutim, neizvjesno je da li bi zakon o utvrđivanju porijekla imovine, koliko god da je s obzirom na situaciju u Crnoj Gori neophodan, mogao biti primijenjen.

Đukanović, za koga se smatra da je izuzetno bogat, a u životu samo bio profesionalni političar, vjerovatno ne bi bio direktno pogođen zbog predsjedničkog imuniteta. Pored toga, za sprovođenje takvog zakona bilo bi potrebno pravosuđe koje nije podložno Đukanovićevom uticaju. Međutim, nova vlada nema tropetinsku većinu u parlamentu neophodnu za pokretanje kadrovskih promjena u vrhu javnog tužilaštva.

„Za sprovođenje zakona o porijeklu imovine neophodna je reforma pravosuđa, ali aktuelna većina za to nije dovoljna“, potvrđuje Norbert Beckmann-Dierkes, šef beogradske kancelarije Fondacije Konrad Adenauer, koji je takođe odgovoran za Crnu Goru. Za uspješnu reformu pravosuđa, nova vlada stoga mora da se obrati etničkim manjinama zastupljenim u parlamentu, kao i onim djelovima DPS-a koji su reformski orijentisani, rekao je Beckmann-Dierkes.

Takođe je nemoguće predvidjeti kakva će biti kohezija raznolike koalicije. Jedini zajednički imenitelj im je protivljenje Đukanoviću i DPS-u. Pored toga, spektar pogleda je prilično širok. Najjača snaga u novoj vladi, koalicija „Za budućnost Crne Gore“, zalaže se za bliske veze sa Srbijom. U njihovim redovima čuju se glasovi koji pozivaju Crnu Goru da napusti NATO, okrene se od EU i prekine odnose sa susjednim Kosovom. Takvi glasovi naravno neće prevladati u vladi, jer druge dvije grupe, koalicija „Mir je naša nacija“ i prije svega snažno civilno i ekološki orijentisana koalicija „Crno na bijelo“, ne dijele takve ciljeve. U nedavno potpisanom sporazumu su se  koalicioni partneri saglasili da održe članstvo u NATO-u i proces pristupanja EU. Međutim koliko dugo će prosrpska politička grupacija podržavati zapadni kurs ne može se predvidjeti.

U novoj koaliciji takođe ima mnogo toga što bi u pogledu sadržaja trebalo premostiti. Premijer Krivokapić je u politiku ušao kroz proteste protiv vjerskog zakona, a koji bi navodno diskriminisao Srpsku pravoslavnu crkvu. To što je najavio da će njegova vlada imati dvanaest ministarstava, pozivajući se na dvanaest apostola, u najmanju ruku je neobično i ni u kom slučaju nije privlačno za sve u opoziciji. Jer Crna Gora je mala, ali ovo neće spriječiti da ostane duboko podijeljena.

Gotovo trećina slovenskog pravoslavnog stanovništva u zemlji baštini srpski nacionalni identitet. Po njima, Crnogorci su srpsko pleme i nije trebalo da se odvajaju od Srbije 2006. godine na referendumu o nezavisnosti.

Većina stanovništva, s druge strane, ideološki se povezuje sa crnogorskom državnošću koja je već postojala između 1878. i 1918. Đukanović i DPS sistematski promovišu crnogorsku nacionalnu opciju od 2006. godine.

Đukanović je to ponovo demonstrirao nekoliko dana prije promjene vlasti tako što je ambasador Srbije u Crnoj Gori protjeran iz zemlje. On je slijedeći srpsko-nacionalističko tumačenja istorije, nezavisnost Crne Gore nekoliko puta opisao kao istorijski incident, a nestanak crnogorske države 1918. godine kao čin slobodne volje za ujedinjenjem sa „bratskom Srbijom“.

To je u suprotnosti ne samo sa istorijskim činjenicama, već prije svega sa trenutnim većinskim raspoloženjem u Crnoj Gori, zbog čega je beogradski ambasador nakon više puta ponovljenih istupa konačno proglašen personom non grata.

Pri tome velikosrpski diplomata u Podgorici sigurno ima saveznike. Nova ministarka prosvjete Vesna Bratić se, na primjer, izjašnjava kao dio srpskog naroda. Svoje sunarodnike, koji se u nacionalnom smislu definišu kao Crnogorci, opisuje kao žrtve „eksperimenta etničkog inženjeringa“. Međutim, takvi stavovi ministarke teško da mogu biti primijenjeni u obrazovnoj politici ili čak u školskim programima, jer bi to produbilo društvene podjele  i razbilo koaliciju. Moguće je da je upravo ta konstelacija garancija da se Crna Gora neće okrenuti srpskom nacionalizmu, koji neki već vide na djelu.

U svakom slučaju, preuranjeno je proglašavati kraj Đukanovićeve ere.

„DPS ima dobro organizovanu infrastrukturu i jak lokalni politički uticaj. Ako nova vlada ne bude uspjela da prevaziđe podjelu u društvu koja je bila evidentna tokom i prije predizborne kampanje i da napravi političku ponudu za cijelu Crnu Goru, krhka većina u parlamentu lako bi mogla da se raspadne “, spekuliše Beckmann-Dierkes. Da li će nova vlada moći da ukine Đukanovićevo kleptokratsko nasljeđe, vidjeće se stoga u prvoj godini njenog mandata - pod uslovom da koalicija traje toliko dugo.