Kako mali ulcinjski Berija utjeruje Amfilohijev i Miškov model pomirenja

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Ideju o „pomirenju“ u Crnoj Gori prvi je lansirao tek postavljeni mitropolit crnogorsko-primorski Srpske crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović krajem 1990. godine. U govoru na Cetinju prilikom njegove intronizacije koncept „pomirenja“ nagovijestio je riječima: „...Ako nema mira među mrtvima, neće biti mira ni među živima...“ Za ideju pomirenja, dakle, bilo je potrebno preturati po grobovima.

U godinama koje su uslijedile stiglo je potanko objašnjenje koncepta „pomirenja“: Crnogorci su se najprije trebali odreći vlastitoga imena, a potom prigrliti i nove vrijednosti koje je na sva zvona promovisao prvosveštenik nove doktrine – fundamentalizam, kulturrasizam, šovinizam, ksenofobiju, islamofobiju, homofobiju, odbacivanje nasljeđa prosvjetiteljstva i moderniteta...

Temeljni rad na terenu, potpomognut državnom logistikom, doprinio je ne samo da se na desetine crnogorskih sakralnih objekata nezakonito prepišu na SPC, već je 90-ih došlo i do masovne promjene nacionalnoga identiteta, pa je broj Crnogoraca na popisima između 1991. i 2003. godine s 61, 86% pao na 43,16%, dok se broj Srba s 9,34% popeo na 31,99%.

Ideju o nacionalnom pomirenju potom je preuzeo Miško Perović. Medijski tajkun koji je 90-ih bio među prvoborcima emancipatorskoga pokreta, potom u tijesnim poslovnim relacijama s DPS-om zgrnuo ogromno bogatstvo, beskrupolozan kakvim ga je Savaot dao, prije desetak godina izračunao je da mu još novca i moći može donijeti samo koalicija sa Srpskom crkvom u Crnoj Gori i u to ime prihvatio je njezinu tezu o „nacionalnom pomirenju“ nakon čega su se postepeno mediji čiji je vlasnik srozali na nivo oglasne table SPC-a.

Nakon posljednjih izbora Perović je svoju sramnu izdaju građanske i sekularne Crne Gore pokušao odbraniti uravnilovkom da su na izborima „poražene i četnička i partizanska Crna Gora“. Poražen je, dakle, i fašizam i antifašizam!?

Nacionalno povjerenje koje su nam plasirali Amfilohije, Perović i družina pravo je lice pokazalo u noći proslave „istorijske pobjede“ porukama upućenim crnogorskim muslimanima, lomljenjem inventara u Pljevljima i drugim gradovima, prebijanjem ljudi, slavljenjem pod četničkim zastavama uz pokliče mržnje i slavljenje notornih fašista. Sve što se dogodilo potom oko formiranja i prvih poteza nove vlade bio je dokaz da je na djelu realizacija istoga programa, uz nešto sofisticiranije mehanizme. Uz gromoglasne poruke da se Crna Gora izmirila nova je vlast stvarala atmosferu straha i nesigurnosti, podstičući svoje militantne sljedbenike puštene s lanca da prozivaju, upiru prstom i prijete svakome ko ne misli kao oni, a riječ je o makar polovini Crne Gore.

Prednjačio je u tome poslu mali ulcinjski Berija, onaj što je dan nakon što su osvanuli šovinistički grafiti u Pljevljima, a potom i polomljena stakla na objektu Islamske zajednice, sumnju usmjerio na provokatore iz redova ANB-a. U Skupštini se, pak, mali Berija razmahao prijeteći da „o svakom u Crnoj Gori zna sve što ne treba da zna“, crtajući po njegovim riječima mete „za odstrijel“ i demonstrirajući neobičan libidalni fetiš – prijetnje hapšenjem svima koji ne misle kao on.

Za svako je kršenje zakona i za svaku četničku pizdariju mali Berija našao adekvatno objašnjenje, neopterećen i relaksiran, no za one koji ne misle kao on, oprosta nema. Riječ je, naime, o lelekačima, udbašima, korumpiranima i kriminalizovanima, s kojima nema razgovora, već samo prijetnji pendrekom i hapšenjem.

