Nojevi, domaći i uvozni

Piše: B. Grinevski

Da li je moguće da vođstvo i članovi Građanskog pokreta Ura ne vide što se dešava u Crnoj Gori? Da li je moguće da naši NATO saveznici i EU partneri i prijatelji ne prepoznaju opasne trendove u crnogorskoj vladajućoj politici?

Ova dva pitanja, poštovani čitaoče, dominiraju crnogorskom zbiljom, dok trošimo prve dane 2021. godine, gledajući, kod kuće, ostrašćene izlive nacionalističkog i “religijskog” pobjedničkog zanosa, i, u svijetu, u dalekoj Americi, isto tako zanesene, ali, u njihovom slučaju, gubitničke eksplozije bijesa i destrukcije zbog gubitka izbora prijatelja i "saveznika" - kojeg naši lokalni trampisti neobično vole.

Što se tiče Ure, tog šarenog društva, i njihovih formalnih i stvarnih vođa, ostaje malo sumnje da ne shvataju u kakvo su se kolo uhvatili. Informacije da je bilo disonancije i neslaganja prilikom odlučivanja o tome da li treba (sa)učestvovati sa Demokratskim frontom i Demokratama povodom izmjena i dopuna Zakona o slobodi vjeroispovijesti ne znače mnogo.

Ne znače, zapravo, ništa, čak ni poslije pokajničkog pranja ruku g. Rakčevića. Nije bilo nikakve političke promjene, niti poteza koji bi ukazao na bilo kakvu stvarnu korekciju njihove nojevske politike u vezi suštinskih nacionalnih i državnih interesa. (Jedino je g. Rakčević doživio blago političko reketiranje od strane vlasnika “Vijesti”. Ali, taj ritual odavno nije novost u Crnoj Gori.)

Nije im mnogo pomogla ni gospođa Jelušić, čiji maniri i prividno civilizovani rječnik ne sakrivaju ispraznost i nekonzistentnost njenih nelogičnih, lako oborivih kvazi-argumentacija zašto će opet glasati za ono u što, tobože, nikako ne vjeruje. Oh, kakva neprijatnost, baš svi znaju kako ste glasali!

Gospođa Božena mora biti svjesna činjenice da niko drugi osim nje same ne može biti kriv za njen glas podrške zakonu koji su spremili srpski popovi i g. Leposavić. Niko drugi do poslanice Jelušić neće dići njenu ruku za taj anti-crnogorski projekat. Uzalud su prenemaganja i pominjanje Ustavnog suda - “pošto se donese Zakon”! Vrlo jednostavno i vrlo neprijatno, rekosmo već.

Ostale moralne i političke vratolomije GP Ura nećemo pominjati, kao ni to da njihove rokade u poslaničkom klubu ukazuju na politički cinizam i beskrupuloznost. A tek je prvi mjesec pod “demokratijom”!

Na drugoj strani, u diplomatskom koru u Podgorici, ali i u “laičkoj” javnosti, opštepoznata je tajna da ambasadori SAD, Njemačke i Velike Britanije, uz njihovu koleginicu u Misiji EU, utiču (tj. pokušavaju da utiču) na poteze i politiku nove (“prve demokratske”) vlade u Crnoj Gori. Niko u tom društvu ne pominje uticaje iz Srbije i iz Rusije - zemalja koje su mnogo (mnogo!) bliže novoj vladajućoj koaliciji. Ili su ovi drugi, bar za sada, zadovoljni učincima zapadnih kolega?

Ni Evropljani, a ni njihova koleginica iz SAD - koja ovih dana ima nelagodu da ne može da koristi društvene mreže, shodno izričitoj instrukciji iz Vašingtona poslije, za Ameriku krajnje neprijatnih (sramotnih, čak) scena i zbivanja - nisu slijepi kod očiju. Vide oni da se nova vlast, isključiva i ostrašćena u svojoj revanšističkoj nakani, sprovodeći politiku promjene, obnove, reforme i tako dalje, ne trudi da sakrije svoje osvetničke porive i klero-nacionalističke motivacije.

Vide oni i da kuljanje primitivne ksenofobije prema svima ko nije “pravoslavni kršteni Srbin tradicionalnoh vrijednosti spreman da sluša i izvršava naloge SPC i nove vlade” - ne vodi nikuda. Tj. da ne vodi na onu stranu Kontinenta i planete odakle oni dolaze. Raskid sa “tridesetogodišnjom” vlašću je mantra koja još traje i koja, još uvijek, zaklanja sve druge dimenzije crnogorske političke stvarnosti.

