URA - šovinistička, klerikalna toljaga druge države

Za Antenu M piše: Boris Marinović 

URA je sklopila ugovor s đavolom. U zamjenu za moć, političku i ekonomsku, dala je nešto što nije njeno. Crnogorsko vjersko i kulturno nasljeđe koje bi kao vlast trebalo da čuva, a ne da ga otuđuje bez naknade. Ili, ipak, s naknadom?

Imovinu koja nema cijenu, ni u duhovnom ni u materijalnom smislu. Po njima dobra pogodba, iza koje stoji lihvar-vlasnik URE, koji se pilatovski ogradio od ovog posla, znajući da odgovornost kod ovako krupnih ugovora nije uvijek samo istorijska. Za izvođače prljavih radova (zaduženi za prijetnje i hapšenje Crnogoraca) postavljeni su jedan etnički Albanac i nekoliko crnogorskih izdajnika.

Odmah nakon održanih parlamentarnih izbora bio je primjetan entuzijazam s kojim je ovaj ulcinjski Rahman Morina pristupio povjerenom poslu. Vidjelo se da je sa svojom malom družinom krenuo euforično da realizuje svoj dio obaveze.

Kao tas na vagi, bez razmišljanja je glasovima prevarenih Crnogoraca ustoličio velikosrpsku politiku u Crnoj Gori, sa srpskim popovima kao predvodnicima.

Pitanje crkvene i kulturne baštine Crne Gore riješio je za 5 minuta, kao što je i obećao. Svu imovinu predao je u ruke Srbiji i njenoj državnoj SPC, na nelegalno sazvanoj skupštini.

Nije poznato da li je svoju očevinu poklonio Srbiji, niti da li je Srbija njemu nešto poklonila za ovakav dar. Priznao je samo da mu je neko nudio 21 milion eura.

Kako predsjednik države nije potpisao zakon donijet suprotno ustavu, ovaj političar, vidno uzrujan zbog toga, zaprijetio je da će smijeniti predsjednika.

Koristeći metaforu da neće da daje kiseonik predsjedniku Crne Gore da politički preživi, želio je sebe da predstavi kao surovog osvetnika koji će nemilosrdno uništiti sve Crnogorce koji mu se nađu na putu realizacije tog posla. Očigledno imajući nisko mišljenje o njima. Ali i pokazujući slabo poznavanje Crnogoraca svih vjera i nacija, kojima je, nekim čudom, ipak zasio za vrat.

Vjerujujući da je put kojim je Morina, kao etnički Albanac, krenuo, proizvod njegovog nepoznavanja bliže i dalje istorije svog naroda, i da je pobrkao mjesta gdje su pronađene masovne grobnice njegovih sunarodnika, i ko im je pružio utok u nevolji, mnogi intelektualci iz Crne Gore i regiona slali su mu otvorena pisma, koja predstavljaju prave naučne studije i eseje, ne bi li mu otvorili oči.

Edukacija, međutim, nije urodila plodom, jer je motiv svakog Rahmana Morine druge prirode, pa su ova sjajna pisma doživjela sudbinu „bacanja bisera pred svinje“.

Nakon gostovanja ovog provincijskog političara na jednoj srpskoj televiziji, gdje je ustvrdio da su roditelji najvećeg albanskog nacionalnog junaka Skenderbega bili Srbi, bilo je jasno da Morina ne poznaje ni istoriju sopstvenog naroda, zbog čega nikoga nije iznenadilo što ga ne interesuje ni istorija crnogorskog naroda, kojim želi da upravlja. I upravo to nepoznavanje, ali i nepoštovanje Crnogoraca, nagoni ovog „liliputanca razuma“ da im prijeti, kako kaže „sopstvenom verzijom Sablje“.

Inače, ovaj naziv nastao je u Srbiji, nakon ubistva premijera Đinđića, kad je demokratska vlast krenula u obračun s njegovim ubicama, pripadnicima ozloglašenog Zemunskog klana.

Dakle, za realizaciju njegovog plana, potrebna je prethodna moralna, politička ili fizička, likvidacija demokratski izabranog predsjednika, da bi se njegova osveta mogla nazvati Sabljom, pa bi lakše bio realizovati konačni cilj ove politike, a to je obračun s Crnogorcima i njihovim kulturnim dobrima. Ili kako jedan URA-š reče autoru ovog teksta: „kad glavu razdrobiš tijelu, u mučenju izdišu členovi“.

Inače, DPS je ovog pajaca okarakterisala kao simbiozu Čarlija Čaplina, malog Berije i Minhauzena.

Vjerovatno zato što liči na Čarlija Čaplina svojim hodom (bačanjem nogu), na malog Beriju zbog batine kojom stalno prijeti (za koju njegovi koalicioni saveznici s ružnim osmjehom pri pomenu Srebrenice, kažu da je mala), a na Minhauzena jer stalno laže, iako su ga iz Pozitivne učili da nije lijepo lagati.

ipak, iako sebe vidi kao osvetnika koji će da slomi kičmu crnogorskoj crkvi i državi, više liči na onu babu iz Gorskog vijenaca koja je poslata, ali i ucijenjena, od druge države da pravi smutnju po Crnoj Gori, ili kako rekoše svi crnogorski glavari u Gorskom vijencu: „Kažuj babo, rašta si lagala, al' na našu dušu pod kamenje. Nije šala što si učinila: pomutila tri mučna plemena i krvavu sablju izvadila.“ Tako Crnogorci saznaše da je nalog došao iz Skadra, a baba: „ta me sila, braćo, naćerala, te pomutit hoćah Crnogorce.“

No, svi zavjerenici i učesnici u ovoj milenijumskoj pljački moraju da znaju da „Crna Gora svoj izgub mora da namiri“, a da su svojim primjerom „robespjerovske pravde“ utrli put novoj crnogorskoj vlasti, koja neće biti impotentna kao vlast DPS-a kad su u pitanju crnogorska vjerska i kulturna dobra.

Postoji, međutim, jedna stvar koja bi trebalo da zabrine crnogorsku javnost, a to je činjenica da je glavni odbor URE donio odluku kako će njihovi poslanici glasati, što je suprotno Ustavu CG koji kaže da poslanik glasa po sopstvenoj savjesti (kao u Američkom kongesu). Na ovaj način glavni odbor ove partije rekao je da njihovi poslanici ne smiju glasati po sopstvenom mišljenju (kako propisuje Ustav), već po tuđem mišljenju i nalogu, kao da ne znaju da je istorija osudila Neronovo postavljanje konja za senatora. A ova partija ih ima čak četiri.

Druga stvar koja brine jeste linč koji primjenjuje ova partija i njeni nedemokratski partneri prema odbornicima ili poslanicima koji glasaju po Ustavu i svojoj savjesti, praveći od njih izdajnike partije (kao nekad u komunizmu), što je, po njima, mnogo teži grijeh nego izdaja države i saradnja s tuđim službama bezbjednosti, koju oni preferiraju.

Posebno što treba da brine Crnogorce jesu neprocesuirane prijetnje i uvrede koje su upućene analitičaru Ljubu Filipoviću i Anđeli Ivanović-Borilović, predsjednici Crnogorske partije, koja kao personifikacija prave Crnogorke, stoji hrabro na braniku svoje otadžbine, i to tamo gdje je danas najteže – u poseljačenoj Budvi.

No, dobra strana tih prijetnji jeste što su skinute maske s lica brojnih NVO-a – navodnih boraca za ljudska prava, a u stvari običnih toljaga šovinističkih klerikalnih snaga iz druge države, kao što je to i URA postala.