I tu dolazimo do noći u kojoj su uz kršenje procedura i zakona „usvojene“ izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Da podśetimo, te su izmjene, takođe uz kršenje zakonskih procedura, donešene po hitnom postupku. Po priznanju episkopa Joanikija pisali su ih pravnici Srpske crkve, uz nadgledanje klira, nijesu prihvaćeni zvanično ni od jedne jedine zakonito registrovane vjerske zajednice u Crnoj Gori, a urađene su bez saglasnosti Venecijanske komisije. Smisao je Izmjena da se Srpska crkva u Crnoj Gori proglasi tradicionalnom vjerskom zajednicom, čime će izbjeći registraciju te da se na bazi „istorijskog kontinuiteta“ protegne na duhovno i materijalno nasljeđe koje joj ne može pripadati s obzirom na to da u Crnoj Gori nadivlje funkcioniše tek od 1920. godine. Smisao je izmjena i to da se legalizuju nezakoniti prijepisi imovine rađeni u crnogorskim katastrima pretežno tokom 90-ih godina XX vijeka, da li samo uz prećutnu saglasnost tada vladajućega DPS-a trebalo bi da pokažu buduće istrage.

Građanski pokret URA na Glavnome je odboru riješio da podrži Izmjene Zakona, da bi u zvaničnome saopštenju za javnost potvrdio da je svjestan kako su katastarski prijepisi vršeni nezakonito, kako sami vele: „jer su imovinu i crkve netačno u katastre upisivali direktori katastara DPS-a dok je Milo Đukanović bio premijer.“

Nakon ovoga javnog priznanja i odluke da glasaju za Izmjene Zakona, Uraši su zapravo priznali da im nije do borbe protiv korupcije i kriminala, jer da jeste ne bi glasali za afirmaciju najgorega dijela nasljeđa DPS-a, kojim je crnogorska država lišena vrijednih sakralnih objekata i materijalnih dobara, ili im je do tih principa stalo selektivno – samo onda kad ne ulaze u zabran svojega koalicionoga partnera – Srpske crkve! U gluho doba noći, u ime URE glas za Izmjene Zakona obrazložila je Božena Jelušić u govoru koji je antologijski primjer licemjerja i izdaje – principa koliko i države. Zaklanjajući se iza „narativa i konstrukata“ gospođa Jelušić je odbila da „bude svrstana“ i u ime pomirenja u Crnoj Gori još jednom digla ruku za klerikalizaciju i fašizaciju crnogorskoga društva.

Bivša građanska aktivistkinja prvi je put to učinila glasajući za Vladu na čijem je čelu deklarisani vjerski fundamentalista koji tvrdi da je Amfilohije poslije Njegoša najvažnija istorijska ličnost, a čiji su ministri svi odreda pripadnici jedna vjerske organizacije, one koja je delegirala premijera i koja piše zakone.

Poručila je te noći gospođa Jelušić da i ona prihvata model crnogorskoga „pomirenja“ koji je početkom 90-ih promovisao Amfilohije Radović i koji počinje prekopavanjem kostiju i uništenjem „pogrešnih“ oltara u dvooltarskim crkvama, a završava nestankom Crnogoraca i Crne Gore kao građanske, multivjerske i sekularne države.

Zalud su joj i konstrukti i narativi i nesvrstavanje jer danas u Crnoj Gori nesvrstanih više nema, a jaz između onih koji baštine vrijednosti građanskoga društva i onih koji nameću klerofašizam kao društveni uzus dublji je nego ikad! Dok stižu vijesti o prijetnjama Ljubu Filipoviću, Andreju Nikolaidisu, a taj se spisak svakim danom širi, naši „nesvrstani“ ćute, dižu ruke za dalju klerikalizaciju društva ili bježe pod skute ulcinjskoga Berije.

Zato, neka znaju Žarko Rakčević, Filip Adžić, Miloš Konatar, Božena Jelušić, Suada Zoronjić, Miodrag Lekić, Albin Ćeman, Sergej Sekulović, Boris Raonić i sva druga naša „nesvrstana“ gospoda, dok u ime „pomirenja“ skrojenog po mjeri najautentičnijega pobornika klerofašizma kojega je Crna Gora izrodila izigravaju metlu i lopatu ravnogorske hunte, evropska, građanska i sekularna Crna Gora na ovakva njihova „pomirenja“ i „nesvrstanost“ pristati neće, a njihovu izdajničku ulogu upamtiće onako kako se pamte svi koji su zbog šake srebrenjaka ili tek iz povrijeđene sujete pljunuli na svoju zemlju i zgazili njene temeljne vrijednosti!