Poučni slučaj ukradene ikone: Tuđe hoćemo, svoje svetinje ne damo

Piše: Andrej Nikolaidis

Mislim da Dodiku stvarno nije jasno u čemu je problem sa tom, kako se zove, ikonom. Zna on, naravno, da je uvrijedio Ukrajinu: to – da im ga zavali – je i htio. Ali Bog me ubio ako se on iskreno ne pita: zašto se oko te ikone digla tolika dževa?

Kada je Lavrovu poklonio ukradenu ukrajinsku ikonu, Dodo nije učinio ništa što inače ne radi; on takoreći svakodnevno onima koji imaju puno poklanja ono što nije njegovo  - da imaju još više. To se zove politika. 

Mislim, još, da Dodo misli ovako: 

„Kada bogatom i moćnom pokloniš ono što je ukradeno od tvojih građana, to je onda privatizacija i prelazak na tržišnu ekonomiju.

Kada bogatom i moćnom pokloniš ono što je ukradeno od ukrajinskih građana – to je, odjednom, krađa kulturne baštine, krađa umjetničkih djela... odjednom se pominju „Interpol“, krivične prijave, istrage i međunarodni skandali.

POSLOVNI AMBIJENT

Je li iko čuo da je slučaj jedne, ali barem jedne ukradene pa poklonjene fabrike u Bosni istraživao Interpol? Pa i to je bilo nečije - je li tako?, jeste - pa je dato drugom. Tad nije bilo nikakvih problema, nego su nas isti ti stranci, koji se sad ibrete, tapšali po ramenu i ohrabrivali da nastavimo sa ‘unaprjeđenjem poslovnog ambijenta'“.

Dobro, ne misli baš tako tečno i ne baš tim riječima, ali svakako nešto u tom smislu. Dobro, možda je pretjerano riječ „smisao“ dovoditi u vezu sa Dodom – mislio je nešto u tom smjeru, recimo. 

Vidite, kad Dodo dođe u posjed ukradene ukrajinske kulturne i vjerske baštine, bude skandal i začuje se: „sa’će Interpol“.

Međutim, kada Dodo (ili Stanivuković, svejedno) asistiraju u krađi crnogorske kulturne i vjerske baštine koju su naumili da poklone Beogradu, to se zove: „veličanstvene litije za odbranu svetinja“. Ako nekome slučajno nije jasno: Cetinjski manastir je Dodov (ili Stanivukovićev, svejedno) taman koliko je to i ukradena ukrajinska ikona koju je poklonio Lavrovu. Ukrajinsku ikonu Dodik je položio na oltar ruskog nacionalizma; crnogorske manastire na žrtvu je prinio srpskom nacionalizmu. Zašto da ne? Ukrajina, Poljska, Češka... Dodi je sve to Rusija. Baš kao što mu je Crna Gora – Srbija.

Krađa ikona je zločin. Ali nisam siguran da Dodo razumije: šta je problematično kod tog, kako se zove, zločina? Dodo ima Cvijanović, fotelju, budžet, kola i šofera zahvaljujući zločinu – i to najvećem u Evropi, nakon Drugog svjetskog rata. Nije li samo postojanje karadžiluka, koji je on pretvorio u dodikat, dokaz da se zločin, i to onaj najteži, uprkos onome što budale govore, itekako isplati? Nije zahvalno nagađati šta bi Dodo radio da u Bosni nije bilo genocida, sadističkih opsada gradova, ubijanja djece snajperom, sistematskih silovanja i etničkog čišćenja: da li bi prodavao rakiju, bio privatnik ili lokalni šerif u nekom šarmantnom bosanskom gradiću, na sat i po vožnje do najbližeg espressa. Ali, svakako ne bi bio u prilici da bude vlasnik „entiteta“, prima Lavrova i poklanja mu kradene ikone.

DAJEMO TUĐE SVETINJE

Dakako, ima nešto hajdučko u operaciji „dajemo tuđe svetinje“. Pitanje: „okle Dodi ikona?“ je, dakako, retoričko. Ukralo je pa dalo njemu – neko kome je Dodo nešto „završavao“, ili se od njega očekivalo da „završi“. U literaturi, a katkad i u životu, u kojem je manje istine no u literaturi, no ona se i tu zna provući, kao deva kroz ušicu igle,  čovjek koji je ubijao i palio po Ukrajiji, pa tamo ukrao ikonu, isti je onaj koji je ubijao, palio i krao po Bosni, isti je to čovjek koji je išao u Crnu Goru da tamo maršira za Amfilohijem i od Cetinjana brani Cetinjski manastir, sve do ustoličenja SPC vlade.

Ima, konačno, u Dodinom dilovanju ukradenih ikona, baš kao i njegovom pregalaštvu na krađi crnogorskih crkava, nešto satanističko. Ne zato što ja vjerujem u sveto: nego zato što u njega, tvrde, vjeruju oni koji to što im je, tvrde, sveto kradu i poklanjaju. 

Baš kao da možeš biti vlasnik svetog. Baš kao da sveto možeš ukrasti.