Ne damo svetinje: Ne vjeruj Dodiku ni kad ikonu poklanja

Piše: Tomislav Marković

Dok su u Crnoj Gori trajale litije na kojima su se okupljali vjernici koji protestuju protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, Milorad Dodik bio je vrlo glasan u pružanju podrške crkvi i njenim pristalicama. Podrška se prelila i na ulice gradova širom Republike Srpske, i tamo su organizovane pravoslavne litije zarad odbrane srpskih svetinja. „Ne damo svetinje!“, kliktao je vjerni narod na procesijama.

„Ne damo svetinje!“, vikao je i Dodik iz svog kabineta, optužujući vlast u Crnoj Gori da otima hramove, manastire i druge pravoslavne svetinje od crkve, te da „država ima plan da devastira SPC na prostoru Crne Gore“.

Zborio je tada Dodik o tome kako se narod „i u uslovima epidemije korona virusa bori za svoju crkvu i njene svetinje i imovinu“. Dodiku su sasluživali odani arhijereji SPC, pa su tako u februaru organizovali četiri litije i moleban u Istočnom Sarajevu na kojem je mitropolit dabrobosanski Hrizostom ovako besjedio: “Svetinje koje branimo od bezbožnika i koje nikada nećemo dati pripadaju cjelokupnom srpskom narodu”.

Tihovanje Milorada Dodika

Optužbe upućivane crnogorskim vlastima da će oteti svetinje nisu baš jasne. Ne znam kako su Dodik i ostali ikonobranitelji to zamišljali. Da će država prisvojiti crkvenu imovinu i negdje je dislocirati? Da će Ostrog premjestiti, šta znam, negdje u Ukrajinu, recimo u Lugansk? Da će ikone iz crnogorskih hramova jednog dana završiti, na primjer, u Kremlju kao lični poklon Mila Đukanovića ministru spoljnih poslova Rusije Sergeju Lavrovu, u znak otpoljavanja međudržavnih odnosa? Smiješno je tako nešto i pomisliti, ali braniteljima svetinja to nije smetalo da istraju u borbi.

Ovih dana Dodik nije tako bučan kao što je bio onomad, ni riječ da kaže protiv otimanja svetinja, ućutao se i nestao iz javnosti, kao da je u zemlju propao. Kad treba braniti navodno ugrožene srpske svetinje – Dodik je na prvoj liniji fronta, kad treba braniti ukrajinsku svetinju koja je zaista oteta i ukradena – Milorada ni od korova. Treba ga razumjeti: ne događa se baš svaki dan da državni funkcioner jedne zemlje pokloni ministru spoljnih poslova druge zemlje – ikonu ukradenu iz treće zemlje. Možda se sklonio u neku osamljenu manastirku keliju, pa tihuje dok se buka oko međunarodnog skandala ne smiri.

Doduše, u Crnoj Gori nije bilo nikakvog otimanja svetinja, već je zakon trebalo da vrati baštinu pravom vlasniku – državi. Kao što sada Ukrajina nastoji da vrati ukradenu ikonu svetog Nikole pravom vlasniku, tj. sebi. A i inače nije rijetkost da stara kulturna baština, uključujući i sakralne objekte, pripada državi. Na primjer, u Francuskoj su sve crkve sagrađene prije 1905. godine u vlasništvu države.

Vraćanje ‘vruće robe’

Ono što je u ovom slučaju apsolutni raritet jeste činjenica da je nekome uopšte palo na pamet da za poklon Sergeju Lavrovu izabere ni manje ni više nego ukradeni artefakt koji je ko zna kojim krijumčarskim putevima stigao do Dodika, kao dio ratne pljačke. Više zvuči kao scenario za neki mojtipajtonovski skeč nego kao nešto što se realno dogodilo, ali eto, stvarnost nam je takva kakvom je Dodik i njemu slični prave, ispunjena apsurdima i sumanutostima.

