Vučić na krstu

Piše: Ivan Čolović

Episkop bihaćko-petrovački Sergije (Karanović) objavio je na sajtu svoje eparhije članak „Raspinjanje Aleksandra Vučića“ u kome je iznio veoma pohvalno mišljenje o predsjedniku Srbije, što nije promaklo Politici, pa se Sergijev članak pojavio i u ovom listu (u broju od 14. decembra). Episkop je ispričao da njemu, manastiru Rmnju, u kome on „stoluje“ i Srbima iz njegove eparhije već godinama niko nije pomogao da tamo opstanu, a onda iznenada, kad su već izgubili svaku nadu i prestali da molećivo gledaju prema Srbiji, desilo se čudo: za njih se zainteresovao sam predsjednik Vučić. „Zainteresovao se“ kažem ja, prepričavajući Sergijev članak meni svojstvenim profanim riječima, ali on je upotrijebio izraz „pogledao nas“, koji ima lako prepoznatljivu sakralnu konotaciju jer se po pravilu javlja u frazi „bog me /nas/ je pogledao“. „I kada smo, od mnogo nade i gledanja u istom pravcu, začas okrenuli glavu od matice Srbije“, kaže Sergije, „predsjednik Vučić pogledao je nas. I ne samo pogledao, već i pomogao, i pohodio nas dva puta, kao nijedan predsjednik do tada“.

Tako je episkop Sergije, upotrebivši izraz „pogledao nas je“, uzdigao Vučićevo iznenadno interesovanje za bihaćko-petrovačku eparhiju SPC u rang sakralnih, takoreći božanskih događaja. U skladu s tim, on je, pominjući Vučićeve dolaske u njegovu eparhiju, umjesto profanog glagola „posjetiti“ upotrijebio „pohoditi“, glagol koji bolje pristaje opisima silaska božanskih likova među ljude. Vučić ih je pogledao, pa pohodio. Dva čuda, dvije radosti.

Briga predsjednika Srbije za Rmanj i Srbe u bihaćko-petrovačkoj eparhiji predstavlja čudo i zato što se od nekog ko, kao Vučić, živi u Beogradu tako nešto ne očekuje. Episkop Sergije je primijetio da Beograđani, a bogme i oni u drugim gradovima u unutrašnjosti Srbije, ne haju mnogo za Srbe u ovoj eparhiju na granici između Bosne i Hrvatske, niti za one u drugim mjestima gdje je srpski narod u dodiru i često u sukobu sa drugim narodima. Što je još gore, zabrinut je episkop, u Beogradu i drugim srpskim gradovima ljudi su poprilično nezainteresovani za stvari od nacionalnog interesa. Zbog takve njihove nebrige, Srbi koji žive uz granice, u pograničjima, ne samo što su prepušteni sami sebi, ne samo što moraju manje-više sami da se brane od nasrtaja često neprijateljskih susjeda, nego im je zapala i časna ali preteška dužnost da budu jedini Srbi koji čuvaju nacionalnu svijest i nacionalne interese.

Episkop Sergije zna otkud to, zašto do toga dolazi. On misli da je lagodan i bezbjedan život u gradovima podalje od graničnih oblasti Srbe nacionalno omekšao, te su oni, tako omekšani, skloni da loše misle o nacionalno tvrdim Srbima, pa čak i o svom predsjedniku, koji je, iako i sam Beograđanin, snagom volje i uz božju pomoć ostao nacionalno tvrd. Ali samo veliki ljudi kao on mogu to da postignu, da odole iskušenjima lagodnog života u miru i komforu. Episkop priznaje da bi im i on vjerovatno podlegao i da bi i on o nacionalno brižnom Vučiću imao drugačije mišljenje da kojim slučajem živi u nekom srpskom gradu: „Da živim u Beogradu, ili negdje u unutrašnjosti Srbije“, kaže Sergije, „možda bih o predsjedniku Vučiću razmišljao na nešto drugačiji način, možda bih, kao mnogi, više bio vođen ličnim a manje nacionalnim interesima. Ali, pošto sam monah i episkop koji živi i stoluje u manastiru Rmnju, na pustoj i surovoj granici Bosne i Like, moj pogled na život, suživot, na prilike i neprilike uslovljen je jednom željom – željom da duhovno i biološki preživi ovo moje malo i nejako stado Hristovo, koje mi je dato na brigu i staranje“.

Ne znam da li su episkopu Sergiju poznata geobiološka shvatanja nekadašnje predsjednice Republike Srpske, profesorke biologije Biljane Plavšić, ali njegova zapažanja o geografskoj uslovljenosti stanja nacionalne svijesti Srba u mnogome se podudaraju sa njenim mislima o toj stvari. Na primjer, sa ovom njenom mišlju: „Srbi u Bosni su, naročito u graničnim područjima, razvili i izoštrili sposobnost da osjete opasnost po naciju i da razviju mehanizam zaštite. U mojoj se porodici oduvijek govorilo da su Srbi u Bosni mnogo bolji Srbi od Srba u Srbiji… Ja sam biolog, pa znam: najbolju moć adaptacije i opstanka imaju one vrste koje žive kraj drugih vrsta i koje su njima ugrožene“ (Borba, 28. jul 1993).

Varirajući ovu geobiološku teoriju o srpskom nacionalnom survivalu, Sergije se posebno zadržao na problemu koji se javlja kad se lični interes stavlja ispred nacionalnog. Primijetio je da posljedica takvog stava nije samo to što su Srbi koji žive u bezbjednoj unutrašnjosti zemlje, podalje od granice, nezainteresovani za opstanak nacije, što se isključuju iz borbe protiv neprijatelja koji taj opstanak ugrožavaju, nego i nešto od toga mnogo gore. Đavo ličnog interesa navodi ih da rade čak i protiv svoje nacije, protiv svojih vođa, pa se tako nacionalno zapušteni Srbi pridružuju srpskim neprijateljima i zajedno sa njima nasrću i na samog predsjednika Srbije.

