Oslobodioci nacionalne izdaje

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Žmurenje međunarodne zajednice, prethodna duga vlast kralja Nikole, socijalno nezadovoljstvo i španjolka išli su krajem 1918. godine na ruku ondašnjim „oslobodiocima“. Stotinu godina kasnije razlika je u tome što umjesto španjolke imamo koronu. No jednom će i korona stati, pa ćete viđeti snagu proevropskoga, građanskoga i suverenističkoga pokreta u Crnoj Gori! A i ako ne stane korona, opet ćemo se organizovati – jer bolje je i stradati od korone no tiho umirati pod izdajničkom rukom koju je opet zapalo da diriguje sudbinom Crne Gore.

„Da sam u san snijevala, / od sna bih se pomamila“ – stihovi su jedne žene koja nabraja porodične nesreće što su je u kratkome periodu snašle. Čini se da taman tako izgleda crnogorska postizborna društvena zbilja, od oslobodilaca oslobođena potrebe i privida o minimumu građanske korektnosti. Nije ovaj osvrt motivisan namjerom da pobroji sve oslobodilačke poduhvate nove vlasti niti bi to bilo moguće u tekstu ove vrste. On je samo motivisan željom da se ne otćuti pred endemskom crnogorskom izdajom državnih interesa.

Ako je prvih dana septembra još bilo razloga da se opravda naivnost onih kojih su pružajući podršku Uri očekivali ulazak u društveni prosperitet, raskid s nepotističkom praksom u svim poljima društvenoga života, depolitizaciju ustanova i sl., današnja vjera u moć i dobru namjeru političkih predstavnika te političke stranke ne samo da je utopija no je opravdavanje izdaje crnogorskih nacionalnih interesa. Što ćutnja na nebrojene društveno devijantne poteze nove vlasti ne nailazi na osudu međunarodne zajednice čiji predstavnici prisustvuju blagoglagoljivim razgovorima s ministrima i drugim predstavnicima nove vlasti, u tome i nema velikoga čuda. Reklo bi se da se predstavnici te zajednice ne žele otvoreno miješati u unutrašnja pitanja crnogorskoga društva.

U prethodnom periodu suverenističke i građanske snage imale su previše povjerenja u crnogorske ambasadore koji su propuštili priliku da urade svoj posao – da tu međunarodnu zajednicu upoznaju s mimikrijom klerofašističkih i kleronacionalističkih pokreta koji su, potpomognuti slobodarskom retorikom Ure i intelektualaca koji su proistekli iz nekadašnjega suverenističkog pokreta, nakon izbora sunovratili Crnu Goru u ralje velikosrpstva iz kojih se prije deceniju i po jedva izvukla. Istina, bilo je među tim ambasadorima i onih (rijetkih) koji su radili svoj posao – reklo bi se preko granice dobroga ukusa dojučerašnjega ministra vanjskih poslova. Takvi su nagrađeni opozivom, poput Mića Vlahovića, ili se čeka da za koju neđelju silom zakona budu opozvani odlaskom u penziju, poput Nebojše Kaluđerovića ili Željka Perovića. Ovi će ostali, zar ko u to sumnja, iz solidarnosti odmah vratiti ukazano im povjerenje i tako stati uz svoje proćerane kolege.

Crnogorski građani, reklo bi se, navikavaju se na novu stvarnost. Nakon što nas je ubijedio da se snagom vjere i planine mogu pomjeriti, nakon što je poljubio svaku ruku koja mu se na putu trefila, liše ženskih – koje mu očito nijesu privlačne, novi je premijer formirao Vladu. Formirao ju je na principima čijom je kritikom uzjahao na vlast: kritikujući nepotizam, postavio je svoje upotrebljive rođake i svojtu, a budući da potiče iz bratstva koje bi ga se uglavnom odreklo, rupe je popunio ljudima iz SPC mreže; kritikujući miješanje u crkovni život, iz crkovnih struktura angažovao je „eksperte“; kritikujući netransparentnost bivše vlasti, sve je svoje odluke donio u dubokoj tajnosti; kritikujući preveliko zaduživanje, zadužio je Crnu Goru za neđelju više no bivša vlast za godinu; boreći se za strogu odvojenost različitih stubova vlasti, izabrao je ministre koji unaprijed obesmišljavaju eventualne odluke državnoga parlamenta i sudova.