Kad se digla halabuka u čitavom svijetu, kad je pukla bruka neviđenih razmjera, Lavrov je brže-bolje riješio da vrati ikonu darodavcu. Tipična scena iz kriminalističkih filmova: nekom su krimosi uvalili „vruću robu“, pa nesrećnik pokušava da je se što prije ratosilja kako ga ne bi uhvatila policija sa inkriminisanim stvarima. Kako da objasniš organima gonjenja da nisi učestvovao u pljački kad su kod tebe pronašli opljačkani plijen? Zvanično objašnjenje zašto se ikona vraća Dodiku takođe se uklapa u pravila krimi-žanra – „radi daljeg razjašnjavanje njene istorije preko Interpola“.

Pljačkanje vrijednih umjetnina koje su dio kulturne baštine jedne zemlje nije mali prekršaj, za ovo će neko morati da odgovara. Za početak, onaj kod koga se ukradeni predmet našao moraće da objasni kako je došao u posjed ikone. Sigurno nije pala s neba.

Najluđe u cijelom ovom sumanutom slučaje jeste kako je Miloradu Dodiku uopšte palo na pamet da Sergeju Lavrovu pokloni baš ukradenu ikonu. Kako to da mu niko iz njegove okoline nije skrenuo pažnju da pozlaćeni sveti Nikola možda nije baš najbolji izbor? Što se nije lijepo ugledao na kolegu Aleksandra Vučića? Predsjednik Srbije je poklonio Vladimiru Putinu šarplaninca Pašu, čiji je pedigre dobro poznat i nijedna zemlja u svijetu ne tvrdi da je pas njeno vlasništvo.

URSR? Čudno piše Rusija

I Vučić ima običaj da poklanja ikone ruskom hazjajinu, ali to radi malo lukavije nego Dodik. Tako je poklonio Putinu ikonu nepoznatog ruskog umjetnika pod nazivom „Isus Svedržitelj“ ili „Svemogući Isus“. Niko ne zna odakle mu ikona, ali stručnjaci su ocijenili da je riječ o osrednjem djelu ruskog ikonopisca s početka XX vijeka koje vrijedi par stotina eura, pa zbog te sume niko neće da lupa glavu.

Za razliku od cicije Vučića, Dodik je trošadžija široke ruke, bar kad su Rusi u pitanju. Poklonu se u zube ne gleda, ali nije zgoreg bar malo pogledati šta poklanjaš, recimo zadnju stranu ikone. Mogao je neko iz darodavčeve svite jednostavno da okrene ikonu, pa da na njenoj poleđini pročita pečat sa natpisom: “URSR. Narodni komitet obrazovanja. Ukrnauka. Regionalna komisija Odese”. Možda bi se tada zbunjeno zapitao, u maniru crtanog filma: „URSR? Čudno piše Rusija.“

Biće da se Dodik i njegov personal zadužen za skupe poklone nisu baktali ovakvim sitnicama, a biće i da se niko od njih ič ne razume u te, kako se ono zovu, kulturne baštine, nasljeđa i slične trice i kučine. Ko bi se sad zamarao takvim glupostima. Vidio Dodik ikonu – to sve lijepo, pozlaćeno, blješti, drevno, staro trista godina, potiče iz inostranstva, djeluje i pomalo ruski, kud ćeš boljeg poklona za gazdinog izaslanika iz matuške Rusije.

S druge strane, lako je moglo da se desi da ta ikona završi u Rusiji i bez Dodika. Kad se već ruski vojnici nisu dokopali ikone prilikom okupacije Luganska, red je da Dodik ispravi tu vjekovnu nepravdu. Prema doktrini „ruskog svijeta“ koju zagovaraju Putin i njegovi ideolozi, Ukrajinci ionako ne postoje, to su prosto Rusi, odnosno Malorusi.

Šta Dodik još drži u šteku?