Sve se ovo događa, upozorava srpsku javnost episkop Sergije, u trenutku kad se Vučić, zajedno sa Miloradom Dodikom, hrabro i uspješno nosi sa neprijateljima iz zapadnih centara moći, koji prave opasne planove o budućnosti Bosne i Hercegovine, jer bi, njihovim planovima, prisustvo Srba u toj državi bilo svedeno na zanemarljiv minimum. Ima onih, podsjeća nas Sergije, „koji bi da ovu zemlju kroje po svome, a u toj političko-krojačkoj zamisli ovdje bi bilo Srba tek toliko da dekorativno ukrase vjerski i nacionalni monolit zamišljen u nekom od mračnih centara moći“. Ali džabe im je sve to, džabe prave plan o ovakvom monolitu – to jest, o BiH kao jedinstvenoj građanskoj državi. „Znam“, optimistički nastavlja Sergije, „da to predsjednik Vučić ne bi dozvolio, baš kao ni predsjednik Dodik, kao ni svaki drugi čestiti Srbin“. Ovi čestiti Srbi su prozreli antisrpski karakter plana o BiH monolitu. Oni u principu nemaju ništa protiv vjerskih i nacionalnih monolita. Štaviše, u posljednje vrijeme i Vučić i Dodik promovišu stari ali još uvijek mnogim Srbima drag plan o srpskom vjerskom i nacionalnom monolitu. Episkop Sergije ovu „političko-krojačku zamisao“ ne pominje, ali ja sam uvjeren da mu je ona dobro poznata i da bi monolit skrojen prema toj zamisli pozdravio.

Uprkos ogromnoj brizi i žrtvi predsjednika Vučića za srpske interese nacionalni mekušci među Srbima besomučno ga napadaju svakog dana, sa svih strana, svim sredstvima. I tako idu na ruku srpskim neprijateljima. Na predsjednika Srbije, kaže episkop Sergije, „svakodnevno se ispaljuju otrovne strelice u vidu novinskih natpisa i intervjua naših osvjedočenih dušebrižnika“. On ne navodi imena tih dušebrižnika, jer to nije potrebno, to su poznata imena, već su „osvjedočena“ i nema dana da ih neki patrijsko-patriotski medij i neki partijsko-patriotski poslanik Skupštine Srbije ne pomene.

Na svu sreću, primjećuje episkop Sergije, ovi vajni „dušebrižnici“ i predsjednikovi neprijatelji su u stvari bezbožnici, ne znaju ništa o hrišćanskoj doktrini spasenja žrtvovanjem. Oni se nadaju da će napadima na Vučića oslabiti srpsku ljubav prema njemu, a postižu sasvim suprotno: ta ljubav sve je jača. Srpski narod vidi da je to što njegovog predsjednika na krstu raspinju, što ga muče, pljuju i otrovnim strijelama ranjavaju, cijena koju on plaća da bi narodu bilo dobro. Dok on kao Isus na krstu trpi, srpski narod se preporađa i vaskrsava u svoj svojoj staroj veličini i – na čemu episkop Sergije iz Rmnja posebno insistira – na cijelom svom etničkom prostoru. „Dok god raspinju Aleksandra Vučića“, kaže Sergije na kraju svog pohvalnog slova predsjedniku Srbije, „znam da nam je dobro krenulo, da nam ide, da smo tu gdje jesmo. Kad ućute znaću da nije kako treba, da nestajemo i da nas neće biti. Vučićevo raspeće je naše vaskrsenje!“. Zna to i sam Vučić, i da bi pokazao koliko je, zahvaljujući njegovom hristolikom žrtvovanju, Srbima svuda gdje žive dobro i sve bolje, on se skoro svakog dana pred televizijskim kamerama penje na krst, raspinje i krvave rane pokazuje. Evo šta mi rade, evo šta mi govore, evo kako mi prijete, evo kako me muče, pljuju i vrijeđaju! Evo šta sve podnosim radi vaše sreće i nacionalnog preporoda.

Ali, nedavno su se pojavili neki od ranije „osvjedočenih“ još lukaviji i opasniji nacionalno omekšali Srbi, srpski „dušebrižnici“ i predsjednikovi oponenti koji su shvatili da, napadajući Vučića i ružeći ga najgorim imenima, u stvari mu pomažu da se održi u ulozi hristolikog nacionalnog martira i spasitelja, da ostane raspet na krstu. Oni se sada trude da ga odatle skinu, čemu se Vučić snažno opire. O njemu ne govore ništa loše, nego ga zovu djeci milim imenom Zvončica. Eto za vladiku Sergija nove brige, novog teološko-političkog problema. Kako se nositi sa predsjednikovim neprijateljima kad mu oni tepaju, kao da ga vole. Kako da Srbima bude dobro ako njega skinu s krsta?

U međuvremenu je stigla ova Breaking News: „Njegovo Preosveštenstvo Episkop bihaćko-petrovački i rmanjski g. Sergije je u popodnevnim časovima 18. decembra 2020. godine u svojoj rezidenciji u Manastiru Rmnju primio posjetu g. Danila Vučića, sina predsjednika Srbije g. Aleksandra Vučića sa njegovom pratnjom. Episkop Sergije se srdačno zahvalio na posjeti delegacije iz Srbije koja već nekoliko puta pokazuje nesebičnu ljubav i brigu za svoj narod u Krajini“ (Iz Kabineta Episkopa bihaćko-petrovačkog i rmanjskog, 18. decembar 2020).