Ono što on ne stigne, a zbilja mu se mora priznati da je u dobroj kondiciji, to obave njegovi ministri. Tako je ministrica četnik depolitizovala Univerzitet Crne Gore uvođenjem u Upravni odbor otpadaka bivše vlasti, poput Rajke Glušice, funkcionerke Ure, čija se ugroženost od bivšega režima ogleda recimo u dodjeljivanju stana u zgradi Vektra, mimo konkursa, iz kvote jednoga bivšega rektora. Ili Buda Aleksića i Vladimira Božovića, poznatih nestranačkih boraca za crnogorske ustavne vrijednosti. I sve se to zbiva uz ćutnju i strah rukovodilaca naših institucija koji, videći da je velikosrpski vrag odnio crnogorsku šalu, skoro da ne dišu od straha da ne naruše oslobodilačku idilu crnogorskoga krajička srpskoga sveta. A ne znaju, jadovi, da im druge nema  – ili će lećeti s mjesta koje dostina od njih nije ni zaslužila ili prelećeti u novooslobođeni srpski svet. „Slavno mrite kad mrijet morate“, jadovi, i ukažite na političke pritiske koji se vrše u institucijama kojima još uvijek upravljate i zaštitite one koje još uvijek predstavljate.

Kao da se u drugi plan stavlja da sva osvježenja i oslobođenja kojima smo prethodnih dana darivani stižu zahvaljujući podršci Ure koja je klerofašističku ideologiju svojih vlastodržačkih partnera zamaskirala svojim pseudograđanskim aktivizmom. Njihova politika svako ukazivanje na gaženje građanskih prava onih kojima nije osvježilo uspostavom nove vlasti prokazuje i diskredituje nosioce toga otpora kao aktiviste bivše vlasti. Svojom građanskom mimikrijom Ura je zaslužna što međunarodna zajednica i jedan dio domaće obmanute javnosti danas vjeruje u iluziju da savremeni izdanci fašističke svijesti mogu dovesti do društvenoga prosperiteta u CG, do promocije vrijednosti civilizovanoga svijeta.

Zahvaljujući lažnim uvjeravanjima političkih predstavnika Ure, ključna mjesta iz sfere bezbjednosti i ljudskih prava biće povjerena onima koji su svima kojima pamćenje seže makar do ljetos poznati kao predvodnici ili učesnici pokreta kojima je osnovni cilj bio negacija crnogorskih ustavnih vrijednosti. Neki se danas tješe da je Boženi Jelušić i Filipu Adžiću tijesno u svojoj koži pred činom oduzimanja tek dodijeljene zemlje CPC-u u Podgorici, pred usvajanjem zakona o darivanju neograničenih prava nad sakralnom baštinom i drugom nesakralnom imovinom SPC-u, pred kadrovskim rješenjima u sektoru bezbjednosti i ljudskih prava, u čiju se privrženost Crnoj Gori koliko juče kleo Dritan Abazović. Možda im je u koži tijesno ali im je u stečenim privilegijama dovoljno komotno da bi mislili na kožu. Nemam pojma ko je bio na čelu upravnoga odbora Nacionalnih parkova, ali nema sumnje da će Njegošev mauzolej u Nacionalnome parku Lovćen pod Marinom Jočić imati adekvatnu zaštitu.

Suverenistička i građanska Crna Gora isuviše je kulturna da bi bila vidna spram one druge, bukačke Crne Gore. Svijest o koronavirusu takvu Crnu Goru sprečava da se organizuje i mirnim, građanskim protestima ukaže na svoju obespravljenost, na obezglavljenost Crne Gore, na sunovrat u koji nas je usmjerila oslobodilačka vlast uz ćutnju i podršku političkih predstavnika Ure, onih koji predstavljaju jedan dio te suverenističke i građanske Crne Gore.

Žmurenje međunarodne zajednice, prethodna duga vlast kralja Nikole, socijalno nezadovoljstvo i španjolka išli su krajem 1918. godine na ruku ondašnjim „oslobodiocima“. Stotinu godina kasnije razlika je u tome što umjesto španjolke imamo koronu. No jednom će i korona stati, pa ćete viđeti snagu proevropskoga, građanskoga i suverenističkoga pokreta u Crnoj Gori! A i ako ne stane korona, opet ćemo se organizovati – jer bolje je i stradati od korone no tiho umirati pod izdajničkom rukom koju je opet zapalo da diriguje sudbinom Crne Gore.