Dragan Bursać: Ljiljani na grobu

“Biti nečiji neko negdje bez povoda je meni sav smisao života. Davati ono čega imate više, brinuti i pomagati. Budite nečiji neko, nekad i negdje.“

Ne, nije ovo patriotska priča. A možda je najpatriotskija na svijetu.

Hana ja mlada djevojka. Hana je možda jedna od ponajboljih novinarki svoje generacije za koju će se tek čuti.

Hana je u aprilu saznala za jednog čovjeka u izolatoriju koji zbog COVID-a ne može otići na dženazu svojoj majci.

Piše: Dragan Bursać

Hana kaže:

“Našla sam njegov kontakt i pitala ga mogu li za njega odnijeti cvijeće na mezar njegove mame. Rekao je da je voljela ljiljane. Otišla sam na mezarje na kom nikad prije nisam bila, našla njen mezar i ostavila ljiljane. Nisam muslimanka, nisam proučila, nego sam tu, sama, onako kako znam ispričala, vjerujući da čuje, da je to od njega. Nikad nisam upoznala ni nju ni njega. Biti nečiji neko negdje bez povoda je meni sav smisao života. Davati ono čega imate više, brinuti i pomagati. Budite nečiji neko, nekad i negdje.“

Zašto vam ovo pišem?

Pa zato što u ovoj priči može biti sadržana cijela 2020. Godina bolesti, godina izolacije, godina smrti, godina dženaza bez ljudi i ljudi daleko od dženaza svojih najmilijih, godina straha, strepnje, godina zemljotresa-političkih i prirodnih, ali i godina ljudi.

Koliko god na svijetu bilo mraka, koliko god bilo zla, koliko god bilo beznađa, tu je uvijek neka Hana, tu je uvijek neko poput tebe što ovo čitaš da malim, a najvećim gestom, da malom, a najvećom pažnjom držiš ovaj svijet na svojim leđima.

I svi smo mi bili Titani, svi smo bili Atlasi u ovoj godini. Vukli smo ovaj olinjali, prepredeni svijet dalje, pitajući se svakog trena za smisao. Od ljekara i medicinske sestre što im maske ostavljaju vječno crven poljubac sintetike na licu, do nane i dede što svojim čuvanjem i tebe i mene čuvaju. Od vaspitačica u vrtiću, do nastavnika u školama koji se u hodu navikavaju na “novu realnost“, ne saznavši do kraja ni zašto im ”stara realnost“ dijeli egzisencijalne šamare na svakom ćošku.

Ljudi poput Hane čine ovo mjesto boljim. A nadam se, iskreno se nadam, da smo svi mi makar na čas ovo šugavo mjesto, ovaj svijet, činili boljim.

Svi smo bili heroji! Doduše zvocavi, čangrizavi, heroji koji umjesto superkostima češće nose bade-mantile i tri broja veće papuče, heroji koji su se ponešto ugojili, malo zapustili, a opet heroji.

Pa nam odmah, dok ne zaboravim, u Novoj godini želim manje herojstva, a više ljepote, dodira, zagrljaja, više poljubaca i pjesme, više bliskosti i muzike žive. Da nas trnci od basa prožmu dok mirišemo ljeto 2021. negdje na otvorenom u društvu koje je “sišlo“ sa Zooma i preselilo se na livadu.

Doduše, trebaće nam vremena da se sviknemo na ono što nam je u prirodi, trebaće nam vremena da se vratimo dodiru, zagrljaju i poljupcu ali ćemo se vratiti.

Da, rečeno je da će dobrota i ljepota spasiti svijet. Ja bih rekao i ljudskost. I skromnost, iako skromnost sama sebe krije. U dobru se ne ponesi...izgovara.

Ali nikada ne smijemo zaboraviti herojstva najveća, a to su herojstva u ljubavi i dobročinstvu.

Hana kaže, biti nečiji neko negdje bez povoda je meni sav smisao života. I to treba biti smisao svakog našeg udaha na ovoj planeti.

Prolazim ulicama grada u kome nisam baš najomiljeniji stanovnik, znam. Pa gledam ljude koji po kiši i vjetru sakupljaju pomoć za porušenu Petrinju i Sisak. I to me čini sretnim. Momenat sreće je veći od tristo tona tuge i zlobe zajedno.

A mislio sam vam reći, dobri moji, 2020. je iza nas.

Ne ponovila se!

Mislio sam vam napisati, da je ovo godina virusa, zemljotresa, još virusa, još zemljotresa, zaključavanja, godina bez dodira, bez grljenja, bez kontakta-godina koja nas je kao oštar papir rezala i razdvajala, ostavljajući u mesu tragove gubitka.

Mislio sam vam kazati da je ovo godina u kojoj smo se uvjerili da svako ima nekoga koga više nema. Testirala nas je, grizla našu čovječnost, udarala nas glupošću, ali smo izdržali!

Ali vi to sve ionako znate!

Na koncu, možda je 2020, zajebana, ali smo mi zajebaniji.

Naučili smo cijeniti ono što nismo ni primjećivali-od treniranja druženja sa porodicom, od škole, bolnice, vrtića, posla u trideset kvadrata stana, do sunčanja na betonskoj ploči u Neumu! I imali smo virtuelne kancelarije, i imali smo dobre vaspitačice, nastavnike, ljekare. I bio nam je Neum ovo ljeto Monte Karlo. U inat!

I bilo nam je u ovom zlu dobro! Jer, samo čovjek u najvećoj patnji i tragediji može stvarati i pronaći dobro. Najveće dobro!

Ostali smo zajedno i ostajemo zajedno! Humaniji smo, osjetljiviji, pažljiviji, skromniji i ponizniji.

Želim vam sretnu novu 2021. Da umjesto grobalja češće posjećujemo porodilišta, da se družimo, razgovaramo, da dobrotom rastjerujemo zlo! Trebaće nam i stečeno znanje iz ove godine, ali i sreća i ljubav.

Čuvajte se, dobri moji i sve najbolje od srca u srca!

Ne, nije ovo patriotska priča. A možda je najpatriotskija na svijetu.