Takođe, ne postoji ni Ukrajinska crkva, njenu autokefalnost Moskovska patrijaršija ne priznaje, pa po toj logici ne postoji ni nekakvo ukrajinsko kulturno i sakralno nasljeđe – sve je to rusko. Baš kao što je sve crnogorsko – srpsko, prema domaćoj kseroks varijanti iste ideologije koja se vodi pod kodnim imenom „srpski svijet“. Možda se Dodik malo zanio u odbrani svetinja, pa je svoj vjerski žar proširio i na tu takozvanu ukrajinsku baštinu, glumeći većeg Rusa od Lavrova, Putina i Aleksandra Dugina zajedno.

Tužilaštvo BiH formiralo je predmet zanimljivog imena – “slučaj ikona”, porijeklom ikone i krijumčarskim putevima kojima je nesrećni sveti Nikola stigao do Milorada Dodika baviće se i Interpol, pa nema sumnje da će čitavo zamešateljstvo biti raspetljano. Možda u toku te istrage konačno bude objelodanjeno i kakve su veze Republike Srpske sa ruskim teroristima, ko je sve iz Rusije ratovao po Bosni na agresorskoj strani, te ko je sve iz Republike Srpske odlazio na ratište u Ukrajini da vojuje za baćušku Putina i njegove imperijalne prohtjeve.

Nije da su naši političari neskloni blamažama pred međunarodnom javnošću, ali ovakvu bruku ne pamte – kako bi se to reklo u reportažama – čak ni najstariji žitelji ovih krajeva. Milorad Dodik podigao je ljestvicu visoko, uz nehotičnu pomoć okovane pozlaćene ikone svetog Nikole i sopstvenog nedostatka pameti, teško da će ga neko u skorije vrijeme prevazići. Mada se poslije ovog slučaja nameće logičko pitanje: šta sve Dodik drži u svom fundusu i šteku?

Možda bi se tamo mogli pronaći još neki predmeti interesantni organima gonjenja. Bolje je to provjeriti na vrijeme, prije nego što Dodik ponovo neoprezno pokloni neku dragocjenost sumnjivog porijekla visokom funkcioneru neke druge države. Imam utisak da od njega ruski političari neće više primati poklone.

Nije Mile tako loš

Ipak, za kraj ove komične priče treba ostaviti mjesta i za optimizam. Nije sve tako crno kako izgleda na prvi, a i na nekoliko narednih pogleda. Ono što je pozitivno u cijeloj ujdurmi jeste to što je ikona svetog Nikole stara trista godina – pronađena. Način pronalaska jeste malo neobičan, posljedice nijesu tako benigne, ali na kraju balade ikona će ipak biti vraćena svom pravom vlasniku, čime će biti ispravljena nepravda koju su pljačkaši nanijeli Ukrajini i njenoj kulturnoj baštini. To što će vraćanje baštine biti nehotično, kao nusprodukt međunarodnog skandala, manje je bitno, najvažniji je pozitivan ishod.

Kad malo bolje razmislimo, ikona svetog Nikole uopšte nije loše prošla. Za razliku, recimo, od Artemidinog hrama u Miri, gdje je sveti Nikola bio episkop. Prema crkvenom predanju, sveti Nikola je taj hram srušio, boreći se protiv paganizma. Taj događaj je ušao u crkveno pamćenje, pa je čak i postao tema za živopisce. Na primjer, u Pećkoj patrijaršiji, na južnoj polovini svoda, naslikan je prizor pod nazivom “Sveti Nikola ruši Aremidin hram”. Devastacija paganskog svetilišta predstavlja se kao nešto dobro, jer se svetitelj borio protiv lažne vjere.

U to doba, u davnom četvrtom vijeku, pojam kulturne baštine nije postojao, a rušenje paganskih hramova je bilo uobičajena praksa. Pobjednička religija nije imala milosti prema poraženima, a dobijena građa bi se obično ugradila u kakvu hrišćansku crkvu. Eto, nije ni Mile tako loš kao što izgleda, uvijek može gore. Kamo sreće da je Artemidin hram imao nekog svog Dodika.