Sve što ste oduvijek htjeli da znate o četnicima, a nijeste smjeli da pitate

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Vrli čitaoče, nemoj štrecnuti već od samoga naslova ovoga članka. Neće u njemu biti istorije, ama ni zeru. Zvanična je državna doktrina nove crnogorske vlasti da prošlost ne treba da nas zanima. Muvlja je pamet, dakle, poželjna vrlina. Budite stoga relaksirani, neće ovaj tekst govoriti o ONIM četnicima, ni Mihailovićevim, ni Đurišićevim, ni Karadžićevim, ni Mladićevim, ovaj će tekst pokušati da uspostavi izvjesnu tipologiju ovih današnjih četnika, ideološke zajednice koja bilježi rapidni porast popularnosti u Crnoj Gori, a da toga ni svi njeni pripadnici nijesu do kraja svjesni.

Prvo da vidimo što bi to bio četnik, a da se ne ogriješimo o svetost političke korektnosti. Kroz sve istorijske mijene ovoga autohtono balkanskog fenomena postoji jedna izrazita zajednička crta. Četnici su se, naime, uvijek borili za isti proklamovani cilj, koji se kroz istoriju nekad zvao Velika Srbija, pa Homogena Srbija, potom „Svi Srbi u jednoj državi“, a danas – „Srpski svet“. Četnik je, dakle, u fenomenološkom pogledu pripadnik ili pripadnica nekad oružane grupacije, a danas češće političke stranke ili nevladine organizacije koji je svoj politički i ideološki kredo vezao za uspostavljanje pretile svesrpske države (ili zajednice srpskih država). Međutim, bar kad je riječ o Crnoj Gori, četnika ima od razne fele, pa hajde da vidimo ko je sve to četnik, bez obzira na to odaziva li se na to ime kao aktuelna ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta ili dobija napad panike pri pomenu tog imena kao jedan cetinjski odbornik ubijeđen da je nešto sasvim drugo.

Tipologija četnika poznaje nekoliko grupa.

Prvu grupu čine deklarisani četnici s dugogodišnjim stažom srbovanja i jasno izraženim ambicijama i ciljevima. S prvopozivnim četnicima uvijek znate na čemu ste, bez obzira na to da li ih zateknete u rušenju Vlade ili kusanju koljenice, stoga na njih ne treba trošiti vrijeme.

Drugopozivnu grupu četnika čine nekadašnji funkcioneri ili članovi Saveza komunista i njihov podmladak koje je u četnike, sasvim neočekivano, odvela „odbrana Jugoslavije“ 90-ih godina XX vijeka. Ovi četnici, okupljeni u brojnim frakcijama nekadašnjega SNP-a, uredno polažu vjenčeve na značajne datume NOB-a, deklarišu se kao ljevičari i redovno podśećaju da su iz partizanskih familija, a vlastito četničko djelovanje opravdavaju potrebom za očuvanjem pravoslavlja i borbom protiv podjela. Na popisima stanovništva u potonjih 20 godina većinski su promijenili nacionalni iskaz.

Trećepozivnu grupu četnika čini ideološki heterogena struktura osoba vezanih za nekoliko tzv. građanskih stranaka i NVO, uglavnom sastavljenih od funkcionera bivše vlasti na svim nivoima kojima nije bilo mali, nego krivi dio, bivših suverenista nezadovoljnih neravnopravnom podjelom društvenih dobara ili do te mjere opterećenih ličnošću aktuelnoga predśednika CG da su spremni zbog njega da zapale i CG, nekoliko tajkuna koji se materijalno itekako jesu snašli, ali nijesu zadovoljili vlastite političke apetite, klinaca koji ne pamte fašizam 90-ih, a Referenduma se śećaju kao kroz maglu, dok im je đetinjstvo obilježio peterac s cezurom poslije drugoga sloga – Mi-lo, lo-po-ve... Glavna politička snaga ove grupacije je Građanski pokret URA. Mogu Urini odbornici štrecat na pomen četništva do mile volje, ali potonje tri neđelje političkoga života u Crnoj Gori pokazale su da će URA biti bezrezervni sljedbenik politike crnogorskoga uništenja, tako slikovito, u nekoliko tačaka, objašnjenoj u platformi pod imenom „Srpski svet“. Uvjereni da su ušli u istoriju rušenjem autokratskoga režima, Uraši su prespavali činjenicu da su postali dio skupštinske većine koju je kreirala najorganizovanija u Crnoj Gori neregistrovana četnička udruga pod imenom SPC. Nastavili su da kunjaju i kad je za premijera izabran slavitelj teroriste i četnika sa svjetskom reputacijom, pa kad je za ministarku izabrana deklarisana četnikinja, u REM fazi preskočili su da je država zadužena za 890 miliona eura, za rukovodioca ANB-a izabran još jedan prvopozivni četnik, a drugi imenovan za predśednika skupštinskoga Odbora za ljudska prava, iako su se kleli u zaštitu nacionalnih interesa, da bi u stanju hibernacije dočekali izglasavanje Izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Odlukom Glavnoga odbora da podrži Izmjene Zakona URA je tako i formalizovala svoj status četničke organizacije jer kad glasate da SPC bez registracije preuzme ukupno materijalno i duhovno pravoslavno nasljeđe Crnogoraca, iako po vlastitom priznanju svjesni da je dio tog nasljeđa protivpravno otet državi Crnoj Gori katastarskim prijepisima u eri vladavine DPS-a, povratka nema. Ne pomažu ni opravdanja da vi lično nijeste glasali za to, niti povlačenja iz Skupštine i sklanjanja u zavjetrinu savjetničkih funkcija, pečat koji ćete staviti na najveću duhovnu i materijalnu pljačku Crne Gore, pri kojoj će se zanavijek zaboraviti sve Limenke, Elektroprivrede, KAP-ovi i druge dubiozne akcije bivše vlasti, obilježiće vašu sramnu i politički je korektno reći izdajničku odluku za sva vremena. A u četnike možda možete kad hoćete, ali iz četnika samo kad vas pušte...