Zašto onda, pitamo se svi, imaju i oni taj nojevski stav, sa glavama duboko u pijesku, tj. u balkanskom mulju koji je preplavio Crnu Goru.

Dva su moguća objašnjenja takvog iznenađujućeg ignorisanja stvarnosti, bar za nas obične smrtnike, neupućene u tajne evro-američke diplomatije na Balkanu.

Prvi je povezan sa “zamorom materijala” na oba kraja ove jednačine.

Sa naše je strane tridesetogodišnji personalni kontinuitet jedne vlasti, koji je doživio i preživio, ali i uspješno predvodio zemlju u nekoliko opasnih kriza i velikih promjena - sve do ulaska u NATO, što se sada pokazuje kao istorijsko i strateški važno dostignuće.

Sa njihove je - generalni zamor od Balkana i kriza sa obje obale Atlantika. SAD i EU - u posljednje četiri godine - izgubile su “crvenu nit” svoje politike na Zapadnom Balkanu. To naročito važi za Ameriku, pa otud i naše male lokalne nedoumice i pitanja, ponekad i drastična, o djelovanju njihove diplomatije na podgoričkoj adresi.

Drugi je razlog pitanje praktičnosti i pragmatike. Suočeni (moguće i iznenađeni) razvojem situacije u Crnoj Gori u posljednjoj godini, pa, onda, sljedstveno tome, i rezultatima izbora od 30. avgusta, najveće i najuticajnije evropske zemlje i njihove diplomate su se okrenule naporu da, narodski rečeno, začepe nos i zažmure na činjenicu da treba saradjivati sa Vladom i parlamentarnom većinom u kojima, recimo, niko nije glasao za crnogorsko članstvo u Alijansi, kada je to bilo na dnevnom redu, niti je spreman da prizna i bilo što kaže o Srebrenici, ni kada se desila, a jednako - ni danas.

Mirna tranzicija vlasti je bila najvažnija. Manje (im) je sada značajno da je tome najviše doprinio onaj od kojeg su to neki najmanje očekivali.

Ne treba da budemo iznenađeni ako diplomate pomenutih zemalja (kojima se ovih dana pridržuje g. Timonije, novi ambasador Francuske, sa koferom punim priča iz službe u Beogradu, u vrijeme našeg referenduma, ali i izjava iz Skoplja, đe je donedavno služio), nastaviti sa svojom “neutralnom” politikom, sve dok nove vlasti u Crnoj Gori ne zabrljaju nešto teže i gore od 750 miliona u tajnom postupku i Montenegro Airlinesa i Zakona o državnim službenicima i Zakona o slobodi vjeroispovijesti po mjeri SPC - zajedno!

U očekivanju te magnum-greške, ostaju nam mrvice i jeftine varalice, i na domaćem i na imostramim planu, kako bismo lakše podnosili “oslobođenje” i “demokratiju”.

U međuvremenu će Ura “odlučno osuditi” što je neko navodno zapalio crnogorsku zastavu u nekoj zabiti, jer će ta njihova “hrabrost”, nadaju se oni, nadomjestiti i kompenzovati sve dosadašnje kompromitacije i izdaje. (Možda je, za ovu pojavu, još bolji primjer saopštenje Vlade povodom dešavanja na Kapitol Hilu,, ali to zaslužuje posebnu analizu.)

Tako će i naši zapadni prijatelji, oslobođeni teške sjenke predsjednika Trampa, koji nikako da mirno i civilizovano preda vlast, stidljivo postavljati pitanja, đe “niko ne čuje”, zašto je naša Vlada jednonacionalna, jednovjerska, porodično-rođačka mreža i koliko dugo može trajati ta rabota, sa relaksiranim g. Abazovićem, kao nekakvim “izuzetkom” - koji potvrđuje uznemirujuće pravilo apostolskog kabineta.

Za sada nam se, za oba primjera ignorisanja stvarnosti, najviše svidio komentar jednog od iskusnijih predstavnika diplomatske zajednice u Crnoj Gori.

Taj je pametni gospodin, naime, kada su ga pitali što misli, “koliko može trajati vlada Krivokapić-Abazović - šest mjeseci, godinu dana, duže?”, lakonski odgovorio: “Ako mene pitate - već predugo traje!”

Tako je to sa “trulim” Zapadom. Ne mogu baš svi nojevi dovijeka držati sve glave u pijesku.