Beogradski snovi Rukoljuba bez zemlje

Za Antenu M piše: B. Grinevski

Na početku kultnog romana Jaroslava Hašeka “Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu”, tom remek-djelu “anarho-liberalnog” karaktera, dobri vojnik Švejk, u invalidskim kolicima, pretvarajući se da mu nisu sve ovce na broju, mlati štakama ulicama Praga i dere se, sasvim ratno-huškački, u sprdnji: “Na Beograd! Na Beograd!”

Sjetili smo se te slike - Jozef Lada je to zaista lijepo crtao - dok smo čitali posljednji gloriozni intervju aktuelnog crnogorskog premijera. Asocijacija? Pomanjkanje ovaca, naravno.

Dakle, jasno je da su naši problemi veliki, pa nam je i dilema poveća, pošto su domaći mediji prenijeli glavne poruke intervjua našeg Rukoljuba Krivokapića beogradskom nedjeljniku NIN, iz domaćeg susjedstva, poznatijeg po imenu Srbija. Da li da se samo sprdamo, kao besmrtni Švejk ili da se smijemo od gole muke - pitanje je sad!

Taj intervju, kako god da mislimo o nama i našoj zemlji, i đe god da to “naše” počinje i bilo đe da se završava, ostaće u egzotičnoj zbirci crnogorskih samoponištavajućih i samoponižavajućih izjava i nastupa.

Čak ni počivši Branko Kostić, pa ni Momir Bulatović, nisu tako brzo i tečno spustili ljestvicu poštovanja prema sopstvenoj zemlji na podrumske visine. Trebalo je, i jednom, i drugom, vremena i događaja da se spuste na tačku bez povratka. (“Ja sam i Crnogorac, ako vam ne smeta!”)

Naš je Rukoljub već tamo, na dnu crnogorske političke istorije, u koju je ušao voljom i odabirom drugih.

Njegov ekstenzivni i zbrdo-zdolasti intervju nekada (davno, davno) slavnom beogradskom magazinu NIN vrijedan je čitanja, za sve koji žele da se upuste u praćenje nekonzistentnih misli i poruka. Taj Krivokapić ne odgovara direktno kad ga direktno pitaju, ali mu se direktnosti i prepoznatljive jasnoće omaknu usput.

Koliko ćemo još dugo morati da slušamo njegove “koji goj i što oj, oj-ne oj” i tome slične lukavosti i elegantne učene izraze - zavisi od svih kojima je unižavanje Crne Gore i njenih interesa neprihvatljiva rabota.

Do tada, uočićemo samo tri, zapravo dvije i po “relaksirane koincidencije” iz intervjua i jedan zaključak, kako su nas učili u školi.

Prvo, jasno je da naš rukoljubni premijer vapi da bude pozvan u posjetu Srbiji. Ali, prof. dr Krivokapić ne zna da se to tako ne radi. Ta vrsta udvorištva i jadne samonegacije nema presedana u našoj političkoj povijesti. Ima toliko ljepših i pogodnijih dostojanstvenih iskaza kojima je naš premijer mogao da stavi do znanja srpskoj javnosti i srpskim vlastima da bi rado došao u zvaničnu posjetu Srbiji.

Nećemo ga učiti kako se to može reći, bez izazivanja stida i srama kod kuće. Možda mu može pomoći povratnik u njegov tim koji nosi ime nacije koju ne priznaje, ili, još bolje, momčić ministar vanjski, koji je već čuven po ovacijama koje dobija svaki put kad otvori usta. Ili dok lupa politički ostrašćene “lajkove”.

Naravno, možda će neko reći premijeru da ga u glavni grad Srbije može pozvati samo srpska koleginica Brnabić - a da protokolarno suočavanje sa predsjednikom Vučićem može biti razlog da ta posjeta ne bude tako brzo organizovana i da ne bude nužno prijatna, kad bude. (O razlozima - viđi dolje.)

Drugo, klečeća & čučeća diplomatija našeg Rukoljuba iskazala je još jednu, za Crnogorce svih vjera i nacija, nedopustivu stvar. Naime, g. Krivokapić je, u naponu poslušničke inspiracije, našao za potrebno da podsjeti neupućene s obije strane crnogorsko-srpske granice (još uvijek zvanično nepotvrđene!) da je naša Crna Gora manja od - Novog Beograda! Zaista, Rukoljubiću?

Takva, izvinjavamo se, poštovani čitaoče, sramna izjava, nedostojna je jednog nastavnika osnovne škole. Zašto? Očigledno se ne objašnjava.

Nije Rukoljub nikad čuo sugrađanina Branka Baletića i njegovo “Crna Gora jeste mala, ali ta činjenica ne utiče na njenu veličinu.” Ne razumije to naš premijer, jer to ne osjeća, niti ga interesuje. To treba svi da shvatimo, dok je vrijeme.

Treći polu-detalj je na samom kraju intervjua, kada predsjednik Vlade Crne Gore grabi priliku da uputi jasnu poruku u NATO i u EU: ovo sa Rusijom ne može tako, sa Rusijom treba sarađivati. Izvrsno. Taj stav treba pozdraviti, uz podršku konačnom rasvjetljavanju pokušaja državnog udara iz 2016, o čemu našeg premijera mogu obavijestiti svi saveznici iz NATO i gotovo svi partneri iz EU. Poštovaćemo Rusiju koja poštuje Crnu Goru. Ima li ko protiv?

Na kraju - da ne propustimo da pomenemo i rastumačimo ono što je centralna teza g. Krivokapića: “Srbija je za Crnu Goru mnogo više od političke destinacije u koju treba otići”. Uz misao da “u regionu ne postoji važnije mjesto od Srbije za razgovor, dogovor, za sporazume koje Crna Gora treba da napravi”.

To je suština pritvorne politike Rukoljuba Krivokapića. Ostaćemo posvećeni vanjsko-političkim ciljevima i strateškim opredjeljenjima Crne Gore je obično “bla-bla-bla”, ukoliko jednu susjednu zemlju izdvajate kao najvažniju i jedino važnu, zapravo, ako tom srpskom politikom iz Crne Gore negirate interese zemlje iz koje dolazite, ako je unižavate samo-nuđenjem i poređenjima koje gaze čast, pravo i slobodu naše zemlje.

Zdravko Rukoljub Krivokapić će se vrlo brzo uvjeriti da niko ne cijeni predstavnike, političke i diplomatske, koji ne poštuju sopstvenu zemlju. Ono za što ovaj slučajni zvaničnik podlo optužuje, ne samo naše diplomate, brzo će mu se vratiti.

Nadamo se da je i Rukoljubova baba čula ponešto o tim fenomenima, a moguće je da je to zaboravila da kaže unuku. Ili naš premijer ima selektivno pamćenje, pa te važne lekcije ne pominje.

“Kako goj” - Crna Gora je na istorijskom dnu - kada se radi o poziciji predsjednika Vlade. Jedva čekamo tu posjetu zemlji Srbiji, da se uvjerimo koliko je to dno ispod nivoa časti i interesa crnogorske države.