Četvrtu, možda najneobičniju i izuzetno rijetku grupu četnika čine oni koji su 90-ih odrastali u strahu od istih, kao pripadnici manjina, izloženi šikaniranju i diskriminaciji, što danas veselo poskakuju od sreće u čast oslobođenja Crne Gore nakon 75 godina antifašističkoga ropstva, radosno se nudeći da budu smokvin list multikulturalizma nove vlasti. Jedan od takvih do izbora uredno mi se prikazivao dobroželateljem. Izložiću ovđe kratku studiju toga Slučaja. Odrastate u strahu od izlaska na ulicu đe vas čekaju promoteri Dušanovog carstva i po tivatskim parkovima vam dijele vaspitne šamare zato što se krstite pogrešno i odazivate na nepoželjno nacionalno ime. Od nastavnika čujete da se pametan postaje čitanjem mnogo knjiga i potom neprestano halapljivo gutate naslove razne tematike i žanrova u nadi da ćete jednom zaista postati pametni. Izvrstan ste đak, sve ispite polažete u roku, osim Pedagogije, za koju je ipak potrebno i nešto socijalne vještine, postanete jednom i sami profesor jer sistem podržava baš takve kao vi, izvrsne recitatore nabubecanog, bez izgleda da ikad ugroze autoritet onih koji ih biraju i protežiraju... Prolaze godine, snovi o tome da postanete pametan i NEKO i dalje se ne ostvaruju, ponude vam ulazak u politiku preko nacionalne stranke i mjesto direktora lokalne biblioteke, pa se u koalicionim prepucavanjima sve izjalovi. Upoznajete ljubav svog života, Fejsbuk, noći i dane provodite u čvrstom zagrljaju toliko nedostajuće ljubavi. Shvatite da vas politički oci ne vole toliko koliko vas voli Fejsbuk, pa postajete bijesni na njih, a uskoro i na poslodavce, koji su se smilovali na vas i ukazali vam šansu da pokušate da postanete pametni, jer ne uviđaju genijalnost vaših Fejsbuk objava...

I tako, jednoga jutra se probudite kao četvoropozivni četnik. Došlo doba da se osvetite društvu koje vas je uvijek guralo na marginu i sve vaše patološke porive oglašavalo za nenormalnost. Došlo, velim, doba da se svaka dijagnoza uzdigne na nivo vrline, a đe će to bolje do u ozvaničenoj autentičnoj ideologiji krvi i tla. Elem, probudite se tako jednog od tih tmurnih jutara, u redovnom terminu oko 14 h i dok vam mati priprema omiljeni doručak sa svojom sudbonosnom ljubavlju, Fejsbukom, podijelite svu svoju decenijama taloženu muku tako što svog bivšega poslodavca koji leži doma inficiran koronom nazovete „splačinom“. I da ne bih parafrazirao, ostatak ću objave citirati: „Čuvaš ti svoju guzicu, pičko jedna smrdljiva, a ovakvim otrovnim člancima druge ljude, uglavnom naivčine, potičeš na mržnju, zlo i na nevolju. Govno jedno difterično, dok ti budeš mogao pisati ovakve huškačke članke na portalu na kojem ih objavljuješ, znaćemo da nema ništa od nekog zdravijeg crnogorskog društva.“ Dotičnome kliničkom slučaju fašizma u ranijim tekstovima nijesam pominjao ime, pa ću to učiniti ovom prilikom. Riječ je o Miomiru Aboviću, odborniku u Skupštini Opštine Tivat i, kako se može čuti, budućem direktoru tivatske biblioteke, kojem će se izgleda ipak ostvariti davnašnji san da postane NEKO. No nije ni do Miomira, no do ovoga vremena koje se potrudilo da na najviše mjesto izbaci ono što i inače pluta na površini u svakome pristojnom kanalizacionom sistemu.