Higijeničar sa Pantovčaka

Piše: Dino Mustafić

I ja sam bio među onima koji su bili obradovani izborom Zorana Milanovića za predsjednika Hrvatske. Vjerovao sam da će njegov izbor poboljšati vrlo narušene međudržavne odnose između Hrvatske i BiH koji se reflektiraju i na unutrašnjem planu sve izraženijim antagonizmom između Bošnjaka i Hrvata.

Nama je nužno potrebna prijateljska politika susjeda iz Zagreba i Beograda, pa sam gajio nadu da će stizati drugačije poruke od onih koje je emitirala gospođa Grabar-Kitarović. Nisam zaboravio stavove Milanovića iz perioda kada je bio premijer i izgubio izbore zato što je igrao na pogrešnu kartu desnice vjerujući da na taj način može pridobiti šatoraše i veteransku populaciju, a oni su mu okrenuli leđa.

Na njegovu žalost, dobio je opravdan šamar i od ljudi iz centra i ljevice razočarani onim što je govorio tada, pored ostalog, i o Bosni i Hercegovini. U njegovom političkom saldu bilo je tu i drugih njegovih promašaja, kao dolazak u Mostar 2014. godine kada je pod agendom “potpora Hrvatima” bio u misiji spašavanja Dragana Čovića.

Naivni, među kojima ubrajam i sebe, pomislio sam da je on iz toga izvukao političke pouke i da neće ponavljati sa predsjedničke pozicije istovjetne zablude. Međutim, Milanović kao da je  HDZ-ov dužnosnik, pa ne pravi razliku između bosanskohercegovačkih Hrvata i HDZ-a i Dragana Čovića.

Sada je svima jasno da on neće svoj mandat voditi u duhu politike dobrosusjedstva poput Ive Josipovića i Stipe Mesića, a to su bile godine koje su se temeljile na poštivanju suvereniteta prvog susjeda. Nije prerano niti pretjerano reći da Milanovićev stav prema BiH odražava njegov politički i karakterni profil neznalice punog predrasuda i uvriježenih stereotipa.

On doživljava Bosnu kao nepoznati orijent, nešto tamno i daleko, zaostalo i primitivno, a legitimno političko htijenje za građansku državu ironično komentariše: “Dakle, još jednom govorim, građanska država je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”.

Kada ovo izjavi predsjednik države jasno je kako državni odnosi sa BiH ne mogu biti dobri, da ovakav uvredljiv iskaz nije samo neuspjela literarna metafora nekog higijeničara sa Pantovčaka već u sebi ima elemente verbalnog nasilja koji onemogućava političku javnu raspravu.

To je nastavak Čovićeve retorike koji građanski koncept BiH zove islamskom državom sa jasnom radikalizacijom političkog diskursa islamofobije u kojem je danas musliman poistovjećen sa islamskim terorizmom ili nekim drugim oblikom opasnosti.

Izborni zakon kojeg ultimativno želi nametnuti Čović uz podršku zvaničnog Zagreba, i to po hitnom postupku – uz obrazloženje kako se time Hrvatima kani vratiti dostojanstvo i osjećaj da su svoji na svome, jer će u protivnom i dalje ostati građani drugog reda, jeste nastavak segregacijske politike HDZ-a čiji je učinak kao „čuvara“ hrvatstva zapravo „nepostojanje Hrvata u pola države“.

Agresivno i nepristojno se pokušava lažirati etnička ugroženost Hrvata u Federaciji BiH potkrepljujući to izborom Željka Komšića u Predsjedništvo BiH kao člana iz reda hrvatskog naroda. Podsjećanja radi po onom istom zakonu kada je i Čović bio član Predsjedništva BiH.

Po postojećem izbornom zakonu glas svakog Hrvata na prostoru Federacije vrijedi jednako. Ono što želi Čović jeste podjela na pravovjerne i Hrvate drugog reda. Nije teško pogoditi da „legitimni“ budući član Predsjedništva može biti isključivo samo sa članskom kartom HDZ-a koji će pobrati glasove na relaciji od Neuma do Livna, pa taman to bilo i dva puta manje od onoga ko ih dobije u ostatku zemlje.

Slično bi bilo i s Domom naroda federalnog, a onda, po Čovićevoj logici, i državnoga parlamenta. Jer, među 17 delegata federalnog Doma naroda niti na jedno mjesto ne bi mogli računati Hrvati Sarajevskog ili, recimo, Unsko-sanskog kantona. Oni nisu dovoljno bitni za kriminogenu HDZ-ovu oligarhiju koja ih na sopstvenoj kućnoj adresi tako želi učiniti građanima drugog reda.

Međutim, to je konstantna karakteristika etnopolitike koja sve svodi na nacionalnost i dominaciju na onom dijelu teritorije gdje određena zajednica ima većinu. HDZ reducira sve građane na njihov etnicitet i ne želi prihvatiti da postoje neki građani kojima nacionalnost nije toliko važna i koji imaju dvojnu ili trojnu nacionalnost, odnosno koji imaju prvenstveno osjećaj lojalnosti i pripadnosti državi, odnosno državljanstvu koje imaju.

To znači da se osjećaju kao građani koji ne pristaju na prebrojavanje krvnih zrnaca. U okviru nacionalističke logike građana uopće nema, niti ih može biti. Jednostavno je nemoguće. Jasno je da ovakav politički model jeste kolac zla u srce multietničkog bića BiH koje je urušeno ratovima 90-ih. Sve etničke zajednice doživjele su u raznim historijskim periodima proganjanja i poniženja, patnju i stradanje, obnavljali svoje strahove i neprijateljstva kada god su se narodi vodili politikom razdvajanja.

Sada se želi politički zakucati kroz Izborni zakon elementi udruženog zločinačkog poduhvata ekskluzivnih i etničkih čistih teritorija. Ova moralna oronulost koju forsira Milanović u javnom diskursu nadmeno i kolonijalno patronizirajući jeste odsustvo iskustva i znanja o Bosni kao zemlji koja je svojim modelom života i kulturno-historijskim naslijeđem mogla i drugim dijelovima svijeta biti primjer za razmišljanje.

Pripadam onoj generaciji koja se već zamorila objašnjavajući svoje djetinjstvo i mladost drugima kako je moguće da postoje gradovi i ljudi pod nebeskim svodom koji iskreno žele da razumiju drugog, žive sa njim i poštuju različitosti. Takav život sam upoznao u svom rodnom gradu i u zemlji koju dobro poznajem – gdje je trajno i intimno susretanje hrišćanskog, islamskog i jevrejskog, rijetka koegzistencija između religija i kultura bila plod instinktivne i pragmatične mudrosti – kako preživjeti zajedno – za koju sam siguran da ima veliko duhovno zračenje koje nikada ne može i neće razumjeti ljudi poput Zorana Milanovića.

Građanska Bosna jeste ideja čije su vrijednosti protivotrov za kontaminaciju identitetskih zastranjivanja koji su put nesreće za raznolikost kultura i univerzalistički princip. Raspadanje naše države na tri etnička feuda koju protežira tuđmanovska doktrina sljedbenika Milanovića izazvala bi nepopravljivu moralnu degradaciju, koja već sada prijeti ljudskom društvu i koja može raspaliti neslućena varvarstva. Njemački sociolog Ulrich Beck predložio je da Evropska unija označi put kosmopolitizma u okvire pojmovnog modela koji integriše različite načine da se živi drugost. U njegove dvije knjige objavljene 2004., Das kosmopolitische Blick

(Kosmopolitski pogled) i Das kosmopolotische Evropa

(Kosmopolitska Evropa) analizira društvenu i pravnu stvarnost savremene Evrope, i predlaže jedan skup kategorija koji omogućuje da se definiše takav projekat. Milanović koji je neodmjeren i nije diplomata već se ponaša neprimjereno kao svađalačko derište ne razumije kako dobra politika se sastoji ne izboru realizama nasuprot idealizmu ili obrnuto, nego u pozivanju i na jedno i na drugo. I zato treba postaviti neki ideal koji je dobrobit za sve narode i stvoriti sredstva da se on ostvari.

A to je evropski identitet koji se pak definiše kao razložno upravljanje pluralitetom. Historija BiH kao i Hrvatske jesu poglavlja ratova, to je i ljudska historija, ali ne možemo odustati od ideala koji će prevazići strah za korak dalje koji neće sputavati i opteretiti nove generacije. Ako civilizacija nije bila naša prošlost, može biti izvjesna budućnost zahvaljujući djelima odgovornih i pametnih ljudi.

Izvor: Tačno